Poslovni broj 13 Gž R-1335/18-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj 13 Gž R-1335/18-3

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Kovačević-Ostoić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. M. iz Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u O. društvu R. i partneri iz Z., protiv tuženika-protutužitelja V. d.d. Z., …, OIB …, zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1078/18-33 od 23. srpnja 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

  I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika–protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014. kao i u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženik-protutužitelj odbijen s protutužbenim zahtjevom u dijelu prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 30. srpnja 2016. te pod točkom III. izreke.

 

  II. Uvažava se žalba tuženika-protutužitelja kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1078/18-33 od 23. srpnja  2018. u pobijanom dijelu pod točkom I. kojim tužitelj-protutuženik traži da se utvrdi da su Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., te Odluka tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. nedopuštene kao i u dijelu pod točkom II. izreke kojim tuženik-protutužitelj traži sudski raskid radnog odnosa te u pogledu odluke o parničnom trošku pod točkom IV. izreke i sudi:

 

1. Odbija se, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika kojim traži da se utvrdi da su Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., te Odluka tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. nedopuštene.

 

2. Utvrđuje se da je tužitelju-protutuženiku V. M., OIB: …, …, Zagreb, prestao radni odnos kod tuženika-protutužitelja V. d.d., …, Z., OIB: …, s danom 30. prosinca 2018.

 

3. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 868,75 kn, u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I.              Utvrđuje se da su Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., te Odluka tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. nedopuštene, te se utvrđuje postojanje radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014.

 

II.              Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelju-protutuženiku V. M., OIB: …, …, Zagreb, prestao radni odnos kod tuženika-protutužitelja V. d.d., …, Z., OIB: …, s danom 30. srpnja 2016.g."

 

III.              Odbija se eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

"Raskida se Ugovor o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014. sklopljen između tužitelja-protutuženika V. M., OIB: …, …, Z. i tuženika-protutužitelja V. d.d., …, Z., OIB: … s danom 30. srpnja 2016."

 

IV.              Nalaže se tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.875,00 kn u roku od 8 dana."

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik  iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 -Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz trošak sastava žalbe u iznosu od 1.150,00 kn.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Obavijesti tuženika od 30. svibnja 2016. i Odluke tuženika od 17. lipnja 2016. te zahtjev za utvrđenje postojanja radnog odnosa kao i protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenjem prestanka radnog odnosa te eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev. Osnovanost svoga zahtjeva tužitelj temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da mu otkazni rok nije mogao početi teći, jer da mu Ugovor o vođenju poslova društva, koji sadržajno predstavlja ugovor o radu, nije otkazan na zakonom propisan način.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju Odluke Nadzornog odbora tuženika od 29.12.2014. obavljao dužnost predsjednika Uprave tuženika uz mandat od 4 godine i da je na temelju te Odluke između njih bio zaključen Ugovor o vođenju poslova društva 30.12.2014. na mandat od 4 godine,

- da je čl. 14. Ugovora o vođenju poslova društva ugovoreno da svaka ugovorna strana ima pravo raskinuti Ugovor jednostranom odlukom o raskidu uz otkazni rok od 2 (dva) mjeseca,

- da je Odlukom Nadzornog odbora od 17. svibnja 2016. tužitelj opozvan sa mjesta predsjednika Uprave tuženika (zbog negativnog financijskog izvješća za 2015. godinu) te da mu je ponuđen Ugovor o radu za radno mjesto Direktor – glavni menadžer projektne prodaje, koji tužitelj nije prihvatio,

- da je tužitelj 30. svibnja 2016. primio Obavijest tuženika o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka, protiv koje je podnio zahtjev za zaštitu prava dana 10. lipnja 2016., a na koji je tuženik odgovorio dana Odlukom od 17. lipnja 2016. (na listu 10 spisa),

- da je u Odluci od 17. lipnja 2016. odgovoreno tužitelju da mu je tuženik kao poslodavac uručio ugovor o radu koji je imao prijem imenovanja predsjednikom Uprave, pa kako se tužitelj nije očitovao o istom u roku od osam dana, to mu je sukladno čl. 14. Ugovora o vođenju poslova, počeo teći otkazni rok u trajanju od dva mjeseca kao predsjednika Uprave te je time definiran njegov status kao predsjednika Uprave dok će se radnopravni status tužitelja definirati naknadno.

 

Temeljem takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da obzirom da Ugovor o vođenju poslova društva sadrži obvezno pravne i radno pravne elemente, raskidom Ugovora o vođenju poslova društva prema odredbi čl. 14. istog Ugovora ne dolazi automatski do prestanka radnog odnosa tužitelja-protutuženika. Isto tako, prvostupanjski sud je zaključio da iz Obavijesti tuženika-protutužitelja od 30. svibnja 2016. je vidljivo da se istom obaviješću tužitelja-protutuženika izvještava o početku tijeka otkaznog roka, bez da se prije toga ikakvom odlukom ili jednostranom izjavom raskinuo Ugovor o vođenju poslova društva u obvezno pravnom smislu, a isto tako nije donesena odluka tuženika-protutužitelja o raskidu radno pravnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja pa budući da je utvrđeno da je u ovom slučaju izostala jednostrana odluka tuženika-protutužitelja o raskidu Ugovora o vođenju poslova društva, odnosno o otkazu Ugovora o radu tužitelja-protutuženika, to je tužbeni zahtjev osnovan.

