- 1 -              I Kž 100/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 100/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Ščekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. L., zbog kaznenih djela iz čl. 227. st. 1. i 4. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. studenog 2019. godine br. K-63/19, u sjednici održanoj 4. ožujka 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

1.                  Povodom žalbe opt. Z. L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke te se izriče da je opt. Z. L. djelom opisanim u toč. 1. izreke zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97.).

 

2.               Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. Z. L. za kazneno djelo iz čl. 272. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97., na temelju čl. 272. st. 3. KZ/97. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci, a prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) te se opt. Z. L. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine.

 

3.            Povodom žalbe opt. Z. L., a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 65. i 72. KZ/11. ukida.

 

4.            Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z. L. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Zagrebu presudom od 15. studenog 2019. godine br. K-63/19, proglasio je krivim opt. Z. L. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11., za koje mu je na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci i kaznenog djela protiv života i tijela, nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci i uz primjenu čl. 51. KZ/11. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine.

 

Na temelju čl. 65. i 72. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri (3) godine. Ova zabrana se odnosi na sve kategorije vozila, a rok od tri (3) godine počinje teći od dana izvršnosti presude i u njega se ne uračunava vrijeme koje optuženik provede na izdržavanju kazne.

 

Na temelju čl. 148. st. 2. (pravilno bi bilo 158. st. 2.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenici M. B., D. B., N. B. i B. B., upućeni su sa imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. u iznosu od 17.250,44 kn u roku od dva (2) mjeseca, računajući od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju I. L., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i u odnosu na toč. 1. izrekne blaža kazna, a u odnosu na djelo iz toč. 2. odbije optužba ili podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio primjenu blažeg zakona, u odnosu na točku 1. izreke čime ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. U navedenom je optuženik u pravu međutim, navedena povreda je sada bespredmetna, s obzirom da je pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela, kao u toč. i. izreke ove presude.

 

Nadalje, optuženik u žalbi navodi da je pobijana presuda nerazumljiva u pogledu obrazlaganja mogućnosti optuženika da uoči oštećenika, a smatra i da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti činjenicu alkoholiziranosti oštećenika, što je prema stavu žalbe utjecalo na njegovo kretanje.

 

Takvim navodima optuženik u stvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne radi se o postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. budući je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao jasne i dostatne razloge.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka međutim, ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrđena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08., jer je pobijanom presudom povrijeđena odredba čl. 13. ZKP/08.

 

Naime, prema odredbi čl. 13. ZKP/08. povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist optuženika, presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu.

 

U konkretnom slučaju izricanjem sigurnosne mjere u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud je povrijedio zabranu reformatie in peius, budući u prvobitnoj presudi Općinskog suda u Zlataru od 8. travnja 2019. godine br. K-100/13, kasnije ukinutoj, optuženiku nije bila izrečena sigurnosna mjera, a državni odvjetnik se nije žalio iz te žalbene osnove, već samo zbog odluke o kazni.

 

Kako na povredu zabrane reformatie in peius drugostupanjski sud uvijek pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u toč. III. izreke ove presude.

 

Druge postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti nisu utvrđene.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, optuženik ustrajava na obrani da je oštećenik, koji se kretao desnom stranom kolnika u istom pravcu kao i vozilo optuženika, naglo iskoračio u njegovu lijevu stranu.

 

Osnovano prvostupanjski sud tu obranu nije prihvatio, s obzirom na provedeno zajedničko prometno i sudsko-medicinsko vještačenje, a nakon provedene rekonstrukcije na licu mjesta.

 

Na temelju tako provedenog vještačenja, prvostupanjski sud je utvrdio da se optuženik u trenutku naleta na pješaka kretao brzinom od 45 do 50 km/h, pod kratkim svjetlima, pješaka koji se kretao desnom stranom kolnika u istom pravcu kao i vozilo optuženika, je mogao vidjeti na udaljenosti od najmanje 30 metara. Mogao je izbjeći udar u pješaka da je pravovremeno poduzeo kočenje ili skretanjem ulijevo.

 

Ne poduzimajući niti jednu od tih radnji, optuženik je prednjim desnim dijelom vozila naletio na stražnji dio tijela pješaka dakle, pješak je bio leđima okrenut vozilu, što je utvrđeno na temelju zadobivenih povreda, a što isključuje obranu optuženika da je oštećenik naglo iskočio u svoju lijevu stranu i to u trenutku kada je vozilo optuženika došlo do njega.

