Poslovni broj: 26 Gž-267/2020-3

 

Poslovni broj: 26 Gž-267/2020-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB: ..., Z., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju kao punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2363/17-17 od 29. studenog 2019., dana 3. ožujka 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2363/17-17 od 29. studenog 2019. pod toč. I. i III. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Nepobijana toč. II. izreke presude ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 62.829,09 kn sa zateznom kamatom na određeno navedene pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate. Toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 172,83 kn sa zateznom kamatom. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 4.500,00 kn.

 

              Navedenu presudu pod toč. I i III. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu ukinuti ili preinačiti pobijanu presudu.

 

              Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 63.001,92 kn koji je isplatio osiguranicima B. I. i D. F. s osnova troškova liječenja zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nesreći od 24. veljače 2003. koju je skrivio osiguranik tuženika.

 

Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja o kojem je odlučio toč. I. izreke presude prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. Z. I. utvrđeno da je uzrok prometne nezgode zanošenje i skretanje vozila osiguranika tuženika na sjevernu polovicu kolnika predviđenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera;

 

-          da je na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka spec. medicine rada dr. H.-R. utvrđeno da iz medicinske dokumentacije proizlazi uzročno posljedična veza između štetnog događaja i troškova liječenja osiguranika tužitelja B. I. i D. F.;

 

-          da izvodi iz knjigovodstvene evidencije tužitelja s lista 9-42 spisa, koje je tužitelj kao javna ustanova izdao u propisanom obliku u sklopu svojih javnih ovlaštenja i ovjerio ih od strane ovlaštene osobe, imaju snagu javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a, te da su podaci o datumima plaćanja mjerodavni i vjerodostojni za utvrđenje činjenice da je tužitelj račune platio;

 

-          da nije osnovan prigovor zastare tuženika jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina od najstarijeg potraživanja koje je dospjelo 28. svibnja 2003. dok je tužba podnesena 14. veljače 2006.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao da je svojim osiguranicima isplatio troškove liječenja potvrdama o plaćenim računima koje predstavljaju javne isprave obzirom potvrđuju činjenice o kojima tužitelj kao pravna osoba s javnim ovlastima vodi službenu evidenciju. Nadalje, zaključuje da su plaćeni troškovi liječenja B. I. i D. F. u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedama zadobivenim u prometnoj nezgodi jer isto potvrđuje nalaz i mišljenje medicinskog vještaka koji sud prihvaća i na koji stranke nisu imale primjedaba, te da je za prometnu nezgodu odgovoran osiguranik tuženika što dokazuje nalaz i mišljenje prometnog vještaka koji sud prihvaća i na koji stranke nisu imale primjedaba. Vezano uz prigovor zastare, analizirajući čl. 110. i čl. 115. Zakona o zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 94/01., 88/02., 149/02., 117/03., 30/04., u daljnjem tekstu: ZZO), te primjenom pravnih stajališta izraženih u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5230/08 od 22. veljače 2012. i U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012., prvostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti prigovora zastare primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO), koji obzirom na podnesenu tužbu 14. veljače 2006. i dospijeće najstarijeg potraživanja od 28. svibnja 2003. nije protekao.

 

U žalbi tuženik smatra da primjenom čl. 110., čl. 115. i čl. 117. ZZO-a, koji se u konkretnom slučaju treba primijeniti kao lex specialis, potraživanje tužitelja nastalo isplatama prava osiguranim osobama treba pravno okvalificirati kao naknadu štete, te da prigovor zastare treba ocijeniti primjenom čl. 376. ZOO-a koji propisuje da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Navodi da je tijekom postupka osporavao da je tužitelj platio troškove liječenja svojih osiguranika, te je isticao da činjenicu plaćanja tužitelj ne može dokazivati potvrdama koje je sam sebi izdao. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi knjigovodstvena evidencija tužitelja s lista 9-42 spisa predstavljala u cjelini javnu ispravu i da bi se osnovom čl. 230. ZPP-a imalo smatrati da su podaci o plaćanju računa od strane tužitelja točni i vjerodostojni, obzirom se radi o potvrdama koje je tužitelj sam sebi izdao i koje obzirom na vrstu pečata predstavljaju akte koje tužitelj sastavlja bez javnih ovlasti. U nastavku žalbe ističe doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete iz razloga što nisu bili vezani sigurnosnim pojasom.