 

Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan i ne može se prihvatiti.

 

  Naime, iz analize Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014. kojim je Nadzorni odbor dioničkog društva V. d.d. tužitelja imenovao predsjednikom Uprave društva Vjesnik d.d. na mandat od 4 godine, proizlazi da navedeni Ugovor ima karakter ugovora o radu i elemente menadžerskog ugovora, dakle, predstavlja mješoviti ugovor koji ima obilježja i menadžerskog ugovora i ugovora o radu, a u čl. 14. navedenog Ugovora je ugovoreno da ga svaka stranka ima pravo raskinuti jednostranom odlukom o raskidu uz otkazni rok od 2 mjeseca (čl. 14.).

 

Prema tome, tuženik-protutužitelj je imao mogućnost raskinuti navedeni Ugovor uz primjenu ugovorenog otkaznog roka i raskid ugovora odnosno Obavijest tuženika od 30. svibnja 2016. je utemeljena na odluci Nadzornog odbora kojim se tužitelj opoziva sa mjesta predsjednika Uprave V. d.d. s danom 17. svibnja 2016. te istu treba smatrati jednostranom izjavom o raskidu ugovora iz čl. 14. Ugovora o vođenju poslova društva tako da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tuženik nije jednostranom izjavom volje raskinuo Ugovor o vođenju poslova društva.

 

Međutim, nije osnovan žalbeni navod tuženika da predmetna Obavijest tuženika – protutužitelja od 30. svibnja 2016. predstavlja otkaz ugovora o radu jer kod mješovitog ugovora kakav je u konkretnom slučaju, opozivom obveznopravnog dijela ugovora ne dolazi automatski i do prestanka radnog odnosa. Naime, kao što iz preostalih žalbenih navoda tuženika-protutužitelja proizlazi, Obavijest tuženika – protutužitelja od 30. svibnja 2016. poduzeta je isključivo radi raskida menadžerskog ugovora o vođenju društva. To je vidljivo iz činjenice da se tuženik u navedenoj Obavijesti poziva na opoziv tužitelja sa mjesta predsjednika Uprave kao i na otkazni rok iz čl. 14. i 15. Ugovora o vođenju poslova Društva, dok se niti u jednom dijelu ne poziva na odredbe Zakona o radu u pogledu otkaza. Navedeno potvrđuje i sam tuženik u Odluci (očitovanju) na zahtjev na zaštitu prava od 17. lipnja 2016. u kojem je naveo da je u Odluci od 17. lipnja 2016. odgovoreno tužitelju da mu je tuženik kao poslodavac uručio ugovor o radu koji je imao prije imenovanja predsjednikom Uprave, pa kako se tužitelj nije očitovao o istom u roku od osam dana, to mu je sukladno čl. 14. Ugovora o vođenju poslova, počeo teći otkazni rok u trajanju od dva mjeseca kao predsjednika Uprave te je time definiran njegov status kao predsjednika Uprave dok će se radnopravni status tužitelja definirati naknadno.

 

Kako tužitelj u posebnom postupku nije uspio ishoditi poništenje opoziva Nadzornog odbora V. d.d., br. NO 3/5-2016 od 17. svibnja 2016. (točka II. odluke Trgovačkog suda posl. br. P-1712/16 od 9. svibnja 2017.), to je neosnovana tvrdnja tužitelja i zaključak prvostupanjskog suda da bi Obavijest tuženika-protutužitelja od 30. svibnja 2016. kojom se raskida menadžerski ugovor bila nedopuštena, slijedom čega niti Odluka-očitovanje na zahtjev za zaštitu prava od 17. lipnja 2016. nije nedopuštena. Dakle, budući je raskid ugovora (Obavijest tuženika-protutužitelja od 30. svibnja 2016. utemeljena na opozivu Nadzornog odbora tuženika od 17. svibnja 2016. koju tužitelj nije uspio poništiti u posebnom postupku – to su Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., te Odluka tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. zakonite i dopuštene, slijedom čega je u tom dijelu valjalo preinačiti točku I. pobijane odluke temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP. (točka II. 1. izreke)

 

U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protuženika kojim traži utvrđenje postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014., za istaknuti je da budući da je tuženik-protutužitelj raskinuo samo mandatni odnos, a nije istovremeno otkazao Ugovor o radu odnosno nije razriješio radnopravni odnos tužitelja s tuženikom, to osnovano tužitelj-protutuženik ističe da je ostao u radnom odnosu sa tuženikom, pa je pravilno prvostupanjski sud usvojio dio zahtjeva za utvrđenjem postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika-protutužitelja u tom smislu te je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika–protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014. te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

