1                                Poslovni broj: 18 Uslmio-219/19-6

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

     Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke H. P., u upravnom sporu tužiteljice Š. Z., Š. B., D. C. ..., B. i H., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi doplatka za djecu, dana 02. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem rješenja tuženika, Klasa: 140-02/18-03/01164678799, Urbroj: 341-99-06/2-18/9334 od 13. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

               Rješenjem tuženika, Klasa: 140-02/18-03/01164678799, Urbroj: 341-99-06/2-18/9334 od 13. prosinca 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj … od 14. travnja 2014., a kojim rješenjem je tužiteljici, rođenoj 27. svibnja 1939., prestalo je pravo i obustavljena je isplata starosne mirovine s danom 16. prosinca 1995., priznate privremenim rješenjem tadašnjeg Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, broj .. od 02. siječnja 1996. te je odbijen kao na zakonu neosnovan zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu.

Tužiteljica je kod Upravnog suda u Zagrebu podnijela tužbu protiv gore citiranog rješenja tuženika dana 19. veljače 2019. te je Upravni sud u Zagrebu formirao spis pod poslovnim brojem UsI-539/19. Iz obavijesti Ureda predsjednika ovog suda, broj: 31 Su-581/2019-3 od 15. srpnja 2019., razvidno je da je rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-… od 8. srpnja 2019., po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, navedeni predmet ustupljen ovom sudu u rad. Kod ovoga suda predmet je zaveden pod poslovnim brojem: 18 Uslmio-219/19.

