Poslovni broj: Kž–108/2019-7

 

Poslovni broj: Kž–108/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Serđa Ferenčića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. - N. O. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07 te 152/08, 57/11 i 77/11 - dalje u tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, od 6. studenog 2018., broj: K-23/2015, u sjednici održanoj 4. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. Povodom žalbe optuženika D. - N. O., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik D. - N. O., radnjama za koje je proglašen krivim na način opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo protiv protiv gospodarstva, prijevarom u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11).

 

              II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se optuženik D. - N. O. za kazneno djelo iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11 na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11, izriče mu se uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo te ukoliko, na temelju članka 62. stavka 1. točka 1. KZ/11, ispuni posebnu obvezu da u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V., isplatom iznosa od 15.110,00 € (slovima: petnaesttisućastotinu deset eura) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

 

Na temelju članka 58. stavak 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji bez opravdanog razloga u roku od 1 (jedne) godine ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu da u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude ne popravi štetu oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V., isplatom iznosa od 15.110,00 € (slovima: petnaesttisućastotinu deset eura) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba optuženika D. - N. O. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinski sud u Puli – Pola, proglasio je krivim optuženika D. - N. O. za kazneno djelo iz članka 293. stavka 1. i 2. KZ/97, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga je temeljem članka 293. stavka 2. KZ/97, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je potom na temelju članka 67. KZ/97, primijenio uvjetnu osudu na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te uz uvjet iz članka 68. KZ/97, da u roku od jedne godine i šest mjeseci oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V. isplati iznos od 15.110,00 € (slovima: petnaesttisućastotinudeset eura) u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, jer mu se u protivnom uvjetna osuda može opozvati.

 

Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 , 56/13, 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V., djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 15.110,00 €, (protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan uplate), koji iznos je dužan naknaditi optuženik D. - N. O., dok je za ostatak imovinskopravnog zahtjeva oštećeno trgovačko društvo upućeno u parnicu.

 

Temeljem članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženi D. - N. O. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka, te trošak paušala u iznosu od 300,00 kuna.

 

Istom presudom je na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08 u odnosu na optuženu pravnu osobu V. F. d.o.o, odbijena optužba zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. i 2. KZ/97, dok je u odnosu na troškove postupka, temeljem članka 149. stavka 1. ZKP/08 odlučeno da padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude u osuđujućem dijelu žalbu je podnio optuženik D. - N. O. putem braniteljice Ž. Ć. L., odvjetnice iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i donošenje nove odluke pred drugi sucem pojedincem.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predlažući da žalba optuženika bude odbijena kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku  474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj: KŽ-DO-117/2019 od 19. ožujka 2019., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik D. - N. O. kada tvrdi da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Žalitelj tu žalbenu osnovu pobliže zakonski označava kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, no, osim pukog parafraziranja zakonskog teksta te odredbe, žalitelj podrobnije ne obrazlaže u čemu bi se ta postupovna povreda sastojala. Suprotno žalbenim navodima, u obrazloženju pobijane presude izneseni su, iako sumarni kako je to i propisano odredbama članka 459. stavka 7. ZKP/08 jer se optuženik prema optužbi očitovao na način da se smatra krivim, jasni razlozi, koji nisu u proturječju s izrekom pobijane presude. Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, pobijana presuda može se ispitati. Izreka pobijane presude je određena i razumljiva te su precizno navedeni konkretni dokazi u odnosu na koje je donesena odluka, a iz obrazloženja je vidljivo na kojim je razlozima sud utemeljio takvu svoju odluku.

 

Žalitelj nadalje ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 3. ZKP/08, tvrdnjom da mu na raspravi nije osiguran tumač za njemački jezik kojeg je morao imati obzirom da mu je materinji jezik njemački, a ne hrvatski.

