- 1 -              Rev-x 331/2017-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 331/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja-protutuženika I. R. pok. Z., iz M., B., II. tužitelja-protutuženika G. R. pok. V., iz S., III. tužiteljice-protutuženice M. S., iz Ž., i IV. tužitelja-protutuženika V. P., iz M., svi zastupani po punomoćnicima Š. K. i E. Š., odvjetnicima u S., protiv I. tuženika-protutužitelja Lj. P. pok. M., iz M., II. tuženika-protutužitelja A. P. pok. M., iz M., III. tuženika-protutužitelja J. P. pok. M., iz M., i IV. tuženika-protutužitelja F. P. pok. M., iz M., svi zastupani po punomoćniku V. R., odvjetniku u S., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe te zabrane uznemiravanja, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-119/10 od 28. travnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu poslovni broj IIP-3000/09 od 9. lipnja 2009., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I.-IV. tuženika-protutužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke utvrđeno da su tužitelji-protutuženici suvlasnici nekretnina označenih kao čest. zem. 601, 603, 629 i 632 zk. ul. 377 k.o. M. i to I. R. pok. Z. za 17/60 dijela, G. R. pok. V. za 17/60 dijela, M. S. pok. A. za 17/60 dijela i V. P. za 9/60 dijela, te da su isti ovlašteni temeljem te presude ishoditi uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika-protutužitelja. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan protututužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim su oni zatražili da se tužiteljima-protutuženicima naloži da se prestanu pačati (uznemiravati) i svojatati pravo vlasništva na čest. zem. 601, 603, 629 i 632 zk. ul. 377 k.o. M. Pod točkom III. izreke tuženicima-protutužiteljima je naloženo naknaditi tužiteljima-protutuženicima iznos 6.688,00 kn na ime troška parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici-protutužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku jer je pobijana drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a istog Zakona, navodeći da reviziju podnose iz razloga određenih odredbom čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. tog Zakona te predlažući preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Povodom podnesene revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-x-1141/11 od 18. rujna 2013. reviziju tuženika-protutužitelja odbacio kao nedopuštenu. Ustavni sud Republike Hrvatske je povodom ustavne tužbe tuženika-protutužitelja odlukom broj U-III-5715/2013 od 22. ožujka 2017. usvojio ustavnu tužbu tuženika-protutužitelja, ukinuo rješenje ovog suda poslovni broj Rev-x 1141/11 od 18. rujna 2013. i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak, s obrazloženjem da je drugostupanjski sud izričito naveo u presudi da je odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a slijedom čega da je reviziju potrebno razmatrati kao reviziju podnesenu na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a sve i da je drugostupanjski sud pogriješio pozvavši se na odredbu čl. 373.a ZPP-a, jer ta pogreška ne može ići na teret stranke.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ta presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a - koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti su proturječni sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu, pa tako niti sadržaju odluke Kotarskog suda u Splitu broj Agr-1025/39 od 3. lipnja 1941., na što upiru revidenti u podnesenoj reviziji. Slijedom navedenog, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koji revizijski razlog su se revidenti pozvali.

 

Suprotno navodima revidenta, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koje smatra dokazanima, ocijenivši provedene dokaze svakog zasebno kao i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP-a), uključujući i iskaz saslušanog svjedoka Lj. P., te uzimajući u obzir utvrđenu činjenicu da predmetne nekretnine nisu bile u popisu ostavinske imovine prednika tužitelja (pok. A. R. i pok. F. R.). Takvu ocjenu prvostupanjskog suda prihvatio je i sud drugog stupnja, obrazlažući razloge prihvaćanja utvrđenja nižestupanjskog suda, pa u tom smislu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

Također valja reći da prigovori tuženika-protutužitelja izneseni u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u onom dijelu koji se svodi na njihovu vlastitu ocjenu izvedenih dokaza te stvaranje drugačijih zaključaka o (ne)postojanju bitnih činjenica od zaključaka drugostupanjskog suda, u suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa utoliko ti navodi revizije nisu uzeti u razmatranje.

 

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenje njihova prava vlasništva nekretnina označenih kao čest. zem. 601, 603, 629 i 632 zk. ul. 377 k.o. M., te protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim su zatražili da se tužitelji-protutuženici obvežu prestati uznemiravati tuženike-protutužitelje u izvršavanju njihovog prava vlasništva predmetnih nekretnina.

