- 1 -              Rev 4398/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4398/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i p. j.t.d. iz Z., protiv I. tuženice V. N. (OIB: ...) i II. tuženika F. B. N. (OIB: ...), oboje iz M., koje zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik iz K. K., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi I. protutužiteljice V. N. (OIB: ...) i II. protutužitelja F. B. N. (OIB: ...), oboje iz M., koje zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik iz K. K., protiv protutuženika S. R. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ugovora ništetnim, odlučujući o reviziji tužitelja ujedno i protutuženika, te reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1245/2018-5 od 5. lipnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru posl. br. P-6832/2015 od 29. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i protutužitelja u dijelu u kojemu se odnose na odluku o glavnoj stvari, odbijaju se kao neosnovane.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizije tužitelja ujedno i protutuženika te tuženika ujedno i protutužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuju se kao nedopuštene.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijen je "prvi (glavni) tužbeni zahtjev" tužitelja na obvezivanje tuženika da mu solidarno isplate 293.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zatraženim zateznim kamatama,

 

              b) pod točkom II. izreke, odbijen je "drugi (podredni) tužbeni zahtjev" tužitelja na obvezivanje tuženika da mu solidarno isplate 288.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zatraženim zateznim kamatama,

 

              c) pod točkom III. izreke, prihvaćen je "protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja koji glasi: Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu "U Z., 25.listopada 2008." zaključen između tužitelja i sad pok. I. N. kao i Aneks ugovora o zajmu "U S., 2. kolovoza 2010." zaključen između tužitelja i sad pok. I. N.",

 

              d) pod točkom IV. izreke, tužitelj ujedno i protutuženik obvezan je naknaditi tuženicima ujedno i protutužiteljima trošak parničnog postupka od 431.607,75 kuna.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              "I. Djelomično se odbija žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6832/2015 od 29. siječnja 2018. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

 

              II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja-protutuženika, te se preinačuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i u tom dijelu sudi:

 

              1. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima pod 1. V. N. i 2. F. B. N. solidarno isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 188.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 2. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

 

              III. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima pod 1. i 2. isplatiti tužitelju-protutuženiku na ime troškova žalbenog postupka iznos od 11.566,40 kuna.".

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

 

a) tužitelj ujedno i protutuženik, protiv točke I. i II. izreke drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u postupku, te odluke o troškovima parničnog postupka, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava - predlaže da revizijski sud "preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa svojom žalbom i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti" ili podredno da "vrati predmet na ponovno odlučivanje drugom drugostupanjskom sudu",

 

b) tuženici ujedno i protutužitelji, protiv točke II. izreke drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu uspjeli u postupku, te zbog odluke o troškovima parničnog postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava - predlažu da revizijski sud "preinači pobijane točke II. i III." izreke drugostupanjske presude ili da "iste ukine i vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje".

 

              Tužitelj ujedno i protutuženik nije odgovorio na reviziju protivnih stranaka, dok su tuženici ujedno i protutužitelji u odgovoru na reviziju protivnika osporili navode tužitelja ujedno i protutuženika te predložili odbaciti "reviziju tužitelja kao nedopuštenu" ili istu "odbiti kao neosnovanu".

 

Revizije stranaka u dijelu u kojemu se odnose na odluku o glavnoj stvari nisu osnovane, dok u dijelu u kojemu se odnose na odluku o trošku postupka nisu dopuštene.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Suprotno tvrdnjama:

 

a) tužitelja ujedno i protutuženika: da je "arbitrarno obrazloženje" pobijane presude koje "izaziva sumnju u nepristranost suda", da "nije izveden niti jedan dokaz na okolnost da bi u javnoj ispravi bile neistinito utvrđene činjenice, niti (da) je to sud naveo u obrazloženju pobijane presude", da je "zaključak suda" protivan "ispravama u spisu, tvrdnjama i izjavama stranaka, kao i provedenim dokazima", i da su nižestupanjske presude "suprotne ispravama u spisu", te

 

b) tuženika ujedno i protutužitelja: da bitne "okolnosti nisu raspravljene pred nižim sudovima", pa da se pobijana presuda ne može ispitati,