 

Bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 3. ZKP/08, na koju se u žalbi poziva optuženik, postoji ako je optuženiku, branitelju, oštećeniku kao tužitelju ili privatnom tužitelju uskraćeno da se služi svojim jezikom i da na svojem jeziku prati tijek rasprave, ali samo ako osoba izjavi da se želi služiti svojim jezikom na raspra­vi i ako ne govori i ne razumije jezik na kojem se vodi postupak ili je gluh ili nijem ili gluhoslijep. U konkretnom slučaju optuženik D. - N. O. nije nikada tražio da se služi njemačkim jezikom ili da na tom jeziku prati tijek rasprave, a kako to proizlazi, ne samo iz zapisnika s rasprave od 6. studenog 2018., nego i iz cjelokupnog stanja spisa. Osim toga, iz zapisnika s rasprave kao i snimke optuženikovog prvog ispitivanja, vidljivo je da se optuženik kao državljanin Republike Hrvatske služio hrvatskim jezikom, i apsolutno ništa nije upućivalo da optuženik ne razumije ili ne govori hrvatskim jezikom.

 

              U žalbi optuženik D. - N. O. pobija prvostupanjsku presudu i jer se „prilikom očitovanja o optužbi, a kao i u dosadašnjem tijeku postupka, izjasnio da nije kriv za djelo koje mu se stavlja na teret ali da dugovanje postoji“, te da je „nekim čudnim spletom okolnosti konstatirano da se okrivljeni osjeća krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.“ Ovakvo formuliran žalbeni prigovor optuženika po svemu sudeći upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08, povredom prava obrane na glavnoj raspravi, a koja nije učinjena. Optuženik je, prema sadržaju zapisnika s rasprave od 6. studenog 2018., nakon primljenih pouka o svojim pravima prilikom očitovanja o osnovanosti optužbe, decidirano izjavio „ Ja se osjećam krivim. Molim sud da me blaže kazni“. Potom je odmah, obzirom da nije osporio osnovanost optužbe, izložio svoju obranu na početku dokaznog postupka u kojoj je, suglasno očitovanju o osnovanosti optužbe, priznao počinjenje djela koje mu je stavljeno na teret, izričito navodeći: „Kazneno djelo koje mi se stavlja na teret počinio sam u vrijeme, na način i mjestu kako je to opisano u optužnom aktu. Svjestan sam da sam pogriješio i iskreno se kajem.“. Potom je nakon reproduciranja snimke prvog ispitivanja izjavio da ostaje kod obrane koju je izložio na raspravi te je, nakon što je državni odvjetnik akceptirajući optuženikovo priznanje djela, predložio izricanje kaznene sankcije u kojoj je uz izricanje kazne zatvora i uvjetne osude predložio tzv. dvostruki uvjet popravljanja štete oštećeniku u iznosu od 15.110,00 €, pod prijetnjom opoziva te uvjetne osude, optuženik izjavio da je suglasan s prijedlogom tužitelja te da prihvaća „prijedlog kazne uz dvostruki uvjet“, što je inače irelevantno obzirom da u ovom predmetu zbog visine kazne propisane za inkriminirano kazneno djelo nije dolazila u obzir primjena odredbe članka 417.a. stavak 6. i 7. ZKP/08. Konačno, optuženik je i u završnom govoru naveo da je svjestan da je pogriješio, da se iskreno kaje te da će „pokušati u danom roku naknaditi postavljeni imovinskopravni zahtjev oštećene.“

 

Prema tome, kada se imaju na umu sve ove okolnosti, kao i činjenica da je optuženik D. - N. O. u više navrata kroz svoju obranu i izjave, koje se u smislu članka 418. stavka 3. ZKP/08, smatraju sastavnim dijelom njegove obrane, priznao počinjenje djela kao i da je to priznanje sukladno njegovom uvodnom procesnom očitovanju da se za djelo koje mu je optužbom stavljeno na teret smatra krivim, ne može se prihvatiti žalbeni navod da je „nekim čudnim spletom okolnosti konstatirano da se okrivljeni osjeća krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.“ iako je on osporio osnovanost optužbe. Stoga je ovaj istaknuti žalbeni prigovor neosnovan.

 

Što se tiče žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, isti u smislu članka 464. stavak 7. ZKP/08, po zakonu nije dopušten, budući da se optuženik D. - N. O. na raspravi od 6. studenog 2018., sukladno članku 416. i članku 417a. ZKP/08, izjasnio krivim za učin predmetnog kaznenog djela. Stoga više ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, o čemu se ovdje konkretno ne radi.