 

Vještaci su na raspravi, nakon provedene rekonstrukcije, isključili da bi do nezgode došlo na način kako je to pokazivao optuženik, navodeći da je vozilo optuženika svojim prednjim krajnjim desnim dijelom udario u oštećenika koji se u trenutku naleta kretao u istom smjeru kao i vozilo optuženika, te je vozilu bio okrenut svojom stražnjom stranom tijela i udaren je u lijevu stranu stražnjeg dijela tijela. Pokazivanje optuženika na rekonstrukciji događaja o načinu iskoraka oštećenika na lijevu stranu, nije odgovaralo utvrđenom naletnom položaju, pa je prvostupanjski sud osnovano isključio takvu njegovu obranu.

 

Nije sporno da je oštećenik, kao i optuženik, u trenutku nesreće bio pod utjecajem alkohola, pa iako postoji mogućnost da je oštećenik uslijed te alkoholiziranosti mogao teturati, kako se to tvrdi u žalbi optuženika, naletni položaj vozila u oštećenika to ne potvrđuje međutim, neovisno o tome, optuženik je mogao uočiti oštećenika na dovoljnoj udaljenosti, pri brzini kojom se kretao i prilagoditi svoju vožnju te poduzeti radnju kočenja ili zaobilaženja radi njegovog izbjegavanja.

 

Pravovremena reakcija je izostala upravo radi alkoholiziranosti optuženika, što je ujedno i uzročnost ove prometne nesreće. Vozeći pod utjecajem alkohola, optuženik nije na vrijeme uočio oštećenika i reagirao na njegovu pojavu na kolniku iako je to mogao, s obzirom na uvjete na kolniku i stoga je osnovano prvostupanjski sud zaključio da je postupao s neizravnom namjerom pristajući da u pijanom stanju ugrozi druge sudionike u prometu i takav zaključak nije žalbenim navodima s uspjehom osporen.

 

Nakon udara u pješaka, optuženik je nastavio vožnju, bez da se zaustavio i pružio pomoć oštećeniku u kojeg je udario. Pješak nije preminuo na licu mjesta, pa s obzirom na te utvrđene činjenice, optuženik je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela nepružanja pomoći. Pri tome je irelevantno što je oštećenik kasnije preminuo i što mu pomoć optuženika, da ju je pružio, vjerojatno ne bi spasila život. Međutim, optuženik se nakon udara u pješaka nije zaustavio, već je napustio mjesto nesreće, bez da bi se uvjerio u kakvom stanju je ozlijeđeni pješak, i ostavio ga je bez ikakve pomoći.

 

Eventualni šok i stres na što se poziva žalba optuženika ne isključuje obavezu vozača motornog vozila da zaustavi vozilo i pomogne osobi čiju je povredu prouzročio, što u konkretnom slučaju optuženik nije učinio, iako je bio svjestan da je udario u pješaka, pa prvostupanjski sud stoga osnovano zaključuje da je postupao s izravnom namjerom, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

U uvodu žalbe optuženik ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, ali ga ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08., i utvrđeno je da je u odnosu na kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu trebalo primijeniti blaži zakon, što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

 

Naime, kazneno djelo je počinjeno u vrijeme važenja Kaznenog zakona iz 1997. godine prema kojem je za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97. propisana kazna zatvora od 3 godine do 10 godina, dok je za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11., u kojem prvostupanjski sud nalazi pravni kontinuitet, zapriječena kazna zatvora od 3 godine do 15 godina, zbog čega je po službenoj dužnosti trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, kako je to učinjeno pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude, budući je Kazneni zakon iz 1997. godine blaži za počinitelja, u odnosu na ovo kazneno djelo, za razliku od kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11.

 

S obzirom na preinaku pobijane presude u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, optuženiku je bilo potrebno utvrditi novu kaznu zatvora te izreći novu jedinstvenu kaznu.

 

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve utvrđene okolnosti po sudu prvog stupnja koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženiku kao olakotno da je ranije neosuđivan, da je iskazao iskreno žaljenje zbog nastupjele posljedice u odnosu na osobu koju je ranije poznavao, na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da je ovaj događaj izuzetak u njegovom urednom životu, pa je stoga optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci ista kao i po prvostupanjskom sudu, a prihvaćena je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. KZ/11. te je optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine, kojom će se i po mišljenju ovog suda ostvariti svrha kažnjavanja kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije.

 

S obzirom na navedeno, nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, jer okolnosti koje optuženik ističe u žalbi, da se uredno ponašao tijekom ovog dugotrajnog postupka i da je blizu mirovine, nisu takvog značaja da bi uvjetovale blaže kazne, kako one utvrđene, tako i blažu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

S obzirom na odluku pod toč. III. izreke ove presude, žalba optuženika zbog odluke o sigurnosnoj mjeri je bespredmetna.

 

Iz navedenih razloga na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 4. ožujka 2020.