Broj: Rev 2077/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, Poreznu upravu, Područni ured S. B., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko - upravnom odjelu, protiv I. tuženika T. T. iz S. B., i II. tuženice Z. T. iz S. B., oboje zastupanih po punomoćniku B. G., odvjetniku iz S. B., radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-396/12-2 od 15. ožujka 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. P-802/10-7 od 11. listopada 2011., u sjednici održanoj 8. prosinca 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I. izreke, u odluci kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 20. listopada 2009. između I. tuženika i II. tuženice, a kojim I. tuženik daruje svojoj majci (II. tuženici) ¼ dijela "nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 10915 k.o. S. B., i to k.č.br. 3454 Kuća i dvorište u … sa 483 m2", gubi pravni učinak prema tužiteljici u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljičine tražbine prema I. tuženiku u ukupnom iznosu od 31.472,32 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - te u odluci (iz stavka III. izreke) o troškovima postupka,

 

- djelomično je uvažena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena u stavku II. izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje II. tuženice dozvoliti da se tužiteljica za svoje potraživanje prema I. tuženiku od 31.471,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama uknjiži kao založni vjerovnik na ¼ dijela (navedenih) nekretnina u prijašnjem suvlasništvu I. tuženika a sada u suvlasništvu II. tuženice.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je preinačena prvostupanjska presuda i njezin tužbeni zahtjev djelomično odbijen tužiteljica je podnijela reviziju "...na temelju čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku". Predlaže da revizijski sud osporenu presudu preinači i odbije žalbu tuženika te potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (u smislu odredbe čl. 3. istog članka) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljica je reviziju i podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavila pitanje:

 

"da li tužitelj u tužbi radi pobijanja pravne radnje može od treće osobe na koju je stvar - nekretnina prenesena tražiti da je dužna trpjeti upis založnog prava vjerovnika sa svrhom osiguranja tražbine, umjesto trpljenja prodajom nekretnine radi namirenja vjerovnika?",

 

te istakla da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-1096/08-2 od 10. veljače 2010. "zauzeo pravno stajalište u pogledu sadržaja tužbe za pobijanje dužnikove pravne radnje, kao i sadržaja prvostupanjske sudske odluke", a osporena presuda je temeljena na shvaćanju koje je tome suprotno - tako da bi trebalo "osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih osoba na području cijele Republike Hrvatske" (obzirom drži da bi teško "...bilo zamisliti da bi se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu mogla provesti u djelo bez toč. 2. izreke prvostupanjske presude...", s kojom točka 1. čini "jednu razrađenu i neraskidivu cjelinu" - tako da bi točka 1. izreke presude bez točke 2. ostala "mrtvo slovo na papiru i vjerovnik odnosno tužitelj ne bi imao nikakvog interesa imati samo presudu kojom bi se utvrdio gubitak učinka pravne radnje tuženika, a da poslije toga ne može poduzeti pravnu radnju radi namirenja (ili osiguranja) svoje tražbine").

 

Međutim, tu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja:

 

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i (ovdje odlučno, obzirom da se revidentica poziva i na nejasnu ili nesigurnu te različitu sudsku praksu glede koje je pitanje postavila - koju bi po njoj trebalo ujednačavati) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda - iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je zaista „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona te preispitati sudsku praksu i ostvariti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“),

 

- da (s prethodno navedenim u svezi) iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene odluke - ili shvaćanje koje je nesigurno i nejasno, ono koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, kao ovdje) doista mora i postojati,

 

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

 

U ovome slučaju, time što je konstatirala da reviziju podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tužiteljica nije postupila prema navedenim odredbama i prema izloženom (njihovom) tumačenju.

 

Tako, prije svega, revidentica pogrešno navodi da je revizijski sud o prijepornom pitanju iz njezine revizije svoje shvaćanje izrazio u presudi posl. br. Rev-1096/08-2 od 10. veljače 2010. i "zauzeo pravno stajalište u pogledu sadržaja tužbe za pobijanje dužnikove pravne radnje, kao i sadržaja prvostupanjske sudske odluke" - a da je osporena presuda temeljena na shvaćanju koje je tome suprotno: u istaknutoj presudi (prema razlozima iz njezina obrazloženja) revizijski sud je odlučio (postupajući u smislu tada važeće odredbe čl. 392.a ZPP-a, prema kojoj - a jer je drugostupanjska presuda donesena prije 1. listopada 2008.: "Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji." - a koja mu nije davala ovlasti ispitivati "nešto" po službenoj dužnosti) samo o onome što je u revizijskom stupnju u tome postupku pobijano određeno navedenim razlozima u reviziji, o odluci iz stavka I. izreke tamo osporene presude (da prijeporni ugovor gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje i naplatu tužiteljeva potraživanja), konkretno o postojanju razloga za pobijanje pravne radnje dužnika - dakle ne i o odluci iz točke 2. izreke, o obvezi tuženika "dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku namiri prodajom nekretnina", a svakako ne o onome što je ovdje jedino sporno (prema naznačenom pitanju, u svezi kojeg se osporena presuda jedino i može preispitivati) i glede čega je u reviziji naznačeno pitanje ("da li tužitelj u tužbi radi pobijanja pravne radnje može od treće osobe na koju je stvar - nekretnina prenesena tražiti da je dužan trpjeti upis založnog prava vjerovnika sa svrhom osiguranja tražbine, umjesto trpljenja prodajom nekretnine radi namirenja vjerovnika?") - te o tom pitanju nije zauzeo niti izrazio shvaćanje.

