- 1 -              Rev 1406/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1406/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja J. M. (OIB: ...), II. tužiteljice K. M. (OIB: ...), III. tužitelja M. M. (OIB: ...) i IV. tužiteljice I. M. (OIB: ...), svih iz V., i zastupanih po punomoćniku I. V., odvjetniku iz P., protiv I. tuženika M. g. d.o.o. iz B. D. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz Z. i II. tuženika A. Z.-Z. d.o.o., S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik iz Z., uz sudjelovanje u postupku I. umješača na strani tuženika T. d.o.o., Z., (OIB: ...) i II. umješača na strani tuženika P. d.o.o., B., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik iz B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž R-23/2017-4 od 9. travnja 2018. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. Pr-57/2016-35 od 19. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija II. tuženika u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je obvezan platiti I. tužitelju 736.000,00 kuna s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Revizija II. tuženika u dijelu u kojem se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je obvezan platiti II., III. i IV. tužitelju po 176.000,00 kuna svakome s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Revizija II. tuženika protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              "I. Nalaže se I-tuženiku M. g. d.o.o. iz B. D. ... i II-tuženiku A. Z.-Z. d.o.o. iz S., ..., da solidarno I-tužitelju J. M. iz V., ... na ime neimovinske štete plate iznos od 736.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena počev od 26.veljače 2013. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se I-tuženiku M. g. d.o.o. iz B. D. ..., i II-tuženiku A. Z.-Z. d.o.o. iz S., LJ. ... da solidarno II-tužiteljici K. M., III-tužitelju M. M. i IV-tužiteljici I. M. iz V., ... na ime naknade neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta I-tužitelja plate svakom iznos od po 176.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na te iznose po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena počev od dana 26. veljače 2013. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

              III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelji se odbijaju.

 

              IV. Nalaže se I-tuženiku M. g. d.o.o. iz B. D. ... i II-tuženiku A. Z.-Z. d.o.o. iz S., ..., da solidarno tužiteljima plate troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 272.530,25 kuna, u roku od 15 dana.

 

              V. Tužitelji J. M., OIB: ..., K. M., OIB: ..., Mihael Mikliš, OIB: ... i I. M., OIB: ..., svi iz V., ... dužni su I-tuženiku M. g. d.d. iz B. D. ..., OIB: ... na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od ukupno 36.041,25 kuna, u roku od 15 dana.

 

              VI. Tužitelji J. M., OIB: ..., Katica Mikliš, OIB: ..., Mihael Mikliš, OIB: ... i I. M., OIB: ..., svi iz V., ..., dužni su II-tuženiku A. Z.-Z. d.o.o. iz S., ..., na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 59.850,00 kuna, u roku od 15 dana.".

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"I. Žalbe tužitelja J. M., K. M., M. M. i I. M., te tuženika M. g. d.o.o. B. D. i A. Z.-Z. d.o.o. S. i umješača T. d.d. Z. djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, te se presuda Općinskog suda u Požegi od 19. listopada 2017., poslovni broj: 4 Pr-57/2016-35:

 

1.) potvrđuje, u dosuđujućem dijelu u kojem je naloženo tuženicima M. g. d.o.o. B. D. i A. Z.-Z. d.o.o. S. da solidarno naknade štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje tužitelju J. M. u iznosu od 736.000,00 kn, te da tužiteljima K. M., M. M. i I. M. solidarno naknade štetu zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od 176.000,00 kn svakom, te da im isplate solidarno zakonske zatezne kamate na ove iznose naknade štete računajući od 10. lipnja 2013. do isplate, te da I. tužitelju na ove iznose isplate i zakonske zatezne kamate računajući od 26. veljače 2013. do isplate (dio točke I. i II. izreke), te u odbijajućem dijelu (točka III. izreke),

 

2.) ukida u dijelu u kojem je naloženo tuženiku A. Z.-Z. d.o.o. S. da na dosuđene iznose štete tužiteljima isplati zakonske zatezne kamate računajući od 26. veljače 2013. do 9. lipnja 2013. (dio točke I. i II. izreke),

 

3.) preinačuje u odluci o troškovima parničnog postupka (točka IV., V. i VI. izreke) tako da se nalaže tuženicima M. g. d.o.o. B. D. i A. Z.-Z. d.o.o. S. da tužiteljima solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 176.639,00 kn, u roku od 15 dana.