 

osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se stranke pozivaju - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Navodi:

              a) tužitelja ujedno i protutuženika da: "se (nije) radilo o pozajmljivanju deviza", odnosno da je zaključak suda "da se radilo o pozajmljivanju deviza suprotan ispravama u spisu i iskazu tužitelja i svjedoka", da je pogrešan zaključak suda "da prednik tuženika-tužitelja nije potpisao predmetni Aneks", te

              b) tuženika ujedno i protutužitelja kojima (pre)ocjenjuje iskaze svjedoka i tvrdi da određene "okolnosti nisu raspravljene pred nižim sudovima, a (da) su iste odlučne činjenice za odluku o tužbenim zahtjevima tužitelja",

              u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugeriraju prihvatiti činjenično utvrđenje koje oni nalaze istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenata.

 

              Tuženici ujedno i protutužitelji pogrešno smatraju i da im nije „dana mogućnost raspravljati pred sudom" jer (da) "sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka I. M.", te da "izvođenje ovog dokaza nije ni odbio".

 

              Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to revidentima je za odgovoriti da im je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što su pozivani na ročišta na kojima su mogli izjasniti se o provedenim dokazima i navodima protivne stranke, odnosno time što im je dana prilika da predlažu dokaze i da prigovaraju provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njihovo shvaćanje o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što su predložili i zahtijevali, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne mogu s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Uostalom, revizijski sud primjećuje:

 

              - da isti (ovdje bitno) u reviziji navode da bi se "nakon saslušanja ovog svjedoka do kojeg nikada nije došlo" utvrdilo "da je dug doista preuzet", ali

 

              - da je imajući na umu odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) kojom je propisano: "Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik", za preuzimanje duga i postojanje takvog ugovora potreban kumulativno (ovdje bitno) i pristanak vjerovnika - a da tuženici ujedno i protutužitelji niti ne tvrde da je ovoga bilo.

 

              Time taj prijeporni dokaz, sa značajem kojeg mu daju, da je i proveden - ne bi tuženike ujedno i protutužitelje doveo u povoljniju pravnu poziciju.

 

              Konačno, tuženicima ujedno i protutužiteljima je za ukazati da drugostupanjskom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno da nije "počinjena bitna povreda sadržana u čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a" time što je drugostupanjski sud obvezao I. tuženicu V. N. na isplatu - iako je u "uređenom tužbenom zahtjevu po podnesku od 22. svibnja 2017. tužitelj kao tuženicu označio N. V., a ne V.".

 

              Naime, budući da je stranka u ovome postupku I. tuženica V. N. (što ona niti ne spori), jedino je pravilnim zaključiti da je ovdje riječ samo o očitoj pogreški u pisanju prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva - te da inzistiranje tuženika ujedno i protutužitelja u reviziji da se postupanje suda glede toga prihvati kao postupovna povreda predstavlja inzistiranje na pretjeranom formalizmu, kojeg revizijski sud ne može dopustiti.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su:

a) tužitelja: (glavni) na solidarnu isplatu 293.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, odnosno (podredni) na solidarnu isplatu 288.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti (sve sa zateznim kamatama),

b) protutužitelja: na utvrđenje "da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu i Aneks ugovora o zajmu zaključen između tužitelja i sada pokojnog I. N.".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da "je 2008. između tužitelja-protutuženika i prednika tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. sklopljen ugovor o zajmu",

 

- da "je tužitelj-protutuženik na ime pozajmice 30. listopada 2008. predniku tuženika-protutužitelja predao devizna sredstva u iznosu od 200.000,00 eura, te da prednik tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. nije ispunio ugovornu obvezu i u cijelosti vratio primljeni zajam, odnosno vraćen je samo iznos od 12.000,00 eura",

 

- da (ovdje bitno) "su se u predmetnom slučaju devize koristile za davanje zajma".