 

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su prednik tužitelja-protutuženika A. R. i prednik tuženika-protutužitelja M. P. sklopili 1. siječnja 1934. ugovor o zakupu, nazvan Pogodba težaštine, sukladno kojemu je A. R. davao određeni dio uroda M. P.,

 

- da je Kotarski sud u Splitu 3. lipnja 1941., na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930. („Službene novine“ broj 254-LXXXVIII), donio odluku broj Agr-1025/39, u kojoj se navodi da se razrješuje težački odnos između težaka A. R. (prednika tužitelja-protutuženika) i vlasnika M. P. i drugih (prednika tuženika-protutužitelja), na način da se predmetne nekretnine dosuđuju u vlasnost težaka, a u ime odštete za oduzetu zemlju država je obvezana isplatiti vlasnicima određene novčane iznose,

 

- da navedena odluka Kotarskog suda u Splitu broj Agr-1025/39 od 3. lipnja 1941. nije pravomoćna i da nije provedena u zemljišnim knjigama,

 

- da su prednici stranaka umrli tijekom 1943. godine,

 

- da se tužitelji-protutuženici nalaze u neprekinutom posjedu spornih nekretnina, po svom predniku a potom i oni sami, od 1934. godine pa nadalje.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da je prednik tužitelja-protutuženika „dobio u vlasništvo“ predmetne nekretnine odlukom Kotarskog suda u Splitu broj Agr-1025/39 od 3. lipnja 1941., koja je osnova za njegov pošten posjed, te je pozivajući se na odredbu Paragrafa 1468. Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji se primjenjuje kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91) ocijenio da su prednici tužitelja-protutuženika stekli pravo vlasništva posjedovanjem predmetnih nekretnina kroz razdoblje duže od 30 godina.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da postoji proturječje između sadržaja isprave, odluke Kotarskog suda u Splitu broj Agr-1025/39 od 3. lipnja 1941., i zaključka prvostupanjskog suda da je tom ispravom razriješeno pravo vlasništva spornih nekretnina.

 

Stoga je drugostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 373.a ZPP-a, otklonio navedenu povredu ocjenjujući da iako je između prednika stranaka vođen postupak radi razrješenja težačkog odnosa, da takvog odnosa ne može biti u vrijeme kad je zaključena „Pogodba težaštine“ 1. siječnja 1934. jer je tada već na snazi Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930. („Službene novine“ broj 254-LXXXVIII). Osim toga, odluka Kotarskog suda u Splitu broj Agr-1025/39 od 3. lipnja 1941. nije postala pravomoćna - pa slijedom izloženog prednik tužitelja nije stekao pravo vlasništva na temelju te odluke.

 

Nadalje drugostupanjski sud zaključuje, obzirom na Paragraf 328. OGZ-a - kojim se zakonski predmnijeva da je način posjeda pošten, te je teret dokaza na strani osobe koja osporava poštenje posjedniku - da iako prednik tužitelja-protutuženika nije stekao pravo vlasništva na temelju odluke Kotarskog suda u Splitu, da je on umro 1943. godine (dvije godine po donošenju odluke) te da su njegovi slijednici nastavili posjedovati nekretninu od 1943. godine nadalje ne dajući više dio uroda prednicima tuženika-protutužitelja, a sve obzirom na odluku Kotarskog suda u Splitu iz 1941. godine koja je njima predstavljala osnovu za posjedovanje te nekretnine, a koju su posjedovali sa sviješću da posjeduju stvar u svojem vlasništvu.

 

Slijedom svega navedenog, drugostupanjski sud je ocijenio da su tužitelji-protutuženici dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine (pozivom na Paragraf 328. i 1468. OGZ-a), te je stoga potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva a odbijen je kao neosnovan protužbeni zahtjev radi prestanka uznemiravanja (čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV).

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama Paragrafa 328. i 1468. OGZ-a, kao i u odredbi čl. 167. ZV-a, pa utoliko revizijski prigovori tuženika-protutužitelja kojima ističu da je pogrešno primijenjena odredba Paragrafa 1468. OGZ-a jer da tužitelji-protutuženici nisu pošteni posjednici, nisu osnovani.

 

Budući da nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je odbiti reviziju tužitelja-protutuženika kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.