Poslovni broj: 10 Gž-263/2020-2

1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja V. R. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. U., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po O. državnom odvjetništvu u Z., G.-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja V. R. i tuženice R. H. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-688/19-61 od 25. studenog 2019., dana 4. ožujka 2020.,

 

                                                          

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju se žalbe tužitelja V. R. i tuženice R. H. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-688/19-61 od 25. studenog 2019.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja Velimira R. za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženici R. H., OIB: …, isplatiti tužitelju V. R. iz Z., …, OIB: …,  iznos od 14.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog  2019. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.012,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 25. studenog 2019. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 4.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. Studenog 2019. godine do isplate."

 

              Protiv citirane presude, pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženici R. H. isplatiti tužitelju V. R. iznos od 14.200,00 kn sa pripadajućim kamatama te iznos 13.012,54 kn na ime troškova postupka s pripadajućim kamatama, žalbu je izjavila tuženica R. H. pobijajući je iz svih žalbenih razloga ukazujući da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, nakon što je za pravog osiguratelja („E. osiguranje“ d.d.) saznao na održanoj glavnoj raspravi u predmetu Pn-3917/98 dana 18. rujna 2001., s obzirom da je od štetnog događaja (20. rujna 1997.) proteklo više od 3 godine, nije imao mogućnosti pravodobno unutar trogodišnjeg zastarnog roka, sukladno odredbi članka 376. Zakona o obveznim odnosima, utužiti pasivno legitimirano „E. osiguranje“ d.d., jer taj datum saznanja je unutar objektivnog zastarnog roka od 5 godina od štetnog događaja, a osim toga protekom zastarnog roka ne prestaje obaveza već samo mogućnost prisilne naplate, a kako tužitelj nije tužio osiguratelja, to se ne može znati da li bi on uopće istakao prigovor zastare. Ističe se da je prvostupanjski sud odluku o tužbenom zahtjevu donio samo na temelju iskaza tužitelja, da drugi dokazi da je štetni događaj nastao upravo na način kako to tužitelj tvrdi ne postoji niti su dostavljeni u spis, zbog čega činjenično stanje nije valjano niti potpuno utvrđeno. Ukazuje se da je posljedično tome nevaljana i odluka o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno sam provede postupak i donese zakonitu odluku, te potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,0 kn.

U odgovoru na žalbu tužitelj V. R., suprotno žalbenim tvrdnjama ističe kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u trenutku saznanja za pravog osiguravatelja više nije mogao protiv njega podnijeti tužbu zbog nastupa zastare, s obzirom na datum saznanja, datum štetnog događaja, kao i vrijeme završetka liječenja, a da je i jeste utužio taj spor bi sigurno, zbog nastupa zastare, izgubio. Ističe da je neosnovana tvrdnja tuženice R. H. kako se cjelokupni postupak temelji samo na iskazu tužitelja, obzirom da je prvostupanjski sud proveo prometno vještačenje te medicinsko vještačenje, a iz kojih proizlazi da se događaj, kao i ozljeđivanje dogodilo upravo na način kako je to tužitelj tvrdio i opisao. Predlaže žalbu tuženice R. H. odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.550,00 kn.

 

              Protiv iste citirane presude pod točkom I. izreke u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak postupka preko iznosa od 13.012,54 kn, žalbu je izjavio tužitelj V. R. pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući da je pravilno prvostupanjski sud priznao trošak za poduzete radnje u postupku, kao i u iznosu sukladno odredbama Tarife, ali je pogrešno izračunao postotak uspjeha u sporu, a čime je pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje da prvostupanjski sud prilikom izračunavanja uspjeha stranaka u sporu nije ocijenio uspjeh u pogledu osnove već samo u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, iako je to trebao, a da jeste došao do drugačijeg učešća stranaka u uspjehu u postupku, a time i do drugačijeg iznosa opravdanog troška žalitelja u postupku. Predlaže presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te potražuje trošak za sastav žalbe u ukupnom iznosu od  1562,50 kn.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

O žalbi tuženice R. H.:

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19.), na koju u žalbi ukazuje tuženica R. H., jer izreka pobijanog dijela presude nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su izneseni valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 1., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

 