 

U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je platio troškove liječenja trećim osobama (osiguranicima) umjesto tuženika kao osiguratelja štetnika primjenom ZZO-a, čime navodi da je učinio isplatu za drugog zadržavajući pravo zahtijevati isplatu od tuženika sukladno čl. 115. st. 1. u vezi sa čl. 110. ZZO-a. Stoga se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO-a prema kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravatelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku primjenom čl. 380. st. 6. ZOO-a. Regresni zahtjev tužitelja kao osiguratelja oštećenika zastaruje u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a, o čemu je izrazio pravno stajalište Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka (npr. U-III-4398/07, U-III-3787/11, U-III-2571/14) i koje obvezuje sudove u postupanju.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete tvrdnjama da nisu bili vezani sigurnosnim pojasom i da bi nastale ozljede bile manje u omjeru od 30% da su bili vezani pojasom. Nakon što je provedeno prometno vještačenje kojim je utvrđen mehanizam nastanka prometne nezgode i nakon što je provedeno medicinsko vještačenje kojim je utvrđena uzročno posljedična veza između ozljeda osiguranika tužitelja i prometne nezgode, tuženik nije iznosio primjedbe na nalaze vještaka, niti zahtijevao dopunu nalaza da bi se utvrdilo da li su osiguranici tužitelja bili vezani sigurnosnim pojasevima, odnosno u protivnom da li, pod pretpostavkom vezivanja sigurnosnim pojasom, navedene ozljede osiguranika ne bi nastale ili bi bile u manjem obimu od utvrđenih, a teret dokazivanja doprinosa osiguranika tužitelja nastaloj šteti je na tuženiku. Stoga tuženik neosnovano prigovara utvrđenoj potpunoj odgovornosti osiguranika tuženika za nastalu štetu u situaciji kada nije dokazao da su osiguranici tužitelja doprinijeli nastanku štetnog događaja.

 

Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da knjigovodstvena evidencija tužitelja s lista 9-42 spisa koja sadrži specifikaciju troškova liječenja, račune o troškovima liječenja i potvrde o plaćanju troškova liječenja zdravstvenim ustanovama ne predstavljaju javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude istakao da se radi o dokumentaciji koju je tužitelj kao javna ustanova izdao u propisanom obliku u sklopu svojih javnih ovlasti povjerenih zakonom i da su ovjereni od strane ovlaštene osobe. Tuženik je tijekom postupka osporavao da je tužitelj izvršio plaćanje troškova liječenja svojih osiguranika bolničkim ustanovama, te je osporavao da su potvrde o izvršenim plaćanjima kojima tužitelj potvrđuje sam sebi da je plaćanje izvršio vjerodostojan dokaz o izvršenoj isplati.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-977/2016-2 od 19. studenog 2019., kojim je prihvatio reviziju u odnosu na postavljeno pitanje: "Ima li račun tužitelja o pruženoj usluzi liječenja njegova osiguranika u bolničkoj ustanovi značaj javne isprave u dijelu u kojemu je sam tužitelj naznačio da je račun plaćen", je odgovorio na navedeno pravno pitanje polazeći od čl. 230. ZPP-a, čl. 8. Zakona o računovodstvu (Narodne novine br. 78/15., 134/15., 120/16.), čl. 78. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16.), čl. 62. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/16.) i čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14.) - da račun tužitelja kao jednostrani akt na kojem je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da ga je platio nema značaj javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a, jer taj značaj ima isprava koja je donesena u odnosu na poslove iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo i o kojima ono vodi službenu evidenciju (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj, iz čega slijedi zaključak da račun tužitelja u naznaci da je plaćen sadrži shvaćanje (misao) tužitelja isključivo za njegove potrebe pa mu se u tom dijelu ne može dati značaj javne isprave.

 

Kako je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izostao pravilan pristup prvostupanjskog suda predmetu spora, te da na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelj platio troškove liječenja svojim osiguranicima nisu provođeni drugi dokazi (koje je tužitelj predlagao), a uzimajući u obzir i da je sudska praksa po tom pravnom pitanju bila neujednačena čemu u prilog govore priložene odluke županijskih sudova pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-x-479/16-2 od 26. travnja 2017., ovaj sud je prihvatio žalbu tuženika i primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti predložene dokaze tužitelja radi utvrđivanja da je tužitelj platio troškove liječenja bolničkim ustanovama, te će potom novom odlukom odlučiti o zahtjevu tužitelja i troškovima cjelokupnog postupka.

 

U Varaždinu 3. ožujka 2020.