Tužiteljica u pravodobno podnesenoj tužbi osporava citirano drugostupanjsko rješenje od 13. prosinca 2018. iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se u bitnome ističe da se tuženik poziva se na uvjerenje Federalnog zavoda MIO Mostar, no, to uvjerenje da nikada nije dostavljeno tužiteljici na koje da bi se mogla očitovati, isto provjeriti te kako bi mogla dokazati da podaci koji u navedeni u istome nisu vjerodostojni, a sve iz razloga što da je tužiteljica radila u konkretnim poduzećima i ostvarila staž osiguranja u trajanju koji je utvrđen u postupku priznavanja prava na mirovinu. Na navedeni način stranci da nije omogućeno da se očituje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje konkretne upravne stvari te da joj nije dana mogućnost da iznosi svoje viđenje, da predloži svoje dokaze kojima bi dokazala činjenice koje su suprotne od onih kojima se koristio nadležni organ. Nadalje, postupak po žalbi da je prekinut rješenjem nadležnog organa broj: … od 12. kolovoza 2014. iz razloga potrebe rješavanja prethodnog pitanja, a isti postupak da će biti nastavljen po pravomoćnosti sudske odluke po prethodnom pitanju sukladno članku 56. st. 5. ZUP-a. Postupak da je prekinut sukladno odredbi članka 55. ZUP-a a kojim da je obligatorno određeno da će se postupak prekinuti kada se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, a članak 56. stavak 5. istog zakona određuje da će se postupak nastaviti kada sudska odluka po prethodnom pitanju postane pravomoćna. Ne spori se da se postupak može nastaviti i po službenoj dužnosti i kada odluka ne postane pravomoćna, osim u slučajevima u kojima se mora prekinuti postupak. Kako je predmetna situacija takva da se u konkretnom slučaju mora prekinuti postupak jer to nalaže odreda članka 55. stavak 2. ZUP-a, onda da se ne može odrediti ni nastavak postupka sukladno članku 56. stavak 5. ZUP-a dok se ne donese pravomoćna odluka po prethodnom pitanju jer da je to isključeno ako se radi o slučajevima kada se postupak mora prekinuti, pa da su tako i po ovom pitanju povrijeđene odredbe ZUP-a. Nadalje se navodi da se tuženik u obrazloženju osporenog rješenja poziva na odredbe članka 123. ZUP-a koje govore o institutu obnove postupka i kojim je propisano da se može obnoviti postupak koji je okončan donošenjem rješenja na koji se ne može uložiti pravni lijek bez vremenskog ograničenja, ako je rješenje doneseno temeljem lažne isprave, lažnog iskaza ili je posljedica kakvog kaznenog djela. Tuženik da nadalje ističe kako je obzirom na takve okolnosti valjalo u obnovi postupka poništiti privremeno rješenje tadašnjeg fonda MIO. Ističe se da tuženik neutemeljeno obnavlja postupak a da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za obnovu postupka. Naime, da bi se postupak mogao obnoviti iz razloga postojanja nekog kaznenog djela da mora postojati pravomoćna sudska odluka o počinjenju tog kaznenog djela, a u konkretnom slučaju da postoji samo optužnica podignuta pred općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Ističe se da je presumpcijom nevinosti svatko nevin dok mu se pravomoćnom sudskom odlukom ne dokaže krivnja. U konkretnom slučaju dokazivanje eventualne krivnje da nije niti počelo, te da tako nema niti osnova za obnovu postupka temeljem zakonske odredbe na koju se tuženik poziva u svom rješenju. S druge strane, da nema osnova a ni potrebe za obnovu postupka kada postupak nije niti završen pravomoćnom odlukom nadležnog organa. Konkretni postupak da je samo prekinut iz razloga rješavanja prethodnog pitanja i to u situaciji kada je prekid postupka obvezan, a biti će nastavljen kada sud donese pravomoćnu odluku o konkretnom prethodnom pitanju. U konkretnom slučaju nadležni organ da nije imao utemeljenja niti za nastavak niti za obnovu postupka niti su ispunjene zakonske pretpostavke ni za jedan od navedenih instituta ZUP-a te da je vidljivo  da su počinjene povrede odredaba ZUP-a. U članku 98. ZUP-a da su jasno određeni dijelovi rješenja koji moraju postojati kumulativno i bez ijednog od tih dijelova rješenje da ne predstavlja upravni akt, tj. nema propisanu formu, a time niti pravnu snagu upravnog akta. U konkretnom slučaju predmetni podnesak da ne sadrži potpis službene osobe, te da tako nema jedan obvezni element koji bi taj podnesak činio upravnim aktom. Obrazloženje službene osobe da „v.r.“ znači vlastoručno je bespredmetno ako nema potpisa službene osobe, u konkretnom slučaju je jasno da ga nema te je tako vidljiva nova povreda ZUP-a. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži da se osporeno rješenje tuženika od 13. prosinca 2018. poništi i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu, a vezano uz tužbene navode, ističe da je rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje iz Ljubuškog, broj … od 28. veljače 2014. odbijen zahtjev za preračun mirovine uz obrazloženje da Š. Z. nema navršenih razdoblja osiguranja na području B. i H. što je utvrđeno provjerom u bazi matične evidencije aktivnih osiguranika Zavoda, u poduzećima „A.“ d.d. M. i R. b. d.o.o. iz Š. B. koji u uvjerenjima broj 290-08/12 i 3868-3/12 od 27. rujna 2012. potvrđuju da tužiteljica nikada nije radila u tim poduzećima. U skladu s Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o socijalnom osiguranju (skraćeno: Ugovor) dokumenti koje izdaju službena tijela Bosne i Hercegovine smatraju se vjerodostojnim. Tužiteljica da u tijeku upravnog postupka, a niti prilikom pokretanja upravnog spora nije dostavila dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnosti dokumenata na temelju kojih je utvrđeno da nema navršenih razdoblja osiguranja na području Bosne i Hercegovine.  Stoga da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, broj … od 14. travnja 2014. Š. Z. prestalo pravo i obustavljena isplata starosne mirovine s danom 16. prosinca 1995. Žalba izjavljena protiv tog rješenja da je odbijena iz razloga detaljno obrazloženih u osporenom rješenju.  Vezano uz nastavak prekinutog postupka po službenoj dužnosti i bez pravomoćne odluke o prethodnom pitanju ističe se da nije bilo razloga čekati na pravomoćnost rješenja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom obzirom da dokazi u predmetu daju osnova za zaključak da je tužiteljica nedopušteno utjecala na donositelja rješenja o priznanju prava na mirovinu i na stvaranje pogrešne predodžbe o relevantnim činjenicama, da je HZMO kao javnopravno tijelo bilo obmanuto lažnim prikazivanjem činjenica pa da je prilikom odlučivanja o zahtjevu za priznanje prava na starosnu mirovinu izveden zaključak da tužiteljica ispunjava uvjete za priznanje prava na mirovinu na teret Republike Hrvatske. Iz dokumentacije u predmetu da proizlazi da je rješenje o priznanju prava na starosnu mirovinu bilo doneseno kao posljedica nedopuštene radnje stranke, odnosno kaznenog djela pa da je to rješenje izgubilo svoju činjeničnu osnovu iz čega da je proizašla osnova za obnovu postupka u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku u kojoj obnovi je doneseno rješenje HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, broj … od 14. travnja 2014. kojim je poništeno privremeno rješenje tadašnjeg Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, broj MS … od 02. siječnja 1996., kojim je priznato pravo na starosnu mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja, počevši od 16. prosinca 1995. uračunavanjem mirovinskog staža navršenog u Bosni i Hercegovini u trajanju od 34 godine, 10 mjeseci i 10 dana te mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj u trajanju od 2 mjeseca i 1 dan.

