1              Poslovni broj: Gž-563/2020-2

 

 

 

Poslovni broj Gž-563/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića, kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja J. R., iz Š., OIB: ..., zastupanog  po punomoćnici G. V., odvjetnici u O., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: ..., zastupane po zz Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-924/2018 od 05. rujna 2019. godine, u sjednici održanoj dana 04. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje pobijana presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je sljedeće:

 

"I. Utvrđuje se naprama tuženiku da je tužitelj J. R., OIB: ..., Š., vlasnik realno izdvojenoga dijela čest. zem. 3033/21 z.u. 1439 k.o. Ž. – Z., pašnjak ukupne površine 924 m2 zv. B. upisan na Republiku Hrvatsku, u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke G. z. d.d. S., stalnoga sudskog vještaka ing. geod. A. B., br. predmeta PR-52/18-145, označene brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-1, koje geodetsko vještvo se smatra sastavnim dijelom ove presude.

 

II. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskoga suda u Splitu, temeljem ove pravomoćne presude, upisati pravo vlasništva realno izdvojenoga dijela čest. zem. 3033/21 z.u. 1439 k.o. Ž. – Z., pašnjak ukupne površine 924 m2 zv. B. upisan na Republiku Hrvatsku, u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke G. z. d.d. S., stalnoga sudskoga vještaka ing. geod. A. B., br. predmeta PR-52/18-145, označene brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-1 u korist i na ime J. R., OIB: ..., Š., uz istodobnu uknjižbu brisanja istoga tog dijela prava s imena tužene Republike Hrvatske, OIB: ...

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od  18.285,30 kn sa zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od 05. rujna 2019. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena."

 

Žali se tuženica Republika Hrvatska i presudu pobija u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na kojoj se u žalbi poziva tuženica jer razlozi o odlučnim činjenicama izneseni u pobijanom presudi nisu proturječni i nejasni, kako tvrdi tuženica, radi čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U ovome stadiju odlučivanja predmet postupka je zahtjev tužitelja J. R. iz Š. protiv tuženice Republike Hrvatske radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik realnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 3033/21 z.u. 1439 k.o. Ž.-Z., zvane B., ukupne površine 924 m2, prikazane i označene brojevima od 1. do 19. u mjerničkom vještvu vještaka A. B., suvlasništvo Republike Hrvatske, te radi zemljišnoknjižnog upisa opisanog materijalno određenog dijela predmetne nekretnine na ime tužitelja, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice.

 

U razmatranju osnovanosti istaknutog zahtjeva tužitelja, na temelju pravne ocjene u postupku izvedenih dokaza, osobito, pregledane pisane dokumentacije, iskaza saslušanih svjedoka te mjerničnog vještačkog nalaza i mišljenja u skladu s odredbama članka 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da materijalno određeni dio nekretnine označene kao čest. zem. 3033/21 z.u. 1439 k.o. Ž. ‑ Z., koji je predmet tužiteljevog zahtjeva, u naravi predstavlja stambenu građevinu, stojnu kuću tužitelja, garažu i pomoćne objekte s pripadajućim zemljištem, a da je položena južno uz državnu cestu D. ‑ Š.,

 

- da je u zemljišnim knjigama k.o. Ž. ‑ Z. nekretnina označena kao čest. zem. 3033/21 upisana kao suvlasništvo Republike Hrvatske i više fizičkih osoba, u površini od ukupno 1091804 m2, time da je u odnosu na sporni dio nekretnine, s obzirom na izvršenu fizičku diobu i stvarno stanje na terenu, upravo tuženica jedina pasivno legitimirana u ovome postupku,

 

- da je tužiteljeva majka sada pok. V. L., čiji je tužitelj jedini nasljednik i univerzalni sukcesor, gradnju kuću na predmetnoj nekretnini započela 1971. godine, kada je ondašnjoj Općini O. putem mjesne zajednice Š. (4. ožujka 1971. godine) podnijela zahtjev za dodjelu spornog tada društvenog zemljišta na korištenje u površini od cca 400 m2 radi izgradnje obiteljske kuće,

