- 1 -              Revr 1635/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1635/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. u Z., Fakultet, Z., U. 3, radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-510/16 od 25. kolovoza 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-751/15-14 od 25. ožujka 2016., u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od dana 17.11.2014.g. kao i odluka kojom se odbacuje zahtjev za zaštitu prava od 26.02.2015.g., te da ne proizvode nikakve pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i poslove koje je obavljala sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 29.03.1996.g. u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-751/15-14 od 25. ožujka 2016.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica se uvodno u reviziji poziva na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. i 2. ZPP. Međutim, iz sadržaja revizije proizlazi obrazloženje samo u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena ova bitna povreda pa je neosnovano tužiteljičino ukazivanje na njeno postojanje. Ovo stoga što su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Tvrdnje tužiteljice kojima dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje od strane ovog suda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. studenoga 2014., kao i odluka kojom se odbacuje zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 26. veljače 2015., te tom osnovom i zahtjev tužiteljice za povratak na rad.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužiteljica na osnovi sklopljenog ugovora o radu bila zaposlena kod tuženika na poslovima spremačice na neodređeno vrijeme,

 

- da je odlukom tuženika od 17. studenoga 2014. otkazan ugovor o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja,

 

- da je tužiteljica povodom navedene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika u zakonskom roku zahtijevala ostvarenje svojih prava od poslodavca, te je tužiteljica zatražila i sudsku zaštitu tih prava sve na način i u rokovima propisan odredbom članka 133. stavak 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR),

 

- da se u obrazloženju tuženikove odluke o redovitom otkazu ugovora o radu navodi da tužiteljica nije dolazila na posao sve od 25. travnja 2014. pa do donošenja te odluke i uopće se nije javljala poslodavcu kako bi opravdala svoj izostanak sa posla,

 

- da iz odluke o otkazu proizlazi kako je istom tuženik tužiteljici dao otkaz ugovora o radu s obrazloženjem da je neopravdano izostala sa posla oko sedam mjeseci, pa navedenim da je počinjena teška povreda obveze iz radnog odnosa,

 

- da u konkretnom slučaju, postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati poslodavčevo prethodno upozorenje o kršenju obveza iz radnog odnosa s ukazivanjem na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja istih, kao i da omogući tužiteljici da iznese svoju obranu kako to propisuje odredba članka 119. stavak 1. i 2. ZR,

 

- da je prije donošenja odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici tuženik postupio sukladno odredbi članka 150. ZR te proveo valjani postupak savjetovanja sa Glavnim povjerenikom sindikalne podružnice o namjeri donošenja te odluke.

 

Slijedom navedenoga, utvrđujući da je tužiteljica neopravdano izostala sa posla oko sedam mjeseci, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužiteljica počinila teške povrede obveze iz ugovora o radu, zbog čega su bili ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika iz članka 115. stavak 1. točka 3. ZR.

 

Revidentica u reviziji navodi da je sud drugog stupnja pogrešno zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu obrazložena jer se u njoj ne navodi zbog čega se konkretno daje otkaz tužiteljici, te da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Suprotno navodima revidentice, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 115. stavak 1. točka 3. ZR kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Naime, prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog i to u slučaju da radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Suprotno tvrdnji revidentice tuženik je u ovoj parnici dokazao počinjenje povrede obveze iz radnog odnosa s obzirom da je utvrđeno da tužiteljica neopravdano nije dolazila na posao oko sedam mjeseci, pa je stoga tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

 

Odredbom članka 120. ZR propisano je da otkaz mora imati pisani oblik (stavak 1.), poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz (stavak 2.), a otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje (stavak 3.).

 

Smisao citiranih odredbi članka 120. ZR je zaštita radnika od samovoljnih odluka poslodavca jer se obvezivanjem poslodavca da radniku osobno dostavi pisanu i obrazloženu odluku o otkazu ugovora o radu omogućava radniku poduzimanje zakonom propisanih mjera za zaštitu prava u odnosu na upravo tu konkretnu odluku o otkazu ugovora o radu i u odnosu na konkretne razloge u njoj sadržane.

 

U situaciji kada je u odluci o otkazu navedeno da se otkaz daje zbog povrede obveze iz radnog odnosa, jer da tužiteljica neprekidno od 25. travnja 2014. do donošenja odluke o otkazu, bez ikakvog obrazloženja ne dolazi na posao i da je time počinila povredu obveze iz radnog odnosa opisanu u članku 3. stavak 1. i članku 5. stavak 1. Pravilnika o radu poslodavca, može se bez svake sumnje zaključiti zbog čega se daje otkaz ugovora o radu pa je stoga sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je odluka o otkazu obrazložena.

