1                            Poslovni broj: Gž Ovr-260/2019-2

Poslovni broj: Gž Ovr-260/2019-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I ovrhovoditelja I. V. iz Z., zastupan po punomoćniku R. Š., odvjetniku iz Z. i II ovrhovoditelja E. C. C. d.o.o. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & p. u Z., protiv ovršenika I D. P. iz Z., OIB: ... i II M. P. iz Z., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnici V. M., odvjetnici u Z., odlučujući o žalbi II. ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-768/10 (spojen Ovr-1265/16) od dana 19. listopada 2018. godine, dana 03. ožujka 2020. godine, 

 

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba ovrhovoditelja pod II. kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-768/10 (spojen Ovr-1265/16) od dana 19. listopada 2018. godine te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha određena rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-1265/16 od 20. lipnja 2016. godine te su ukinute provedene radnje (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je zemljišno-knjižnom odjelu suda brisanje zabilježbe ovrhe, određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1265/16 od 20. lipnja 2016. godine, poslovni broj Z-35003/2016, nakon pravomoćnosti ovog rješenja.

 

Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali ovrhovoditelj pod II., pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/0, 57/11, 148/11, 25713, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), u vezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje u tekstu: OZ) predlažući ovom sudu žalbu uvažiti i pobijano rješenje ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.   

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio ovaj žalbeni sud nije našao ostvarenje bitnih povreda odredaba postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 50. OZ-a, ali nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz stanja u spisu za utvrditi je kako je ovrhovoditelj pod II. prijedlogom za ovrhu zaprimljenim 18. veljače 2016. godine, temeljem ovršne isprave, tražio provođenje ovrhe na ¼ idealnog dijela nekretnine ovršenika pod II. označene kao stan na III (trećem) katu desno koji se sastoji od četiri sobe i ostalih prostorija u površini od 102.96 čm, a koji se nalazi u stambenoj zgradi ..., Z., sagrađena na čest. br. 3228 po novoj izmjeri čest. br. 2283, k.o. C., upisano u zk. ul. br. 4609, poduložak br. 13194 k.o. Grad Z., sve upisno u ZK odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika, ovrhovoditelj je uz svoj prijedlog priložio izvadak iz knjige položenih ugovora za predmetnu nekretninu iz kojeg je, u listu B vidljivo, vidljivo kako je prijenos vlasništva dopušten radi osiguranja potraživanja, u smislu članka 274. stavka 5. Ovršnog zakona.  

 

Prvostupanjski sud je obustavio postupak ovrhe pozivom na odredbu članka 321. OZ-a, uz obrazloženje kako iz izvatka iz knjige položenih ugovora proizlazi da bi ovršenik bio fiducijarni vlasnik slijedom čega predmet ovrhe ne može biti nekretnina već pravo koje je fiducijarni vlasnik stekao na predmetu osiguranja.

 

Ovrhovoditelj pod II. u žalbi u bitnom navodi kako je donoseći pobijano rješenje sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, ukazuje da bi izvadak iz knjige položenih ugovora, iz kojeg bi bilo vidljivo da je ovršenik fiducijarni vlasnik, utrnut. Nadalje, navodi kako iz zemljišno knjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik uknjižen upravo ovršenik dok postoji zabilježba da je prijenos vlasništva dopušten radi osiguranja potraživanja. Stoga ovrhovoditelj pod II. smatra kako je sud propustio utvrditi kako se radi o zabilježbi prijenosa vlasništva te da fiduciji nije uknjižen već zabilježen.

 

U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja pod II. za navesti je sljedeće;

 

Odredbom članka 31. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 i 63/19, dalje u tekstu: ZZK), koji je bio na snazi u vrijeme upisa stvarnog prava ovršenika pod II. te u vrijeme provođenja postupka povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige, bilo je propisano kako se u zemljišnu knjigu upisuju samo pravo vlasništva i ostala stvarna prava na nekretninama, zatim pravo nazadkupa, prvokupa, najma, zakupa, kao i koncesije te ostala prava na nekretninama za koja je to posebnim zakonom dopušteno, nadalje, stavak 2. istog članka je bilo određeno kako će se ograničenja, oročenja i uvjetovanja prava iz stavka 1. ovoga članka upisati u zemljišnoj knjizi zabilježbom ograničenja, roka ili uvjeta kojem je pravo podvrgnuto, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Nadalje, člankom 32. stavkom 4. ZZK-a je bilo propisano da se vlasništvo ograničeno rokom čijim će istekom vlasništvo prijeći na stjecatelja odnosno uvjetom čijim bi se ispunjenjem trebalo to dogoditi upisuje se u korist stjecatelja koji će, pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, postati vlasnik, s time da će se pri upisu točno navesti rok ili uvjet te naznačiti stjecateljevo vlasništvo kao potonje. Upis potonjega vlasništva djeluje kao predbilježba vlasništva, s time da će se taj upis moći opravdati ako istekne rok ili se ispuni uvjet stjecanja.