 

- da se mjesna zajednica Š. pisanim putem suglasila da se traženo zemljište dodjeli na korištenje pravnoj prednici tužitelja, a na traženje Općine O., suglasnost za dodjelu zemljišta tužiteljici da joj dalo i Šumsko gospodarstvo pismenom od 9. prosinca 2014. godine, nakon što je očevidom na licu mjesta utvrdilo da ne postoji zapreka za dodjelu toga zemljišta na kojem je tužiteljica već tada izgradila garažu i prizemlje kuće u kojoj stanuje,

 

- da je tužiteljica naknadno 11. travnja 1975. godine podnijela novi zahtjev za dodjelu na korištenje zemljišta položenog uz izgrađenu kuću, a njezin zahtjev da je odbijen rješenjem Skupštine Općine O. K. za imovinsko-pravne poslove broj Up-I-04-546/1975 od 25. kolovoza 1975. godine,

 

- da se u tim navedenim pismenima koji se odnose na dodjelu zemljišta na korištenje pravnoj prednici tužitelja radi izgradnje obiteljske kuće navodi nekretnina označena kao čest. zem. 1569/2 k.o. K., ali, obzirom da su tužitelj i njegova pok. majka obiteljsku kuću izgradili na čest. zem. 3033/1, odnosno, sada 3033/21 k.o. Ž. ‑ Z., da je nedvojbeno da se zapravo radilo o predmetnoj nekretnini koja je pogreškom označena netočnom zemljišnoknjižnom oznakom,

 

- da su predmetnu nekretninu od početka izgradnje obiteljske kuće nesmetano, neprekidno i samostalno koristili tužitelj i njegova pok. majka, odnosno, tužitelj i njegova obitelj.

 

Na temelju citiranih relevantnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj, odnosno, njegova pravna prednica vlasništvo predmetnih nekretnina stekao građenjem na tuđem zemljištu, sukladno odredbama paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), prema kojima je bilo moguće stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istom nije protivio, kao što je to ovdje slučaj.

 

Pri tome, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe iz članka 360. stavka 1. te članka 388. stavka 2. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15, u daljnjem u tekstu: ZV), smatrajući da je zemljište u dijelu na kojem je prednica tužitelja izgradila obiteljsku kuću isto dodijeljeno na korištenje rješenjem nadležnog tijela Općine O.

 

Citirana činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

 

Tuženica s pravom u žalbi ističe da se, sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH izraženoj u nizu odluka (Rev 2350/12 od 17. svibnja 2017. godine, Rev 1106/2015-2 od 07. svibnja 2019. godine), odredbe paragrafa 418. OGZ-a ne mogu primijeniti u okolnostima kada je graditelj bez valjane osnove gradio na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

Međutim, u konkretnom slučaju, obzirom na među strankama nesporne činjenice i utvrđenja prvostupanjskog suda radi se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj se navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH ne može primijeniti.

 

Sukladno odredbama članka 37., članka 38. i članka 40. Zakona o prometu zemljišta iz grada ("Službeni list", broj FNRJ 43/65-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPZZ), koje propisuju davanje na korištenje građevinskog zemljišta od strane općine, skupština općine može građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, među ostalim, davati na korištenje građanima radi izgradnje obiteljske stambene zgrade, a prijenosom prava vlasništva odnosno prava korištenja na zgradu podignutu na dodijeljenom građevinskom zemljištu prelazi na onoga koji stječu zgradu i pravo korištenja zemljišta.

 

Tuženica je u razlozima žalbe konstatirala kako među strankama nije bilo sporno da je tužiteljeva majka 4. ožujka 1971. godine podnijela mjesnoj zajednici Š. zahtjev za dodjelu na korištenje građevinskog zemljišta za izgradnju kuće, da se mjesna zajednica suglasila da joj se traženo zemljište dodjeli, kao i da se nesporno radilo o predmetnoj nekretnini na kojoj je prednica tužiteljica kasnije izgradila kuću, bez obzira na pogrešku u zemljišnoknjižnoj oznaci nekretnine.

