- 1 -

                                  Broj: Jž-1882/2018

                                         

 

                                                       

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D. G. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17), odlučujući o žalbi okrivljenog D. G. podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, broj: 33. Pp J-1226/18 od 09. svibnja 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

    II.               Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni D. G. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 400,00 (četiristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni D. G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te mu je, temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 kuna, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju u visini od 1.200,00 kuna tako da je novčana kazna izvršena te je određeno da je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

Protiv te presude okrivljeni D. G. je pravodobno osobno podnio žalbu, ne navodeći žalbene razloge, ali sadržajno pobija presudu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 10. PZ-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajno pravnoj sankciji, navodeći da je pogrešno navedena pravna kvalifikacija djela za koji se tereti kao i zakonsko obilježje jer je prvostupanjski sud naveo da je okrivljenik počinio prekršaje iz članka 10. stavka 1. točke 2. i 3., a točka 2. se odnosi na tjelesno kažnjavanje djece, što niti u optužnom prijedlogu niti u presudi nije navedeno, da je okrivljenik predmetne zgode postupao revoltiran ponašanjem svoje supruge V. G. čije vrijeđanje se trebalo također smatrati obiteljskim nasiljem, zatim da je sud u postupku koristio službenu zabilješku policije koji dokaz nije smio koristiti u postupku jer se odnosi na iskaz svjedokinje V. G., a koja je koristila blagodat ne svjedočenja, da okrivljeniku nije dana mogućnost očitovanja na izvedene dokaze, niti je sud proveo dokaz suočenjem između okrivljenika i svjedokinje te da mu nije dana mogućnost da se upozna i očituje na izvedene dokaze, da je okrivljeniku prilikom odlučivanja o kazni, sud neosnovano uzeo u obzir kao otegotno da je isti kažnjavan zbog prekršaja iz Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, što nije relevantno za ovaj postupak. Zbog iznesenog predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno rješavanje.

 

Žalba je neosnovana.

 

Rješavajući o žalbi, ovaj Sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. PZ-a, niti su povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika te da nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti su počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

 

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. PZ-a, odnosno da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu – službenoj zabilješki, ukazuje se žalitelju da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom dokazu iz članka 90. PZ-a. Naime, uvidom u spis je utvrđeno da je predmetna službena zabilješka od 10. travnja 2018. sastavljena od strane ovlaštenih osoba tijela državne uprave kada postupaju u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora, odnosno, kada postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj, a one su dužne poduzeti potrebne mjere da se utvrdi je li počinjen prekršaj i tko je počinitelj, te otkriju i osiguraju tragovi prekršaja i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica, kao i prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje prekršajnog postupka, u smislu članka 158. PZ-a. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom poduzimanja pojedinih radnji koje su od interesa za prekršajni postupak, sastavljena je službena bilješka. Međutim, prvostupanjski sud je koristio navedenu službenu zabilješku samo u dijelu koji se odnosi na ono što su policijski službenici zapazili prilikom dolaska na mjesto događaja, konkretno, da je svjedokinja V. G. bila uplakana i u velikom stupnju uznemirenosti (drhtavost, drhtavi glas), dakle, nije korištena službena zabilješka u dijelu u kojem je sadržana izjava u kojoj policijski službenici prepričavaju što su saznali od svjedokinje. Stoga, navedena, službena zabilješka nije nezakonit dokaz, a suprotno navodima žalitelja.

Nadalje, budući je svjedokinja V. G. u ispitivanju pred sudom koristila blagodat ne svjedočenja, pravilno je prvostupanjski sud posegnuo za preostalim dokazima radi potpunog utvrđenja relevantnih činjenica, konkretno, pročitao je izjavu svjedokinje koju je dala za policijski zapisnik, a koji je sastavljen sukladno odredbama članka 285. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje ZKP/08) o ispitivanju svjedoka, dakle, svjedokinja je bila upoznata da se, bez obzira na njenu kasniju odluku o eventualnom ne svjedočenju, izjava na policijskom zapisniku može koristiti kao dokaz, nakon kojeg upozorenja je dala izjavu o predmetnom događaju. Dakle, prvostupanjski je sud temeljio presudu i na ovom zakonitom dokazu.

 

              Obzirom da je prvostupanjski sud ispravkom pobijane presude (od 25. svibnja 2018.) ispravio očitu omašku u pisanju materijalne odredbe u kojoj je definicija nasilja u obitelji, odnosno, pravilno označio da je okrivljenik proglašen krivim za prekršaj iz članka 10. stavka 1. točka 1. (tjelesno nasilje) i točka 3. (psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost), kažnjiv po članku 22. stavku 1. Zakona o zaštiti od nasilja, što jasno proizlazi iz činjeničnog opisa prekršaja, kako u izreci tako i u obrazloženju presude, a i iz optužnog prijedloga, to je neosnovan navod žalbe da je okrivljenik proglašen krivim za nešto za što se niti ne tereti, odnosno, da je prvostupanjski sud prekoračio optužni prijedlog, čime bi počinio bitnu povredu odredaba iz članka 195. stavka 1. točke 6. PZ-a.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju zakonitog dokaza - iskaza svjedokinje V. G. koji je dala u policijskoj postaji, a koji iskaz je ocijenjen vjerodostojnim te,  dovodeći ga u vezu s navodima službene zabilješke koji se odnose na činjenicu vidne uznemirenosti, uplakanosti i drhtavosti svjedokinje, i istinitim, kao i sa samom obranom okrivljenika u kojoj okolnosno priznaje odlučne činjenice prekršaja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode psihičkim nasiljem s posljedicom uznemirenosti i tjelesnim napadom na oštećenicu, ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Ukazuje se žalitelju da prvostupanjski sud nije niti mogao izvesti dokaz suočenjem između okrivljenika i svjedokinje s obzirom da je ista koristila blagodat ne svjedočenja, što podrazumijeva ne iskazivanje o predmetnom događaju na bilo koji način. Nadalje, iz zapisnika od ispitivanju okrivljenika u žurnom postupku od 10. travnja 2018., vidljivo je da je isti bio prisutan izvođenju svih dokaza, nakon čega je, upitan, iskazao da nema ništa za izjaviti, da je suglasan sa sadržajem zapisnika čiji glasni diktat je slušao i kojeg potpisuje bez primjedbi pa je neosnovan navod žalbe da nije imao uvida u izvedene dokaze i da se na njih nije mogao očitovati.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi relevantne nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe članka 193. stavka 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Prvostupanjski je sud pravilno cijenio raniju prekršajnu kažnjavanost okrivljenika te je, neovisno o tome što je bio pravomoćno kažnjavan zbog prekršaja zlouporabe droge, navedenu okolnost uzeo u obzir prilikom ocjene osobnosti okrivljenika kao (ne)uzornog građanina, sklonog činjenju prekršaja, zbog čega i ovaj sud drži da je izrečena novčana kazna (gotovo u minimumu za tu vrstu prekršaja) primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te je evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 40. PZ-a, uračunao okrivljeniku u izrečenu novčanu kaznu vrijeme provedeno u uhićenju, tako da okrivljenik nema za platiti ništa.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 04. ožujka 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu i tužitelja.