Žalba izjavljena protiv rješenja HZMO-a, Područne službe u Zagrebu, broj .. od 14. travnja 2014. da je odbijena je rješenjem HZMO, Središnje službe, broj .. od 13. prosinca 2018. iz razloga detaljno obrazloženih u tom rješenju. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-384/2019-2 od 08. srpnja 2019. ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 36. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu tuženika, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Iz podataka spisa tuženog tijela (koji prileži spisu ovoga suda, poslovni broj: Uslmio-218/19) razvidno je, te među strankama nije sporno, da je tužiteljici privremenim rješenjem tadašnjeg Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, broj MS .. od 02. siječnja 1996., priznato pravo na starosnu mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja, počevši od 16. prosinca 1995. uračunavanjem mirovinskog staža navršenog u Bosni i Hercegovini u trajanju od 34 godine, 10 mjesec i 10 dana te mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj u trajanju od 2 mjeseci i 1 dan. Navedeno rješenje doneseno je po zahtjevu tužiteljice od 22. prosinca 1995. te temeljem podataka u radnoj knjižici broj .. izdanoj u L. 15. prosinca 1954. te je doneseno kao privremeno dok se ne pribave platni podaci potrebni za obračun mirovinske osnovice.

Člankom 43. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 3/01, 14/01 – dalje Ugovor) propisano je da će se po službenoj dužnosti ponovno odrediti mirovine koje je nadležni nositelj jedne države ugovornice priznao u razdoblju od 08. listopada 1991. do stupanja na snagu tog Ugovora, uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice, prema odredbama tog Ugovora. Pravomoćnost prije donesenog rješenja nije prepreka za ponovno određivanje mirovine. U tim slučajevima, kao dan podnošenja zahtjeva, prema pravnim propisima druge države ugovornice uzima se dan kada je nadležni nositelj te druge države ugovornice zaprimio obavijest od nadležnog nositelja prve države ugovornice o pokretanju postupka za ponovno određivanje mirovine.

Sukladno citiranoj odredbi Ugovora hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja (prvostupanjsko tijelo – HZMO, Područna služba u Zagrebu) je u konkretnom slučaju po službenoj  dužnosti dana 18. svibnja 2012. pokrenuo postupak preračuna mirovine tužiteljice.

Inozemni nositelj osiguranja Federalni Zavod za mirovinsko – penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar je prvostupanjskom tijelu dostavio obavijest datiranu sa 28. veljače 2014. o završetku postupka za osiguranicu Š. Z. (ovdje tužiteljice) prema kojoj obavijesti pravo tužiteljice na mirovinu iz osiguranja u Bosni i Hercegovini ne postoji jer nije ispunjen minimalni uvjet razdoblja osiguranja a dostavljena je i potvrda o razdobljima osiguranja prema kojoj tužiteljica nema staža na području Bosne i Hercegovine kao i rješenje Federalnog zavoda MIO/PIO, Županijske administrativne službe u Ljubuškom od 28. veljače 2014. kojim je odbijen zahtjev Š. Z. (ovdje tužiteljice) za ponovno određivanje sarosne mirovine.  U obrazloženju ovog rješenja se u bitnome navodi da tužiteljica nema navršenih razdoblja osiguranja na području Bosne i Hercegovine, da je to utvrđeno utvrđeno provjerom u bazi matične evidencije aktivnih osiguranika Zavoda, te u poduzećima „A.“ d.d. M. i R. boksita d.o.o. iz Š. B. koji u uvjerenjima od broj 290-08/12 i 3868-3/12 od 27. rujna 2012. potvrđuju da tužiteljica nikada nije radila u tim poduzećima. 