 

Štoviše, tuženica je kao nesporno u žalbi citirala i utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da iz dopisa Šumskog gospodarstva od 9. prosinca 1974. godine proizlazi da nema zapreke da se pok. V. Z. R. dodjeli 400 m2 traženog zemljišta na korištenja radi izgradnje obiteljske kuće, ali da je ista istakla zahtjev za daljnjim zemljište položenim uz cestu Š. ‑ Z., koje se nalazi uz njezinu već izgrađenu kuću i da je zemljište neovlašteno ogradila suhozidom te da taj njezin zahtjev treba odbiti.

 

Upravo spomenuta činjenica, u kontekstu sadržaja cjelokupnog spisa predmeta Općine O. broj Up-I-04-615/71, upućuje na zaključak (kojeg je izveo i prvostupanjski sud) da je pok. V. R. po njezinom zahtjevu iz 1971. godine dodijeljeno na korištenje traženo zemljište u površini od cca 400 m2, na kojem je ona započela, a kasnije i izgradila obiteljsku kuću, dok se Rješenje od 25. kolovoza 1975. godine odnosi na odbijanje njezinog naknadnog zahtjeva za dodjelu "daljnjeg" građevinskog zemljišta, kojeg je imenovana podnijela 11. travnja 1975. godine (koji datum se u rješenju izrijekom i navodi).

 

Na pravilnost takvog zaključak ukazuje i sadržaj dopisa kojeg je pravnoj prednici tužitelja V. R. 24. siječnja 1975. godine uputilo Šumsko gospodarstvo S. (list 56 spisa) u kojem se doslovno navodi:

 

"Vašoj molbi od 10. prosinca 1974. godine ne može se udovoljiti jer se ne može dodjeljivati još i drugo zemljište pored onog na kojem ste izgradili kuću".

 

Dakle, premda (preslici) spisa predmeta Općine O., koju je pregledao prvostupanjski sud, ne prileži rješenje kojim je predmetno zemljište u dijelu na kojem je prednica tužitelja izgradila kuću isto dodijeljeno na korištenje u tu svrhu, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPZZ-a, može se razumjeti da je nadležna Skupština Općine O. takvo rješenje donijela jer to proizlazi iz svih ostalih u postupku izvedenih dokaza i rezultata raspravljanja.

 

S tim u svezi, svakako valjalo ukazati da je prednica tužitelja, čas i u okolnostima postojanja (samo) citiranih suglasnosti i mišljenja, imala legitimno očekivanje prilikom poduzimanja gradnje kuće da će joj ta nekretnina pripasti u vlasništvo i da će njezinom zahtjevu za dodjelu zemljišta na korištenje biti udovoljeno, budući da se pouzdala u postupanje državne vlasti.

 

Legitimno očekivanje je pravni standard zaštićen člankom 1. Protokola 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i slobode (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) i prihvaćenu u praksu Europskog suda za ljudska prava.

 

Utoliko, nisu osnovani žalbeni razlozi kojima tuženica upozorava da je tužiteljeva pravna prednica bila nepošteni graditelj i da je obiteljsku kuću izgradila bez valjane pravne osnove.

 

Suprotno tome, iz naprijed navedenih razloga, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je tužiteljica vlasništvo predmetna nekretnine stekla građenjem sukladno mjerodavnim odredbama ZPZZ-a u svezi s odredbama paragrafa 418. OGZ-a te odredbama članka 368. ZV-a koje propisuju pravno sjedinjenje zemljišta i ne upisane zgrade.

 

Stoga, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženica, a ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredaba iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a a koju tuženica pobija bez isticanja konkretnih žalbenih razloga, isključivo osporavajući odluku o glavnoj stvari.

 

U Splitu 04. ožujka 2020.