- 1 -              I Kž-Us 5/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 5/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. B., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 110/17. i 118/18. – u daljnjem tekstu: KZ/11.), u povodu žalbe optuženika podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2019. broj K-Us-22/18, u sjednici održanoj 4. ožujka 2020., u prisutnosti opt. P. B. i branitelja optuženika odvjetnika D. Š.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 11. srpnja 2019. broj K-Us-22/18, proglasio je krivim opt. P. B. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci koja je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro tako da je jedan dan zatvora zamijenjen sa dva sata rada.

 

Na temelju čl. 55. st. 5. KZ/11. određeno je da će se rad za opće dobro izvršiti samo uz pristanak osuđenika, a na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11. optuženik je upozoren da ako se u roku od osam dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu i ako ne da pristanak za izvršenje rada da će tijelo za probaciju dostaviti nalog za izvršenje kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11. optuženik je upozoren da ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro da će sud odmah donijeti odluku kojom će odrediti izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 71. st. 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od dvije godine računajući od izvršnosti sudske odluke.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 143/12., 145/13., 152/14., 70/17. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.-17.) u vezi s čl. 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. P. B. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i da je navedeni iznos imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 300,00 kuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08.-17. u svezi čl. 148. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08.-17. optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka i to trošak svjedoka u iznosu od 88,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku D. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "ukine pobijanu presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: 18 K-Us-22/18 od 11. srpnja 2019. i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno, da presudu preinači na način da optuženika P. B. primjenom načela „in dubio pro reo“ oslobodi od optužbe“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-17. i povrede kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-17. ali u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznog prijedloga obrane za suočenje optuženika i oštećenice narušio pravo obrane u vidu „jednakopravnosti oružja“ čime očito smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.-19).

 

Međutim, prvostupanjski sud obrazložio je u pobijanoj presudi iz kojih je razloga odbio dokazni prijedlog obrane za suočenje optuženika i oštećene, a iako je uz to odbio i dokazni prijedlog obrane za ispitivanje svjedoka F. S. i J. O., time nije povrijedio načelo jednakosti oružja kao sastavni dio prava na pravični postupak, s obzirom da je prihvatio dokazne prijedloge obrane iznesene na pripremnom ročištu da se na raspravi neposredno ispitaju svjedoci B. L. i J. Ž..

 

Nadalje, pobijana presuda ispitana je i na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-19 i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud svoju presudu utemeljio samo na iskazima svjedoka „navodne“ oštećenice i B. L. koji nije bio očevidac inkriminiranog događaja i koji je kao zet oštećenice zainteresiran za ishod ovog kaznenog postupka, a nije imao niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi nedvojbeno proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo za kojeg ga se tereti. Optuženik smatra da prilikom ocjene iskaza tih svjedoka sud krivnju optuženika nije mogao utemeljiti na subjektivnom dojmu da su ti iskazi „životni, logični i uvjerljivi“.

 

Međutim, prvostupanjski sud pravilno je prihvatio iskaze oštećene D. S. i svjedoka B. L. ocijenivši ih vjerodostojnim jer su iskazivali suglasno, a iz sadržaja tih iskaza zaključio je da su životni, logični i uvjerljivi, pogotovo kada ih je doveo u svezu s obranom optuženika koju je ocijenio kao nelogičnu i neuvjerljivu. Navedena ocjena prvostupanjskog suda nije rezultat „subjektivnog dojma“ prvostupanjskog suda, kako to u žalbi navodi optuženik, već je rezultat objektivne ocjene na temelju dovođenja u svezu sadržaja iskaza svjedoka kako međusobno tako i sa obranom optuženika i ostalim provedenim dokazima.

 

Pogrešno optuženik smatra da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao primijeniti načelo „in dubio pro reo“ s obzirom da je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštećenice i svjedoka B. L. i na temelju njih utvrdio sve činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela te oko njihovog postojanja nije bio u nikakvoj dvojbi.

 

Optuženik smatra iskaz oštećene D. S. nevjerodostojnim jer ista prilikom prelaska hrvatske granice vraćajući se kući u S. hrvatskim policajcima nije prijavila inkriminirano postupanje optuženika s neuvjerljivim obrazloženjem da tim graničnim prijelazom prolazi nekoliko puta dnevno i da su policajci koji rade na tom graničnom prijelazu prebukirani poslom.

 

Međutim, navedeno ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice, pogotovo kada se dovede u vezu s činjenicom da se oštećenica vraćala kući u S., da je bila nedjelja navečer, da je u autu s njom bio ne samo njen unuk od 14 godina već i njegov prijatelj iste dobi, te je logično da je u toj situaciji željela što prije doći kući, pogotovo što u obitelji ima policijskog službenika s kojim se mogla posavjetovati o daljnjem postupanju u vezi inkriminiranog događaja.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi da takav iskaz oštećenice potvrđuje njegovu obranu da ga je ona lažno prijavila i to zato što je bila zabrinuta da će ju on upisati u evidencije koje se vode u pograničnom prometu osoba koje često prelaze državnu granicu i ulaze u Republiku Hrvatsku a što bi sa sobom povlačilo česta postupanja prema njoj i kontrolu njezina vozila.

 

Naime, optuženik je u svojoj obrani naveo kako takve evidencije ima i slovenska policija, upućujući očito na zaključak da je za te evidencije znala i oštećenica pošto joj zet radi u slovenskoj policiji na graničnom prijelazu, kao i da se u njih evidentiraju prekršitelji prometnih propisa koji to rade uzastopce kao i vozila kojima se preko granice voze emigranti.