              Rješenjem prvostupanjskog tijela broj spisa 841810 od 14. travnja 2014. određeno je da tužiteljici (koja je rođena 27. svibnja 1939. u L., B. i H.) prestaje pravo i da se obustavlja isplata starosne mirovine s danom 16. prosinca 1995. priznate rješenjem broj: MS-742165 od 02. veljače 1996.  te da se zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu od 22. prosinca 1995. odbija kao na zakonu neosnovan. Ovo rješenje utemeljeno je na prednjim utvrđenjima, odredbi članka 32. ZOMO te odredbama članka 123. stavak 2. točka 1. te članka 127. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP).

              Na navedeno prvostupanjsko rješenje tužiteljica je izjavila žalbu.

Tuženik je dana 16. srpnja 2014. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu podnio kaznenu prijavu protiv tužiteljice navodeći da je upotrijebila preinačenu javnu ispravu - radnu knjižicu kao pravu, da je takvu preinačenu javnu ispravu, uz pisani zahtjev da joj se prizna pravo na starosnu mirovinu predala RFMIORH, Područnoj službi u Zagrebu, da je na taj način, dovodeći u zabludu službene osobe RFMIORH lažnim prikazivanjem činjenica, navela službene osobe da joj na štetu Fonda priznaju pravo i isplate nepripadne iznose starosne mirovine a što je Područna služba u Zagrebu činila sve do 28. veljače 2014. kada joj je obustavljena isplata, isplativši joj ukupno 426.435,41 kn, dakle, preinačenu javnu ispravu uporabila je kao pravu, čime je sebi pribavila znatnu protupravnu imovinsku korist, dovodeći službenu osobu lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu, navodeći je da joj na štetu imovine Zavoda isplati nepripadnu starosnu mirovinu, da je time počinila kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava-krivotvorenje isprava označeno po članku 278. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona, kažnjivo prema članku 278. stavku 3. Kaznenog zakona te da je počinila kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava - prijevaru – označeno po članku 236. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona, kažnjivo po članku 236. stavak 2. Kaznenog zakona.

              Nadalje, tuženik je rješenjem od 13. kolovoza 2014. prekinuo postupak povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja broj: .. od 14.  travnja 2014. uz obrazloženje, u bitnome, da s obzirom da pitanje postojanja kaznenih djela iz gore navedenih članaka Kaznenog zakona, u predmetnom slučaju predstavlja prethodno pitanje u smislu odredaba članka 55. stavka 1. ZUP-a, trebalo u skladu s odredbama članka 55. stavka 2. istog Zakona prekinuti upravni postupak pokrenut povodom žalbe izjavljene na navedeno prvostupanjsko rješenje, uz napomenu da će isti biti nastavljen po pravomoćnosti sudske odluke sukladno odredbama članka 56. stavak 5. istog Zakona.

              Spisu tuženog tijela prileži obavijest Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 29. siječnja 2018.  iz koje je razvidno da je na temelju članka 230. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku dana 29. siječnja 2018. podignuta optužnica pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu protiv okrivljene Š. Z. (ovdje tužiteljice) zbog kaznenog dijela prijevare iz članka 236. stavak 2. Kaznenog zakona počinjenog na štetu tuženika.

              Potom je tuženik osporenim rješenjem od 13. prosinca 2018. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu na gore navedeno prvostupanjsko rješenje. Svoju odluku obrazlaže pozivajući se na gornja utvrđenja te na odredbu članka 56. stavak 5., članka 123. stavak 2. točka 1. te članka 127. stavak 1. ZUP-a u bitnome navodeći da je s obzirom na okolnosti, valjalo u obnovi postupka poništiti privremeno rješenje tadašnjeg RFMIORH broj: MS 742165 od 02. siječnja 1996., obustaviti isplatu i odbiti zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu te da je upravni postupak pravilno proveden. 

