1

                            Broj: Jž-2203/2017

 

  

  

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. V. X., zbog prekršaja iz čl. 42. st. 1. toč. 2. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Umagu-Umago od 11. srpnja 201., broj: 22. Pp J-1043/16-17, u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. V. X. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. V. X. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četiristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Puli–Pola, Stalne službe u Umagu-Umago od 11. srpnja 201., broj: 22. Pp J-1043/16-17, proglašen je krivim okr. V.X. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 2. Zakona o nadzoru državne granice, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 6.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti ove presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika P.P., zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo obrane je mu „nije omogućeno da iznese dokaz koji mu ide u prilog. To stoga što u postupku kao svjedok nije ispitana M. M. koja je očevidac događaja“.

 

Međutim, uvidom u spis, utvrđeno je da je okrivljenik ispitan zamolbenim putem 14. studenog 2016., kada je izjavio da će se braniti šutnjom, priložio je pisanu obranu, u kojoj naveo da osporava sve navode optužbe te da više ništa ne žali iznositi ni odgovarati na bilo kakva pitanja, a njegov branitelj je predložio da se kao svjedokinje ispitaju policijske službenice M. M. i V. V. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da ni okrivljenik, ni njegov branitelj nisu pristupili na glavnu raspravu 11. srpnja 2017., pri čemu je branitelj okrivljenika podneskom obavijestio prvostupanjski sud da okrivljenik ne želi prisustvovati glavnoj raspravi, svoj nedolazak je opravdao poslovnom spriječenošću te dostavio pisanu obranu okrivljenika identičnog sadržaja kao i ranije.

 

Iz prethodno navedenog, vidljivo je da nije točno da okrivljeniku „nije omogućeno da iznese dokaz koji mu ide u prilog“, kao što se to tvrdi u žalbi, nego baš suprotno tome, branitelj okrivljenika je na ročištu, na kojem se okrivljenik branio šutnjom, predložio da se kao svjedokinje ispitaju policijske službenice M. M. i V. V. Druga je stvar što je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane za ispitivanje svjedokinje M. M., ali time nikako ne može biti povrijeđeno okrivljenikovo pravo obrane, kako se to tvrdi u žalbi, nego eventualno može biti nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a o čemu će biti riječi kod obrazlaganja te žalbene osnove. Odbijanje prijedloga okrivljenika da se izvede neki dokaz ni na koji način ne predstavlja povredu prava na obranu, a niti neku drugu bitnu povredu odredaba Prekršajnog zakona, nego jedino može biti uzrok da činjenično stanje ne bude ispravno i potpuno utvrđeno. Niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, da li će ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno, te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog ali ne i povredu zakona, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Nadalje, okrivljenik tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona „jer u pobijanoj odluci nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, pa kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

Neosnovano okrivljenik u žalbi upire na nejasnost razloga pobijane presude u dijelu u kojem je prvostupanjski sud naveo da „spornih okolnosti i dvojbenih činjenica nije bilo“, smatrajući da je time počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, jer je on osporavao sve navode optužbe pa da nije jasno kako to da spornih okolnosti i dvojbenih činjenica nije bilo.

 

Međutim, takvom žalbenom tvrdnjom žalitelj prikazuje jedan dio rečenice iz obrazloženja pobijane odluke samo fragmentarno i izvan konteksta u kojem je to navedeno. Po stanovištu ovog suda, potpuno je jasno, a s obzirom na daljnji tijek rečenice koja počinje s tekstom koji se u žalbi citira, da je prvostupanjski sud, zapravo, obrazložio kako nakon izvedenih dokaza ispitivanja svjedokinje V. V. i Izvješća od 23. kolovoza 2016. „spornih okolnosti i dvojbenih činjenica nije bilo“. U protivnom, kada bi citirani dio obrazloženja bio naveden u značenju kakvim ga pokušava prikazati okrivljenik u žalbi, prvostupanjski sud ne bi izvodio ni jedan dokaz radi utvrđenja odlučnih činjenica.

 

Isto tako, neosnovano se u žalbi ističe da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona počinjena i time što za tvrdnju iz obrazloženja pobijane presude da je nesporno utvrđena izravna namjera nedostaje obrazloženje. Prije svega, žalitelj se upućuje na odredbu čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona, prema kojoj je za prekršaj kriv počinitelj koji je postupao iz nehaja, a s namjerom samo kad je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za namjeru, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je citiranim dijelom obrazloženja zapravo htio navesti da je okrivljenik, upravo iz činjenice da mu policijska službenica nije bila vratila osobne dokumente, znao da granična kontrola nije bila dovršena.  