 

Iako se optuženik D. - N. O. ne žali iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08-I), utvrdio da je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. točka 4. ZKP/08-I, jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavka 1. i 2. KZ/97, ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11, a unatoč okolnosti da je zapriječena kazna viša u gornjoj granici za teži oblik ovog kaznenog djela iz stavka 2, prema odredbi članka 87. stavak 29. KZ/11 (ranije je to obuhvaćeno pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012.), novi KZ/11 ipak je povoljniji za optuženika, jer je znatna šteta utvrđena u iznosu od 60.000,00 kuna, za razliku od prijašnje utvrđene prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997 godine, u iznosu od 30.000,00 kuna. Naime, neovisno o tome što je za kazneno djelo iz članka 247. stavak 2. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina, koja je teža od kazne koja je propisana za kazneno djelo iz članka 293. stavak 2. KZ/97, prema kojem je za to djelo zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina, povišeni imovinski limit prema odredbi članka 87. stavak 29. KZ/11 potreban je za ostvarenje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, zbog čega je novi KZ/11 blaži za optuženika, pri čemu treba voditi računa da je pri primjeni odredbe članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11 sud vezan maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji, u ovom slučaju u članku 293. stavak 1. i 2. KZ/97.

 

Stoga je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na način pobliže opisan pod toč. I. izreke ove presude.

 

Uslijed te odluke preinačena je prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te je optuženik na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega mu je izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku od tri godina ne počini novo kazneno djelo te ukoliko, na temelju članka 62. stavka 1. točka 1. KZ/11, ispuni posebnu obvezu da u roku od jedne godine i šest mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V. isplatom iznosa od 15.110,00 € u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s time da je sud na temelju članka 58. stavak 5. ZKP/08 upozorio optuženika da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako bez opravdanog razloga u roku od jedne godine i šest mjeseci ne izvrši naloženu mu posebnu obvezu popravljanja štete oštećenom trgovačkom društvu G. S. iz V..

 

Iako je optuženik ovom presudom proglašen krivim zbog blažeg kaznenog djela, a imajući u vidu po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti,ipak nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji koji smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti, da je otac troje djece, da je nezaposlen i da je od počinjenja djela proteklo više od deset godina te da nikada ranije nije osuđivan za ovakvo ili slično djelo, jer se blažom kaznenom sankcijom od izrečene ne bi ispunila očekivana svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Naime, optuženik je osuđen na minimalno moguću kaznu zatvora u trajanju od jedne godine propisanu za inkriminirano kazneno djelo i potom mu je izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine koji je u logičkog skladu s tako izrečenom kaznom kao i okolnostima počinjenja samog kaznenog djela, ponašanju optuženika nakon počinjenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama optuženika, dok utvrđene olakotne okolnosti nisu takve kvalitete da bi predstavljale naročito izražene olakotne okolnost koje bi opravdavale ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma za odnosno kazneno djelo.  

 

Stoga je, imajući u vidu utvrđene olakotne okolnosti kao i činjenicu da je optuženik nakon počinjenja djela dolazio u sukob sa zakonom jer je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela prijetnje kao i visinu štete uzrokovanu oštećenom trgovačkom društvu koja znatno nadmašuje kvalificiran iznos štete određen člankom 87. stavak 29. KZ/11, izrečena kaznena sankcija adekvatna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije, pa stoga nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

Nije osnovana niti žalba optuženika D. - N. O. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Naime, kako je počinjenjem kaznenog djela utvrđeno da je optuženik D. - N. O. pribavio imovinsku korist u iznosu od 15.110,00 €, a ujedno u tom iznosu oštetio trgovačko društvo G. S. iz V., koje je postavilo imovinskopravni zahtjev, to je prvostupanjski sud s pravom obvezao optuženika na plaćanje tog iznosa u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate navedenom trgovačkom društvu.

 

Iz naprijed navedenih razloga na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-I odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Puli – Pola 4. ožujka 2020.