Točkom I. izreke pobijane presude sud prvog stupnja je naložio tuženici R. H. da isplati tužitelju V. R. iznos od 14.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 13.012,54 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz obrazloženje da je uvidom u spis toga suda poslovni broj Pn-23/08 utvrdio da je u tom postupku tužitelj V. R. pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete po osnovi ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi 20. rujna 1997. i to iz razloga nedostatka pasivne legitimacije tamo tuženice „C. osiguranja“ d.d., a protiv koje je tužba podnesena temeljem očitovanja – uvjerenja M. unutarnjih poslova od 28. travnja 1998. prema kojoj je u vrijeme prometne nezgode vozilo registarske oznake 065–A-001, vlasništvo A. L. bilo osigurano kod „C. osiguranja“ d.d. policom broj 016212522081, da bi tijekom postupka, temeljem novog uvjerenja M. unutarnjih poslova od 13. svibnja 2008., bilo utvrđeno da su ovi podaci o osiguranju bili netočni i da sporno vozilo, u vrijeme prometne nesreće, nije bilo osigurano kod „C. osiguranja“ d.d. već kod „E. osiguranja“ d.d., a na temelju iskaza tužitelja V. R., provedenih vještačenja prvostupanjski sud je utvrdio da je u toj prometnoj nezgodi u nesreći tužitelj V. R. zadobio ozljede zbog kojih je trpio bolove, strah, trebao tuđu pomoć i njegu, kao i da mu je smanjena daljnja životna aktivnost zbog posljedica štetnog događaja, pa prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe članka 200., članka 195., članka 223. i članka 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), zaključuje da tužitelju V. R., na ime  pretrpljene štete pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu, a uzimajući da je u vrijeme, kada je M. unutarnjih poslova dalo novi ispravan podatak o osiguranju vozila kojim je skrivljena prometna nesreća, prošao zastarni rok za naknadu štete od vlasnika vozila odnosno stvarnog osiguravajućeg društva, prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu članka 174. ZOO, zaključuje da je za štetu koja je nastala zbog nemogućnosti namirenja pretrpljene štete od strane vlasnika vozila odnosno osiguravajućeg društva, a što je posljedica nezakonitog rada, odnosno davanja netočnih i pogrešnih podataka od strane M. unutarnjih poslova, odgovorna R. H., pa je stoga prvostupanjski sud tužbeni zahtjev našao osnovanim i dosudio pripadajuću pravičnu novčanu naknadu, a troškove postupka dosudio sukladno uspjehu stranaka u sporu odnosno temeljem odredbe članka 154. stavak 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarife).

 

Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

Neosnovano tuženica R. H. u žalbi upire da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 376. stavak 2. ZOO, kada je zaključio da je nastupila zastara potraživanja naknade štete prema osiguravajućem društvu „E. osiguranju“ d.d., jer iako nije prošlo više od 3 godine od štetnog događaja (20. rujna 1997.) do saznanja za pasivnu legitimaciju ovog osiguranja (18. rujna 2001.), tuženica R. H. smatra da nije protekao objektivni rok od 5 godina od štetnog događaja do dana saznanja za ovo osiguravajuće društvo, pa da stoga nije nastupila zastara potraživanja prema ovom osiguratelju.

 

Po stavu ovoga suda ovakvo tumačenje odredbe članka 376. stavak 2. ZOO, kao i utvrđenih činjenica od strane tuženice R. H., nije održivo niti prihvatljivo.

 

Naime, odredbom članka 178. stavak 1. ZOO je propisano da u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuje se pravilo o odgovornosti po osnovi krivnje.

 

Odredbom članka 376. stavak 1. ZOO je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za 3 godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

Dakle, u konkretnom slučaju se štetni događaj zbio 20. rujna 1997., a osoba koja je štetu počinila je vlasnik osobnog automobila registarske oznake 065-A-001 A. L., koji je spornog dana i upravljao tim vozilom, te prouzrokovao nastalu štetu, a ne osiguravajuće društvo „E. osiguranje“ d.d., kako u žalbi upire tuženica R. H..

 

Stoga je, po stavu ovoga suda, pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj za štetu i za počinitelja saznao upravo odmah neposredno nakon štetnog događaja, odnosno nakon završetka njegovog liječenja.

 

Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nakon proteka roka od 3 godine od dana saznanja za štetu i počinitelja tužitelj V. R. više nije mogao ustati novom tužbom radi naknade štete protiv drugog osiguravajućeg društva s obzirom da je prošao subjektivni rok zastare, bez obzira što do trenutka saznanja o novom osiguravatelju nije prošao objektivni rok zastare iz članka 376. stavak 2. ZOO, jer se objektivni rok zastare uzima u obzir samo u slučajevima kada unutar njega nije nastupio subjektivni rok, a to ovdje nije bio slučaj.