              Prema odredbi članka 55. ZUP-a ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe (stavak 1.). Postupak će se prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugom slučaju propisanom zakonom. Kad se prethodno pitanje odnosi na kazneno djelo, a nema mogućnosti za kazneni progon, službena osoba razmotrit će i to pitanje (stavak 2.). Službena osoba vezana je pravomoćnom odlukom nadležnog tijela kojom je riješeno prethodno pitanje (stavak 3.).

              Prema odredbi članka 56. ZUP-a ako je službena osoba riješila prethodno pitanje, rješavanje prethodnog pitanja ima pravni učinak samo u upravnoj stvari u kojoj je to pitanje riješeno (stavak 1.). Kad službena osoba ne uzme prethodno pitanje u rješavanje, a postupak za rješavanje prethodnog pitanja koji se može voditi po službenoj dužnosti još nije pokrenut pred nadležnim sudom ili javnopravnim tijelom, službena će osoba od nadležnog suda ili javnopravnog tijela zatražiti pokretanje postupka, ako nije drukčije propisano (stavak 2.). Postupak prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom ili javnopravnim tijelom nastavit će se kad odluka o tom pitanju postane pravomoćna. Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i bez pravomoćne odluke o prethodnom pitanju i kad službena osoba ocijeni da više nema razloga čekati na pravomoćnost rješenja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom ili javnopravnim tijelom, osim u slučajevima u kojima se mora prekinuti postupak (stavak 5.).

Prema odredbi članka 123. stavak 2. točka 1. ZUP-a obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako je rješenje doneseno na temelju lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica kakvog kaznenog djela,

              Prema odredbi članka 127. stavak 1. ZUP-a nakon provedene obnove postupka, nadležno tijelo donosi rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka. Rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem, u kojem će slučaju, s obzirom na okolnosti, prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

Polazeći od svih prednjih utvrđenja te citiranih odredbi ZUP-a, ovaj sud smatra da je osporavano rješenje pravilno i zakonito jer navodima tužbe nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnom upravnom postupku i primjena prava, a nisu utvrđene ni procesne povrede koje bi utjecale na zakonitost osporenog rješenja.

Naime, kod nesporne činjenice da je tužiteljica uredno zaprimila prvostupanjsko rješenje od 14. travnja 2014., da je na isto izjavila žalbu te da je uredno zaprimila osporeno drugostupanjsko rješenje od 13. prosinca 2018. a kojim rješenjima je upoznata sa sadržajem gore navedenih obavijesti i rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko osiguranje u Bosni i Hercegovini, to tvrdnje tužiteljice da joj nikada nisu dostavljena uvjerenja Federalnog zavoda MIO Mostar kako bi se na ista mogla očitovati nisu od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari. Tužiteljica se u svakom slučaju, nakon što je zaprimila prvostupanjsko rješenje od 14. travnja 2014., mogla upoznati sa sadržajem spisa tuženog tijela  odnosno sadržajem dokumentacije zaprimljene od inozemnog nositelja osiguranja na način da izvrši uvid u spis ili pak zatraži preslik dokumentacije koja joj eventualno nedostaje. Nadalje, činjenica je da tužiteljica za svoje tvrdnje iz tužbe da je „radila u konkretnom poduzećima i ostvarila staž osiguranja u trajanju koji je utvrđen u postupku priznavanja prava na mirovinu“ nije tijekom upravnog postupka a ni uz predmetnu tužbu dostavila nikakve dokaze niti je predložila izvođenje dokaza u navedenim smislu.