 

Zaista, iz zemljišno knjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi kako je ovršenik pod II. upisan kao suvlasnik 1/2 dijela nekretnine koja je predmet ovrhe u ovom postupku, ali je iz zabilježbe vidljivo kako je prijenos vlasništva dopušten radi osiguranja potraživanja, dakle njegovo vlasništvo je ograničeno odnosno uvjetovano. Stoga krivo cijeni ovrhovoditelj pod II. kako bi u konkretnom slučaju fiducijarno vlasništvo bilo samo zabilježeno, a ne i uknjiženo. Naime, sukladno citiranim odredbama ZZK-a, vlasništvo ograničeno rokom, odnosno uvjetovano ispunjenjem nekog uvjeta se upravo na ovaj način i upisuje u zemljišnoj knjizi. Stoga je činjenično stanje od strane prvostupanjskog sud pravilno utvrđeno.   

 

Međutim, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je obustavio postupak ovrhe.

 

Naime, na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. godine u Šibeniku, donesen je sljedeći zaključak:

 

"4.1. Predmet ovrhe je imovinsko pravo, a ne nekretnina.

4.2. Primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na nekretnini.

4.3. U postupku ovrhe protiv fiducijarnog vjerovnika vrijednost prava se utvrđuje prema visini osigurane tražbine.

4.4. Dosudom prava fiducijarnog vjerovnika na kupca prelazi tražbina osigurana ugovorom o fiduciji i tražbina iz osnovnog pravnog posla.

4.5. U postupku ovrhe protiv fiducijarnog dužnika vrijednost prava se utvrđuje procjenom vrijednosti nekretnine umanjena za iznos osigurane nenamirene tražbine." 

 

Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 126/19, dalje u tekstu: ZS) propisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost u njegovoj primjeni, dok članak 27. stavak 3. ZS-a navodi kako će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Iako navedeno pravno shvaćanje, za razliku od pravnog shvaćanja donesenog na sjednici svih sudaca ili sjednici odjela suda (članak 40. stavak 2. ZS-a) nije obvezujuće za sve suce tog suda, radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, ovaj sud ga prihvaća.

 

Iz navedenog zaključka jasno proizlazi kako je u situaciji kada se ovrha zahtijeva protiv fiducijarnog vjerovnika predmet ovrhe pravo, na provedbu ovrhe se na odgovarajući način primjenjuju pravila o ovrsi na nekretnini, a u postupku ovrhe protiv fiducijarnog vjerovnika vrijednost prava se utvrđuje prema visini osigurane tražbine.

 

Iz ovrhovoditeljevog prijedloga zaista proizlazi kako on ovrhu pogrešno zahtijeva na nekretnini, a ne na pravu, međutim, sukladno odredbi članka 39. OZ-a, sud nije mogao obustaviti ovrhu prije nego li je ovrhovoditelja pod II. pozvao na uređenje njegovog prijedloga.

Naime, da bi prema odredbama OZ-a, došlo do obustave postupka, razlozi za obustavu moraju biti ostvareni nakon što je rješenje o ovrsi doneseno, a u konkretnom slučaju sud ovrhu obustavlja zbog razloga koji su postojali prije donošenja rješenja o ovrsi. 

 

Odredbom članka 39. OZ-a, propisan je obvezan sastav prijedloga za ovrhu. Ranijim zakonodavnim rješenjem sud je imao ovlasti prijedlog ovrhovoditelja koji nema sve potrebne podatke odbaciti bez pozivanja ovrhovoditelja na njegovo uređenje. Međutim, povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/2881/2014 od 1. lipnja 2016. godine ("Narodne novine", broj 55/16), spomenuta odredba članka 39. stavka 3. je ukinuta pa je sada sud, sukladno odredbi članka 21. stavka 1. OZ-a, obvezan ovrhovoditelja čiji prijedlog za ovrhu nema sve potrebne podatke pozvati na uređenje takvog podneska odgovarajućom primjenom odredbi ZPP-a. U ovom postupku, o prijedlogu ovrhovoditelja je već odlučeno i doneseno je pravomoćno rješenje o ovrsi (dana 20. lipnja 2016.)  Međutim, kako se po takvom rješenju o ovrsi, zbog pogrešnog predmeta ovrhe, ne bi moglo postupati, a ovrhovoditelj pod II. ne može snositi posljedice zbog propuštanja suda da ga na vrijeme pozove na uređenje prijedloga za ovrhu, potrebno ga je sada pozvati na uređenje. 

 

Slijedom navedenoga valjalo je uvažiti žalbu ovrhovoditelja pod II., ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupka.

 

U nastavku postupka sud će pozvati ovrhovoditelja na uređenje prijedloga za ovrhu.

 

Odluka o trošku sastava žalbe, sukladno članku 166. stavku 3. ZPP-a, u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a, ostavlja se za konačnu odluku.

 

U Splitu 3. ožujka 2020.