 

Također, po stavu ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz razloga što je M. unutarnjih poslova dalo neistinitu odnosno pogrešnu informaciju o osiguravatelju vozila koje je prouzročilo prometnu nesreću, a zbog kojih netočnih podataka je tužitelj V. R. tužio pogrešno osiguravajuće društvo, te izgubio spor, a nakon dostave valjanih podatka o osiguravatelju, zbog nastupa zastare potraživanja naknade štete prema štetniku, istu nije mogao ishoditi u postupku prema stvarnom osiguravatelju, to po osnovi odgovornosti tuženice R. H. za nezakonito i neispravno postupanje njenih tijela kojima je nanesena šteta trećim osobama (članak 171. ZOO) ista odgovara za ovako nastalu štetu, pa je stoga ista pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

 

Neosnovano također tuženica R. H. u žalbi upire kako je prvostupanjski sud svoj zaključak o štetnom događaju, kao i šteti, donio isključivo na temelju iskaza tužitelja V. R., jer je prvostupanjski sud na stranici 10. presude valjano i razumljivo obrazložio svoj zaključak o nastanku štetnog događaja, kao i visini štete, a koji zaključak je donio cijeneći iskaz tužitelja V. R. te nalaze i mišljenje vještaka, kako u pogledu dinamike štetnog događaja tako i u pogledu štetnika te uzročno posljedične veze odnosno nastale štete i visine pripadajuće naknade, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Nije u pravu tuženica R. H. kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju V. R. priznao parnični trošak za sastav 4 obrazložena podneska i tužbu, nagrada odvjetniku odnosno naknada troška za sastav tužbe je propisana Tbr. 7./1. Tarife, dakle neosnovano o broju podnesaka, dok je naknada za obrazložene podneske stranke propisana Tbr. 8./1. Tarife i to na način da se jednoj stranci u parničnom postupku može priznati maksimalno 4 takva podneska, pa stoga priznanje troška za sastav tužbe ne utječe na pravo stranke na naknadu najviše 4 takva obrazložena podneska, ukoliko je doista takvih bilo tijekom parnice.

 

Tuženica R. H. u žalbi ukazuje da je pogrešno prvostupanjski sud tužitelju V. R. priznao trošak provođenja financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, jer isto nije provedeno u ovom postupku, međutim iako je doista u obrazloženju prvostupanjski sud napisao da se radi o financijskom vještačenju, iz spisa proizlazi, a što ne bi trebalo biti niti sporno među strankama, da se doista radi o prometnom vještačenju po vještaku Z. I. koje je provedeno i čiji nalaz i mišljenje se nalazi u spisu (list 69 – 74), pa se dakle radi o očitoj pogrešci u pisanju gdje je prvostupanjski sud umjesto prometno u obrazloženju napisao financijsko vještačenje, jer doista, kako se to upire u žalbi, financijsko vještačenje nije provedeno, no kako se radi o očitoj grešci u pisanju a ne u pogrešnoj primjeni materijalnog prava niti neosnovanom priznanju troška postupka, ovaj žalbeni razlog sud smatra neosnovanim.

 

O žalbi tužitelja V. R.:

 

Neosnovano također tužitelj V. R. u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP kada je utvrđivao uspjeh stranaka u sporu.

 

Naime, pravilno se u žalbi ukazuje da kod utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu treba cijeniti uspjeh po osnovi i po visini, međutim tužitelj V. R. ispušta iz vida da se naknada troška za svaku procesnu radnju cijeni po VPS koja je u vrijeme izvršenja svake te procesne radnje, a VPS u tužbi je naznačen u iznosu od 37.600,00 kn, a tek na ročištu 1. listopada 2018. je tužbeni zahtjev smanjen na iznos od 18.400,00 kn, pa je stoga uspjeh u sporu do toga datuma trebalo cijeniti prema VPS označenom u tužbi, a u preostalom dijelu postupka po konačno označenom VPS, pa je stoga, po stavu ovog drugostupanjskog suda izračun uspjeha u sporu stranaka, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, prihvatljiv.

 

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja V. R. niti tuženice R. H., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njihove žalbe trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke, odnosno presuditi kao u točki 1. izreke.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja V. R. za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je isti utjecao na konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari niti da je isti bio potreban za postizanje uspjeha u sporu na strani tužitelja V. R., pa time niti da je trošak za sastav istog podneska bio opravdan, pa je stoga  zahtjev za naknadu istoga ovaj sud odbio kao neosnovan.

 

U preostalom, a nepobijanom dijelu, točka II. izreke pobijane presude ostaje nepromijenjena.

 

                                            U Zadru 4. ožujka 2020.

Sudac

 

Željko Đerđ