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim, te zahtjev protutužitelja osnovanim (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da "kako su se u predmetnom slučaju devize koristile za davanje zajma, (da je) takav ugovor u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, dalje: ZOO) ništetan, jer je protivan prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora (Zakon o deviznom poslovanju, „Narodne novine“, broj 96/03, 140/05 i 132/06), te se u pogledu vraćanja isplaćenog primjenjuje odredba članka 323. stavak 1. ZOO-a",

 

              - da "to što je prema Ugovoru prednik tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. iznos pozajmljen u stranoj valuti (eurima) u obvezi vratiti (platiti) tužitelju-protutuženiku u protuvrijednosti u kunama ne omogućuje tužitelju-protutuženiku povoljniju poziciju",

 

              - da je "predmet prijepornog Ugovora (a to je ovdje jedino relevantno) bio zajam inozemne valute (u kojoj je zajam i isplaćen), a ne valute Republike Hrvatske (kune), pa ugovoreno vraćanje toga iznosa u kunskoj protuvrijednosti ne mijenja karakter takvog predmeta zajma (strane valute) i ne može se (makar je takvo ugovoreno) tumačiti kao ugovaranje valutne klauzule dopuštene odredbom članka 22. ZOO-a: kod ugovaranja valutne klauzule vrijednost ugovorne obveze (ovdje zajma) glasi u valuti Republike Hrvatske koja se vezuje uz tečaj strane valute ili cijenu zlata u Republici Hrvatskoj, a ovdje je riječ o nečemu drugom - u konkretnom slučaju je prijeporna ugovorna obveza davanja zajma (što je jedino bitno) glasila na inozemnu valutu, koja nije bila platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, pa neovisno od toga što je sama, isplata (vraćanje zajma) te strane valute izražena u kunama, dakle domaćoj valuti, ugovorna obveza davanja zajma nije izgubila svojstvo obveze u inozemnoj valuti - i (time) protivne prisilnim propisima Republike Hrvatske (što Ugovoru već i po tome daje značaj ništetnog)",

 

              - da "konkretno: i u takvoj situaciji odlučnim ostaje da je prednik tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. prijeporni devizni iznos na ime zajma primio na temelju ništetnog pravnog posla, a kako se ispunjenje uvijek sastoji samo u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze - ovdje obveze iz ništetnog Ugovora (koju dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, sve u smislu odredbe članka 166. stavak 1. ZOO-a), tužitelju-protutuženiku ne pripada, a kako to traži svojim zahtjevom, (umjesto strane) domaća valuta - jer mu takvu osnovom ništetnog ugovora prednik tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. (sve i da je drugačije ugovorio) ne duguje",

 

              - da "je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je protutužbeni zahtjev (postavljen na utvrđenje ništetnosti prijepornog ugovora) ocijenio osnovanim, ali je imajući na umu posljedice takvog (ništetnog) Ugovora, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika odbio",

 

              - da "je naime, posljedica da je svaka ugovorna stana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora",

 

              - da "utoliko tužitelj-protutuženik ima pravo tražiti isplatu u eurima, a ne i kunsku protuvrijednost primljenog iznosa u eurima, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti osporenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude",

 

              - da "je pritom za istaći da sud nije dužan po službenoj dužnosti paziti da li je vrijednost naslijeđene imovine tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. veća ili ne od iznosa koji su obvezani naknaditi tužitelju-protutuženiku",

 

              - da "su upravo tuženici-protutužitelji trebali isticati takav prigovor i to tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao što su trebali i dokazati da je naslijeđena imovina manje vrijednosti od utuženog iznosa", a da "isti nisu to učinili, pa sud nije morao, (a niti bi mogao) voditi računa o vrijednosti naslijeđene imovine",

 

              - da se "nadalje, obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila na osnovi ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, ocjenjuje prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (članak 1115. ZOO-a)",

 

              - da "kako iz činjenica utvrđenih u postupku ne proizlazi da je prednik tužitelja-protutuženika pod 1. i 2. bio nepošten stjecatelj, to su tuženici-protutužitelji pod 1. i 2. zateznu kamatu dužni platiti od dana kada je podnesena tužba".

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je revizije stranaka u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo odbiti odlukom iz izreke presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1245/2018-5 od 5. lipnja 2019.

 

              Revidenti su revizije podnijeli i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Te revizije u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je revizije stranaka protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštene odlukom iz izreke rješenja.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.