 

Međutim, budući je Ugovor o vođenju poslova društva temeljem kojeg tužitelj traži utvrđenje postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja sklopljen na određeno vrijeme (mandat od 4 godine) do 30. prosinca 2018., a pri tome imajući u vidu činjenicu da tužitelj nije prihvatio ponuđeni Ugovor kojim se raspoređuje na radno mjesto OJ Prodaja, marketing i nabava, to je valjalo prihvatiti navode tužitelja da je u radnom odnosu, ali samo do isteka Ugovora o vođenju poslova društva, odnosno samo do 30. prosinca 2018. dok je u odnosu na razdoblje nakon toga valjalo prihvatiti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja i utvrditi da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika-protutužitelja s danom 30. prosinca 2018., tako da je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke te odlučiti kao pod točkom II. st.2 izreke.

 

Budući da je tuženik-protutužitelj protutužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika s danom 30. srpnja 2016., a da je tužitelj po stavu ovog suda ostao u radnom odnosu do 30. prosinca 2018., to je u tom dijelu prestanka radnog odnosa valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženik-protutužitelj odbijen s protutužbenim zahtjevom u dijelu prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika s danom 30. srpnja 2016. te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

U odnosu na žalbene navode da je nastupila prekluzija prava na traženje sudske zaštite protiv odluke tuženika od 17. lipnja 2016. i da nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke od 17. lipnja 2016., valja reći da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju opravdano ukazuje žalitelj, s obzirom da sud prvog stupnja nije dao razloge u odnosu na istaknuti prigovor prekluzije prava.

 

Međutim, navodi tuženika-protutužitelja da je nastupila prekluzija su neosnovani. To stoga što je tužitelj podnio tužbu u roku od 15 dana od dana kada je zaprimio meritorni odgovor tuženika povodom tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava, odnosno Odluku tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016., budući da iz otiska štambilja proizlazi datum 20. lipnja 2016. (list 10 spisa), a tuženik nije drugačije tvrdio niti dokazivao. Naime, ako radnik i zakasni s podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava, a poslodavac nije odbacio nepravovremeni zahtjev već je o njemu odlučio odnosno odbio ga kao u Odluci tuženika- protutužitelja od 17. lipnja 2016., time što je poslodavac konačno odlučio o zahtjevu omogućio je tužitelju da u daljnjem roku od 15 dana podnese tužbu sudu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-1290/13 od 5.11.2014.), slijedom čega su navodi tuženika-protutužitelja neosnovani.  

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja obrazložio je i dao razloge zašto je odredio sudski raskid, a isto tako prema odredbi čl. 220. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je u skladu s citiranom odredbom ocijenio koje je dokaze potrebno izvoditi radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, a imajući u vidu i da se radilo o spornom pravnom pitanju za koji nije odlučno da se pribavljaju podaci na kojim radnim mjestima i kod kojeg poslodavca je tužitelj-protutuženik imao zasnovan radni odnos po prestanku obnašanja funkcije predsjednika uprave.

 

U odnosu na žalbene navode da naslovni sud nije nadležan za odlučivanje o dopuštenosti Odluke o opozivu tužitelja sa mjesta predsjednika Uprave tuženika, valja reći da u konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije odlučivao o Odluci o opozivu tužitelja, već o dopuštenosti i zakonitosti Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., kao i  Odluci tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. povodom zahtjeva za zaštitu prava te utvrđenju postojanja radnog odnosa za što je nadležan sud prvog stupnja.

 

S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku koja o njemu ovisi. Naime, budući da je tužitelj djelomično uspio u sporu s tužbenim zahtjevom (uspio je s utvrđenjem postojanja radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja temeljem Ugovora o vođenju poslova društva od 30. prosinca 2014., a nije uspio s utvrđenjem da su Obavijest tuženika-protutužitelja o početku tijeka i neodrađivanja otkaznog roka od 30. svibnja 2016., te Odluka tuženika-protutužitelja od 17. lipnja 2016. nedopuštene), te da je tuženik djelomično uspio u sporu uzevši u obzir dio zahtjeva tužitelja u kojem nije uspio kao i onog u kojem je uspio, kao i da je tuženik-protutužitelj uspio sa protutužbenim zahtjevom za sudskim raskidom, ali ne i sa datumom sudskog raskida – to je s obzirom na postignuti uspjeh stranaka u sporu, valjalo na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak te preinačiti prvostupanjsku odluku pod točkom IV. izreke na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP te odlučiti kao u izreci pod točkom II. st. 3. ove odluke.

 

Kako je tuženik-protutužitelj uspio u žalbenom postupku sa 50% te je zatražio trošak žalbenog postupka, valjalo mu je razmjerno uspjehu u žalbenom postupku priznati trošak žalbenog postupka u iznosu od 868,75 kn (čl. 166. st. 2. ZPP ) (točka III. izreke).

 

 

U Zagrebu 3. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Kovačević-Ostoić