 

U okviru ove žalbene osnove, okrivljenik navodi da „nedostaje i sadržajno obrazloženje okolnosti koje je sud uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne“, čime očito također smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona. Točno je da su razlozi prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni vrlo šturi, no u konkretnom slučaju ipak nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, jer iz cjelokupnog obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne te da težina djela opravdava izricanje kazne iznad posebnog zakonskog minimuma.

 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da je izostalo ispitivanje svjedokinje M. M., da mu ona nije dala nikakvu zapovijed te da je okrivljenik smatrajući da je granična kontrola dovršena, sjeo u vozilo i otišao. Ukazuje na svjedočki iskaz M. M. u kaznenom postupku, iz kojeg proizlazi da se V. V. naknadno uključila u inkriminirani događaj, a što je u suprotnosti s njenim iskazom u prekršajnom postupku, u prilog čega uz žalbu dostavlja presliku zapisnika s ispitivanja svjedokinje M. M. na Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola od 7. studenog 2016. Također ističe da se u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola broj K-741/16 nalazi DVD medij s video zapisima, iz kojeg je također vidljivo da se tijekom granične kontrole V. V. ne nalazi pored vozila već ista stiže tek naknadno.

 

Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

Naime, prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim čini onaj tko napusti područje graničnog prijelaza dok granična kontrola još nije obavljena. Iz Izvješća o zaticanju od 23. kolovoza 2016. te iz iskaza svjedokinje policijske službenice V. V. proizlazi nedvojbenim da je okrivljenik, pristupivši graničnoj kontroli, predao policijskoj službenici M. M. osobnu iskaznicu te vozačku i prometnu dozvolu. Također, iz navedenih dokaza, proizlazi nedvojbenim da je okrivljenik napustio područje graničnog prijelaza u trenutku kada su se navedeni osobni dokumenti okrivljenika još uvijek nalazili kod policijske službenice. Dakle, po ocjeni ovog suda, upravo ova činjenica da su se osobni dokumenti okrivljenika još uvijek nalazili kod policijske službenice jasno ukazuje da granična kontrola još uvijek nije bila dovršena, a čega je okrivljenik morao biti svjestan. Ove odlučne činjenice okrivljenik u žalbi uopće ne osporava i upravo takvim njegovim ponašanjem ispunila su se sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Potpuno je nebitno kada se u poslove granične kontrole uključila policijska službenica V. V., a što čini suštinu žalbe. Također, za ocjenu krivnje nebitno je i je li se okrivljenik oglušio na izdanu naredbu policijske službenice jer, iako je takva obveza propisana u čl. 26. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, navedena činjenica, kako to proizlazi iz zakonskog opisa inkriminiranog prekršaja, ne čini njegov konstitutivni dio. Međutim, navedena okolnost da se okrivljenik oglušio na naredbu policijske službenice V. V., koja mu je izdala usmenu naredbu da stane, a što je nedvojbeno utvrđeno iz iskaza navedene svjedokinje, može imati, a u konkretnom slučaju i ima, utjecaja na odmjeravanje kazne.

 

Upravo iz razloga jer okrivljenik ne osporava činjenicu da je napustio prostor granične kontrole u trenutku kada su njegovi osobni dokumenti još uvijek bili kod policijske službenice M. M., ovaj sud smatra da nema osnove za daljnjim izvođenjem dokaza koji se predlažu u žalbi (ispitivanje svjedokinje M. M. i pregledavanje DVD snimke), budući da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene. Osim toga, u odnosu na žalbeni prijedlog da se izvede dokaz pregledavanjem DVD snimke, treba navesti da, sukladno odredbi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, taj dokazni prijedlog ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku. Naime, navedenom odredbom je propisano da se nove činjenice i dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, okrivljenik se neosnovano žali i zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama. I po ocjeni ovog suda, okolnosti pod kojima je inkriminirani prekršaj počinjen, pri čemu se naročito misli na činjenicu da je okrivljenik gurnuo u ruke policijskoj službenici M. M. omotani paket težine 510 grama, u kojem se nalazila droga heroin, nakon čega je naglo sjeo u vozilo i napustio granični prijelaz, pri čemu se oglušio na naredbu policijske službenice V. V., koja mu je izdala usmenu naredbu da stane, daju dostatnu osnovu za izricanje novčane kazne iznad zakonom propisanog minimuma i to upravo u visini koju je izrekao prvostupanjski sud. I po ocjeni ovog suda, opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi se mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, a niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 400,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.

 

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.