1

Poslovni broj: Gž-56/2019-3

 

Poslovni broj: Gž-56/2019-3

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Vesne Tkalčec, u parničnom predmetu tužitelja N. V. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku T. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Financijske agencije, OIB …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3596/2016-21 od 28. rujna 2019. godine, 3. ožujka 2020.,

 

presudio je

 

Uvažava se žalba tuženice kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3596/2016-21 od 28. rujna 2019. godine preinačuje na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Tuženik je dužan tužitelju isplatiti s naslova naknade imovinske štete iznos od 34.556,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. listopada 2013. godine pa sve do isplate, a po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka temeljem čl. 29 st. 2 .i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog paničnog postupka u iznosu od 10.142,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka temeljem čl. 29 st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.“

Tuženica je 3. listopada 2018. godine podnijela pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da je ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio da sud žalbu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba je osnovana.

 

Prema obrazloženju presude tužitelj traži donošenje presude kojom će sud naložiti tuženici da mu s naslova naknade imovinske štete isplati iznos od 34.556,71 kn.

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-4543/2008 od 29. svibnja 2009. godine naloženo tamo tuženici R. H. da tužitelju isplati razliku bruto plaće u iznosu od 72.669,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa razlike plaće do isplate,

- da je tužitelj od Porezne uprave zatražio i pribavio obračun poreza i doprinosa iz njegove bruto plaće i potom tuženici Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu po prethodno navedenoj ovršnoj ispravi,

- da je tužitelj uz zahtjev za izravnu naplatu priložio obračun Porezne uprave prema kojem predujmovi poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada iznose 20.994,25kn,

- da je tuženica prilikom obustave poreza i prireza obračunala i ustegnula tužitelju i zakonsku zateznu kamatu na iznos poreza i prireza od dana dospijeća tužiteljeve bruto plaće pa sve do dana isplate plaće, tako da je umjesto iznosa od 20.994,25 kn ustegnula iznos od 55.550,96 kn, što znači da postoji razlika od 34.556,71 kn koju tužitelj traži u ovom postupku.

Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica doista naplatila iznos viši od onog utvrđenog po Poreznoj upravi, dakle, uvećan za nepripadajuću zateznu kamatu, jer sukladno čl. 15. Zakona o porezu na dohodak obveza plaćanja poreza ne teče od dospijeća plaće, već od trenutka isplate plaće, pa je ta obveza u konkretnom slučaju dospjela tek u momentu isplate plaće tužitelju u ovršnom postupku. Po ocjeni toga suda tuženica ne može samoinicijativno ispitivati ovršnu ispravu u dijelu koji se odnosi na kamate i bruto plaću vezano uz porez i prirez na dohodak, jer za tako nešto nema ovlasti i dužna je postupati po ovršnoj ispravi. Zbog toga sud ocjenjuje da nije osnovana ni tvrdnja tuženice da se kamate na porez i prirez isplaćuju po načelu akcesornosti, jer takva tvrdnja nema uporište u postojećim propisima.

Osnovanost tužbenog zahtjeva po ocjeni prvostupanjskog suda proizlazi iz čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje naknadu štete, a visina je utvrđena ispravama koje je dostavio tužitelj. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 34.556,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 24. listopada 2013. godine, kao dana naplate tužiteljevog potraživanja na temelju ovršne isprave pa do isplate.

Takva primjena materijalnoga prava po ocjeni ovoga suda nije pravilna.

Tuženik je prije svega istaknuo žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni ili proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika.

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi, danim razlozima ni provedenim dokazima, a u presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, tako da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom.

Međutim, tuženica osnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravna shvaćanja o spornoj problematici u više svojih odluka, a ista obvezuju sve sudove niže razine. U odluci toga suda broj Revr-717/16 od 6. rujna 2017. g. izraženo je pravno shvaćanje da plaća koju poslodavac isplaćuje radniku (što podrazumijeva i dodatak na plaću) obuhvaća, osim neto plaće koja se isplaćuje neposredno radniku i sva dodatna davanja na nju pa tako i porez i prirez na dohodak, koji uz ostalo čine bruto plaću radnika, a koji se međutim obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. To znači da obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa naknade plaće radniku, tako da prije isplate plaće takva obveza poslodavca nije dospjela. Takva pravna shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je i u svojoj odluci broj Rev- 354/2018-2.

U smislu odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) zatezna kamata je po svojoj pravnoj naravi sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze. Tužitelj u ovom postupku traži isplatu iznosa zatezne kamate na iznos predujma poreza i prireza na porez na dohodak obračunat od dospijeća svake pojedine tužiteljeve bruto plaće do dana isplate. Budući da je obveza tuženice na isplatu poreza i prireza na porez na dohodak tužitelja dospjela u trenutku isplate tužitelju iznosa neto plaće sa zateznom kamatom treba zaključiti da tuženica nije došla u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze pa tužitelj nema pravo od tuženice tražiti tu kamatu. Osim toga, iznos predujma poreza i prireza na dohodak nije potraživanje koje bi pripadalo tužitelju, već Poreznoj upravi pa tužitelj nema pravo niti na zateznu kamatu na zakašnjenje u isplati tih predujmova.

Odredbom čl. 217. st. 2. OZ-a propisano je da će Porezna uprava na zahtjev ovrhovoditelja, sukladno čl. 18. tog Zakona, izdati potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju. U st. 6. toga članka propisano je da će po primitku zahtjeva za izravnu naplatu iz st. 5. toga članka Agencija naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu. 

               Iz dostavljene potvrde o obračunu proizlazi da Porezna uprava nije obračunala zatezne kamate na porez i prirez porezu na dohodak niti je zatražila naplatu istih, međutim, to u smislu citiranih zakonskih odredaba ne znači da pravo na tu kamatu ima tužitelj. 

Budući da je tuženica postupila sukladno citiranoj odredbi čl. 217. st. 6. OZ-a na način da je tužitelju isplatila neto iznos plaće zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, a imajući u vidu da iznos predujma poreza i prireza na dohodak nije potraživanje koje bi pripadalo tužitelju, već Poreznoj upravi, te da isto dospijeva tek trenutkom isplate plaće, ovaj sud je ocijenio da tužitelj nema pravo od tuženice tražiti naknadu štete u smislu odredbe čl. 1045. ZOO, kao ni u smislu čl. 1085. ZOO na koji se poziva prvostupanjski sud u svojoj odluci. To nadalje znači da je usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženica je uspjela sa žalbom u cijelosti jer je presuda povodom žalbe preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, međutim, nije zatražila trošak prvostupanjskog postupka, kao ni trošak žalbenog postupka pa ovaj sud nije odlučivao o troškovima tuženice.

 

Koprivnica, 3. ožujka 2020.