 

S obzirom da je optuženik po njegovoj obrani oštećenicu zaustavio samo jednom i to zbog prolaska kroz crveno svjetlo te joj nije naplatio nikakvu kaznu, izrekao opomenu niti ju priveo sucu za prekršaje, već ga je oštećenica navodno pohvalila što ima razumijevanja za djecu u autu, onda nije imao osnova za upisivati ju u bilo kakvu evidenciju u koju se upisuju višekratni prekršitelji prometnih propisa kao i vozila kojima se čine kaznena djela, pa u konačnici oštećenicu i nije upisao u takvu evidenciju, niti je logično da bi se oštećenica toga bojala te da bi radi toga lažno prijavila optuženika.

 

Vezano za žalbene navode optuženika oko vremena trajanja inkriminiranog događaja i činjenice da tijekom dokaznog postupka nije izveden dokaz uvidom u DVD medij s podacima o kretanju službenog vozila optuženika niti je pročitano izvješće o analizi podataka sa tog DVD-a, ističe se da iako je na pripremnom ročištu navedeno da će se ti dokazi izvesti na raspravi, oni na raspravi nisu izvedeni, ali to nisu predlagali niti državni odvjetnik niti obrana optuženika.

 

U odnosu na trajanje inkriminiranog događaja optuženik ne spori da je njegovo postupanje prema oštećenici bilo u vremenskom intervalu koji je naveden u optužnici, nego spori da je trajalo cijelo to vrijeme navodeći da je bilo kraće i da je trajalo pet do šest minuta. U žalbi ističe i da je svjedok J. Ž. iskazao da se radilo o par minuta čime očito upire i na nevjerodostojnost iskaza oštećene koja je navela da se s optuženikom natezala tako pola sata.

 

Međutim, iskaz oštećenice o trajanju inkriminiranog događaja koje je očito bilo kraće od onog koje je ona navela ne dovodi u pitanje njenu vjerodostojnost s obzirom da se radi o njenom subjektivnom dojmu, a nije niti nelogično da je, a s obzirom da se radilo u nedjelji navečer i da je svog unuka i njegovog prijatelja vozila kući u S., imala osjećaj da inkriminirani događaj trajao duže nego što zapravo jest. Isto tako niti kraće trajanje inkriminiranog događaja od onog koje je navela oštećenica ne isključuje da se isti dogodio upravo kako ga je ona opisala.

 

Što se tiče iskaza kako oštećenice tako i svjedoka B. L., iako se radi o zetu oštećenice koji je prema stavu obrane zainteresiran za ishod ovog kaznenog postupka, ovaj sud kao drugostupanjski sud nalazi nelogičnim i neuvjerljivim da bi ti svjedoci, koji ne poznaju optuženika niti su s njime u bilo kakvoj zavadi istoga bez ikakvog motiva prijavili za ovako teško kazneno djelo.

 

Nadalje, niti iskaz svjedoka J. Ž. ne potvrđuje obranu optuženika kako to neosnovano u žalbi tvrdi optuženik. Naime, on je iskazao da nije čuo niti vidio ništa što se događalo između optuženika i oštećene jer je ostao u zatvorenom službenom vozilu a pogled su mu zasljepljivala svjetla vozila oštećenice koja su blještala direktno u retrovizor njihovog službenog vozila.

 

Kako je prvostupanjski sud pravilno prihvatio iskaze svjedoka D. S. i B. L. iz kojih proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. na način kako je to opisano optužnicom, nasuprot čega pravilno nije prihvatio obranu optuženika, bez značaja su daljnji navodi kako iz obrazloženja pobijane presude tako i žalbe optuženika koji se odnose na vrijeme kada je optuženik zaustavio oštećenu i da li je imao vremena za njeno privođenje.

 

Nadalje, s obzirom na takve iskaze oštećenice i B. L., pravilno je prvostupanjski sud kao nevažne odbio dokazne prijedloge obrane za suočenjem optuženika i oštećenice kao i saslušanjem u svojstvu svjedoka F. S. i J. O..

 

Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i kazneni zakon te utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11., a kako je to opisano u izreci pobijane presude.

 

Optuženik se žali i na odluku o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka ne obrazlažući žalbu u tom dijelu smatrajući da se prvostupanjska presuda ni u tom dijelu zbog bitnih povreda kaznenog postupka ne može ispitati.

 

Prilikom odlučivanja o kaznenoj sankciji prvostupanjski sud je pravilno kao olakotno optuženiku cijenio njegovu neosuđivanost, da u 25 godina rada u policiji nije kršio pravila službe te je imao dobre radne ocjene i da je otac dvoje djece pa je imajući u vidu stupanj krivnje te da je optuženik kao policijski službenik bio dužan čuvati red i zakon a postupao je na suprotan način pribavljajući si korist, izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci koju je zamijenio radom za opće dobro.

 

Ovakva kazna i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog u skladu je s utvrđenim otegotnim i olakotnim okolnostima, ličnosti optuženika i njegovim stupnjem krivnje (čl. 47. KZ/11.) te će se upravo ovakvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će se omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11.).

 

Nadalje, vezano za izrečenu sigurnosnu mjeru prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da bi rad na istom ili sličnom radnom mjestu na optuženika mogao poticajno djelovati da ponovi isto ili slično kazneno djelo te mu je izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od dvije godine.

 

S obzirom da je utvrđeno da je optuženik počinjenjem kaznenog djela ostvario imovinsku korist u iznosu od 300,00 kuna kao i da oštećenica nije postavila imovinskopravni zahtjev, od optuženika je pravilo oduzeta imovinska korist u tom iznosu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud, a kako je optuženika proglasio krivim, obvezao ga na snašanje troškova kaznenog postupka, kako troška pristupa svjedoka u iznosu od 88,00 kuna tako i paušalnog troška postupka u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

 

Slijedom svega navedenog žalba optuženika je na temelju čl. 482. ZKP/08.-19 odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Žarko Dundović, v.r.