 

Sukladno tome ovdje se ne može prihvatiti da postoji proturječje na koje revidentica u reviziji ukazuje: da je shvaćanje iz osporene presude suprotno shvaćanju koje je revizijski sud već izrazio u odluci na koju se revidentica pozvala i na kojoj temelji u reviziji postavljeno pitanje.

 

Konkretno, to što je revizijski sud (u postupku u kojemu je tu presudu donio) odbio podnesenu reviziju i potvrdio osporenu presudu (nalazeći da postoje razlozi za pobijanje poduzete radnje) samo po sebi (pa i zbog ovlasti iz navedene odredbe čl. 392.a ZPP-a, prema kojoj revizijski sud nije niti imao prilike odlučivati o pravilnosti odluke iz stavka 2. navedene presude - jer ona nije bila predmetom pobijanja određenim revizijskim razlozima, pa nije imao niti razloga zauzimati shvaćanje o obvezi tuženika da nešto i trpi) nema značaj koji tužiteljica tome daje: da je revizijski sud time zauzeo shvaćanje "u pogledu sadržaja tužbe za pobijanje dužnikove pravne radnje, kao i sadržaja prvostupanjske sudske odluke", a pogotovo ne shvaćanje koje revidentica ovdje sugerira prihvatiti i glede koje postavlja pitanje - odnosno ono na kojemu je temeljila točku 2. svoga tužbenog zahtjeva.

 

Konačno, ovdje valja poći (obzirom na sadržaj postavljenog pitanja) i od sadržaja i smisla:

 

- odredaba čl. 311. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a), prema kojima: (stavak 1.) "Prisilno sudsko založno pravo osniva se na temelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine. Zakonske odredbe koje uređuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju pretpostavke pod kojima sud može odlučiti da se osnuje prisilno založno pravo.", (stavak 2.) "Na temelju odluke iz stavka 1. ovoga članka osniva se prisilno sudsko založno pravo na način koji određuju zakonske odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju.", (stavak 3.) "Tko na nekretnini stekne založno pravo na temelju odluke suda, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava u zemljišnoj knjizi.",

 

- odredbe čl. 258. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ-a), prema kojoj (kada se propisuju "pretpostavke zasnivanja" založnog prava): "Na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja.".

 

U konkretnom slučaju pitanje koje je tužiteljica postavila (onako kako ga je formulirala, dakle prema njegovom sadržaju) suštinski polazi od njezinog shvaćanja o (bar) upitnosti mogućim s uspjehom zahtijevati u tužbi "radi pobijanja pravne radnje dužnika" od treće osobe (na koju je nekretnina prenesena) trpljenje upisa sudskog založnog prava vjerovnika sa svrhom osiguranja prijeporne tražbine.

 

Revidentici je u svezi toga za odgovoriti da kraj istaknutih odredaba ZV-a i OZ-a navedena upitnost koju ona pitanjem postavlja ne postoji: te odredbe jasne su i ne treba ih (stoga) još i tumačiti - a nije istakla niti jedan određeni i uvjerljiv razlog o postojanju nesigurne i neujednačene sudske prakse (ili da se takva može i očekivati) u svezi tih odredaba i shvaćanja, one prakse - na kojoj je osporena presuda i temeljena.

 

Uostalom, shvaćanje na kojemu se temelji i osporena presuda izraženo je i u odluci revizijskog suda posl. br. Rev 956/11-2 od 11. ožujka 2015., a prema sadržaju takvog predlagatelj osiguranja (ovdje tužiteljica) ima pravo s uspjehom tražiti osiguranje svoje novčane tražbine zasnivanjem sudskog založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja samo na osnovu ovršne isprave kojom je utvrđena ta novčana tražbina - tako da u slučaju kakav je i ovdje, kada u trenutku donošenja prvostupanjske presude o zahtjevu na pobijanje pravne radnje dužnika ne raspolaže "ovršnom ispravom kojom je utvrđena njegova novčana tražbina", predlagatelj osiguranja ne može s uspjehom zahtijevati zasnivanje sudskog založnog prava - radi osiguranja te (još i dalje) prijeporne tražbine.

 

Imajući na umu navedeno, revizijski sud:

 

- ne nalazi da bi u odnosu na navode revidentice i postavljeno pitanje imao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije (ovdje temeljene na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi),

 

- zaključuje (slijedom toga) da pitanje naznačeno u reviziji nije važno za odluku u ovome sporu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i da podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

 

Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 8. prosinca 2015.