U odnosu na tužbene navode da je u konkretnom slučaju postupak neutemeljeno obnovljen tužiteljici je ukazati na citiranu odredbu članka 123. stavak 2. točka 1. ZUP-a te činjenicu da iz dokumentacije dostavljene od inozemnog nositelja osiguranja (obavijesti i rješenje) proizlazi da tužiteljica nema navršenih razdoblja osiguranja na području Bosne i Hercegovine a što je u suprotnosti sa podacima evidentiranim u radnoj knjižici tužiteljice koja u presliku prileži spisu tuženog tijela. Tužiteljica, iako je za to imala više nego dovoljno vremena,  tijekom trajanja upravnog postupka nije dostavila dokaza niti predložila izvođenje dokaza kojima bi dovela u sumnju podatke iz dokumentacije koju je prvostupanjskom tijelu dostavio inozemni nositelj osiguranja odnosno da privremeno rješenje  broj MS .. od 02. siječnja 1996. (kojim je tužiteljici priznato pravo na starosnu mirovinu iz hrvatskog mirovinskog osiguranja, počevši od 16. prosinca 1995. uračunavanjem, između ostalog, i mirovinskog staža navršenog u Bosni i Hercegovini u trajanju od 34 godine, 10 mjesec i 10 dana) nije posljedica njene nedopuštene radnje odnosno radnje takve prirode da može odgovarati obilježjima kaznenog djela.

Tužiteljica, po ocjeni ovoga suda, pogrešno smatra da u konkretnom slučaju upravni postupak nije mogao biti nastavljen, sukladno odredbi članka 56. stavak 5. ZUP-a. Ovo stoga što je tuženik, obzirom na dokumentaciju dostavljenu od inozemnog nositelja osiguranja te činjenicu da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu dana 29. siječnja 2018. podignulo optužnicu pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu protiv okrivljene Š. Z. (ovdje tužiteljice) zbog kaznenog dijela prijevare iz članka 236. stavak 2. Kaznenog zakona počinjenog na štetu tuženika, sukladno odredbi članka 56. stavak 2. ZUP-a nastavio upravni postupak službenoj dužnosti i bez pravomoćne odluke o prethodnom pitanju jer je službena osoba, po ocjeni ovoga suda, obzirom na sve izloženo, pravilno ocijenila da više nema razloga čekati na pravomoćnost rješenja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom. Naime, sadržaj spisa tuženog tijela upućuje na zaključak da je tužiteljica nedopušteno utjecala na donositelja rješenja i na stvaranje pogrešne predodžbe o relevantnim činjenima te da je obmanula donositelja akta lažnim prikazivanjem činjenica dovodeći ga u zabludu o pravom činjeničnom stanju, u konkretnom predmetu dokazujući staž osiguranja u Bosni i Hercegovini preslikom radne knjižice podaci koje su u suprotnosti sa dokumentacijom i evidencijama kojima raspolaže inozemni nositelj osiguranja.  Za istaći je i to da je člankom 32. Ugovora propisano da se potvrde ili dokumenti koje izdaju nadležna tijela, nadležni nositelji i tijela za vezu jedne države ugovornice smatraju važećim za nadležna tijela, nadležne nositelje i tijela za vezu druge države ugovornice. Kako je već gore navedeno, tužiteljica tijekom upravnog postupka a ni uz predmetnu tužbu nije dostavila dokaze ili predložila izvođenje dokaza koji bi doveli u sumnju pravilnost dokumenata na temelju kojih je utvrđeno da ista nema navršenih razdoblja osiguranja na području Bosne i Hercegovine.

Nisu osnovani prigovori tužiteljice da osporavano rješenje nije doneseno u skladu s odredbom čl. 98. ZUP-a te da da nema potpisa službene osobe. Ovo stoga što osporavano rješenje sadržava sve elemente propisane citiranom odredbom (zaglavlje, uvod, izreku, obrazloženje, uputu o pravnom lijeku, potpis službene osobe i otisak službenog pečata javnopravnog tijela) a što je i razvidno iz samog rješenja koje je priloženo spisu tuženog tijela.

Slijedom svega navedenog, a budući da je osporavano rješenje zakonito, te nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1.  ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 02. ožujka 2020.

S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), pisano, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

DNA:

-tužiteljici po opunomoćeniku za prijam pismena: I. Z., Ul. A. F. b. ..., …Z., uz naredbu od 25.10.2019.

-tuženiku, uz naredbu od 25.10.2019.

-u spis.

 

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

H. P.