 

Nadalje, odredbom članka 133. ZR propisano je:

 

„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

 

(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.“

 

Prema shvaćanju ovoga suda odredbu članka 133. stavak 1. ZR kojom je propisano da taj rok počinje teći „od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava“, treba tumačiti tako da se u slučaju pisanog otkaza taj rok računa od dana dostave odluke (kao pravilo), a iznimno u onim slučajevima kada radniku odluka o otkazu nije dostavljena rok za zahtijevanje zaštite povrijeđenog prava treba računati od dana saznanja za otkazivanje ugovora o radu (kao izuzetak od pravila).

 

Takvo shvaćanje proizlazi iz odluka ovoga suda u kojima je istaknuto kako je radnik zahtjev za zaštitu prava u slučaju faktičnog usmenog otkaza (onda kada mu poslodavac nije uručio odluku o otkazu ugovora o radu u pisanom obliku) dužan podnijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava. Dakle, u slučaju kada pisanog otkaza ugovora o radu nema, ali iz konkludentnih radnji proizlazi da su radniku povrijeđena prava iz radnog odnosa, odnosno da mu je poslodavac „usmeno otkazao“ ugovor o radu, rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva počinje mu teći od dana saznanja za povredu prava (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-703/09 od 3. prosinca 2009., Revr-450/05 od 29. studenog 2005., Revr-378/07 od 6. lipnja 2007. i drugima).

 

S obzirom na navedeno, u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da odluka o otkazu ugovora o radu nije dostavljena tužiteljici pravilno temeljem članka 95. stavak 3. Pravilnika o radu, međutim, navedeno nije od utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, jer su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tužiteljica Zahtjev za zaštitu prava podnijela u roku propisanom člankom 133. stavak 1. ZR, kao i tužbu poštujući rok od 15 dana propisan člankom 133. stavak 2. ZR.

 

Revizijom se dovodi u pitanje i pravilna primjena odredbe članka 119. stavak 1. i 2. ZR jer tužiteljica smatra da je odluka o otkazu nezakonita već i zbog toga što tužiteljicu tuženik nije pisano upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao joj na mogućnost otkaza, te joj omogućio iznošenje obrane. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tuženik nije tužiteljici uručio dopise kojim traži opravdanje izostanka sa posla uz upozorenje da će se pokrenuti postupak redovitog otkazivanja ugovora o radu, ali su sudovi pravilno zaključili da ta okolnost sama po sebi ne čini odluku o otkazu nedopuštenom, jer da tužiteljičin višemjesečni neopravdani izostanak sa posla sama po sebi predstavlja takvu okolnost zbog koje u smislu odredbe članka 119. stavak 1. i 2. ZR nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da to učini.

 

Neosnovano tužiteljica i u reviziji ustraje pri tvrdnji da je odluka o otkazu donesena bez prethodnog savjetovanja sa radničkim vijećem (članak 150. ZR). U postupku je utvrđeno da je tuženik svoju namjeru otkazivanja ugovora o radu tužiteljici pisano priopćio Glavnom povjereniku sindikalne podružnice F-a, te je se Glavni povjerenik očitovao i dao suglasnost za namjeravanu odluku. Kraj utvrđene činjenice da je to očitovanje dao Glavni povjerenik sindikalne podružnice F-a, u reviziji se neutemeljeno problematizira pitanje da poslodavac nije proveo savjetovanje sa Radničkim vijećem. Radničko vijeće kod tuženika nije osnovano pa njegovu ulogu obnaša sindikalni povjerenik s kojim je izvršeno prethodno savjetovanje prije odluke o otkazu.

 

Sudovi su ocijenili i da tužiteljica u provedenom postupku nije dokazala postojanje posebnih okolnosti naročito tegobnih za radnika, primjerice, oblike šikanoznog, diskriminirajućeg odnosno nasilnog ponašanja poslodavca prema radniku (zlostavljanje na radu i slično).

 

Odgovornost tuženika u ovakvim slučajevima postojala bi samo ako bi tuženik postupao šikanozno, diskriminatorno ili na štetu radnika i suprotno propisanom postupku, a ukoliko nema takvog postupanja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je upravo suprotno, pa nema niti odgovornosti tuženika, stoga su neodlučni i revizijski navodi da je, tužiteljica godinama bila izložena zlostavljanju na radnom mjestu te da je već jednom poništen otkaz tuženika. Sama činjenica da je ranija odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici kod tuženika poništena sama po sebi, a u kontekstu i prijeporne odluke o otkazu, ne upućuje na tuženikovo zlostavljanje tužiteljice.

 

S obzirom na navedeno postupak otkazivanja pravilno je i zakonito proveden pa utoliko navodi tužiteljice da je došlo do povrede postupka prije otkazivanja (u smislu spomenutih odredaba ZR-a), što bi pobijanu odluku činilo nezakonitom, nisu utemeljeni i ne mogu se prihvatiti.

 

Budući da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten, pravilno je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, te je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.