 

II. Odbijaju se tužitelji i tuženici M. g. d.o.o. B. D. i A. Z.-Z. d.o.o. S. s zahtjevima za naknadu troška sastava žalbi.".

 

Protiv drugostupanjske presude II. tuženik je podnio reviziju (redovnu) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud "preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti" ili "podredno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i vrati predmet nadležnom sudu na ponovno odlučivanje".

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana u dijelu u kojemu se odnosi na odluku kojom je II. tuženik obvezan platiti I. tužitelju 736.000,00 kuna s zateznim kamatama, a nije dopuštena u dijelu u kojemu se odnosi na odluku kojom je II. tuženik obvezan platiti II., III. i IV. tužitelju (svakom pojedinom) 176.000,00 kuna s zateznim kamatama, te na odluku o parničnom trošku.

 

Revizijski sud prije svega ukazuje da ovdje nije utvrđen prekid postupka zbog razloga iz čl. 212. toč. 4. ZPP-a u odnosu na I. tuženika, nad kojim je 13. lipnja 2018., dakle nakon donošenja drugostupanjske presude ("nakon što je postupak u ovome predmetu pravomoćno okončan"), otvoren stečajni postupak - jer to ne sprečava niti odgađa odlučivanje samo o reviziji II. tuženika, koji je jedini podnio reviziju - a tuženici nisu jedinstveni suparničari.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su za naknadu štete, i to:

 

              a) I. tužitelja, "zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje" u iznosu 736.000,00 kuna,

 

              b) II., III. i IV. tužitelja, "zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe" u iznosu od po 176.000,00 kuna svakome.

 

              Obzirom da u ovom slučaju nije riječ o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, konkretno - o sporu „o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“, a niti je ovdje osporena drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a (u vezi s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a), a što II. tuženik revizijom niti ne osporava - pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili (ovdje bitno) pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, a ne prema njihovom zbroju.

 

              Valja ukazati da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj kumulaciji - četiri tužitelja, a kojima je prema njihovim pojedinim zahtjevima dosuđeno (već navedeno): I. tužitelju 736.000,00 kuna, te svakom pojedinom II., III. i IV. tužitelju 176.000,00 kuna, tako da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na II., III. i IV. tužitelja, ne prelazi 200.000,00 kuna.

 

              a) o reviziji u odnosu na odluku o zahtjevima II., III. i IV. tužitelja

 

Budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po svakome od tih zahtjeva pojedinačno (176.000,00 kuna) ne prelazi 200.000,00 kuna, revizija koju je II. tuženik izjavio u tom dijelu nije dopuštena niti prema vrijednosnom kriteriju.

 

              Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja (u odnosu na odluku o tim zahtjevima) nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje redovne revizije propisane odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

              U takvoj situaciji revizijski sud povodom takve (nedopuštene) redovne revizije nema ovlasti ispitivati je li u odnosu na odluku o tim zahtjevima počinjena neka postupovna povreda i je li materijalno pravo u predmetu pravilno primijenjeno.

 

              Budući da revident reviziju nije podnio pozivom i na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu tih odredaba.

 

              Stoga je u tom dijelu reviziju II. tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) - odlukom kao u izreci, u točki I. rješenja.

 

              b) o reviziji u odnosu na odluku o zahtjevu I. tužitelja

 

Imajući na umu da je u odnosu na odluku o tome zahtjevu (za isplatu 736.000,00 kuna) redovna revizija dopuštena prema vrijednosnom kriteriju, revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu (u tom dijelu) ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta: da "drugostupanjski sud u obrazloženju osporavane odluke ne daje razloge zbog kojih smatra da navedeni Ugovor broj 14-2012 po svom sadržaju nije odluka tuženika A. Z.-Z. d.o.o. kao investitora, kojom se imenuje osoba (pravna ili fizička) koja obavlja poslove koordinatora II na predmetnom gradilištu", da "drugostupanjski sud u osporavanoj presudi uopće ne obrazlaže kojim pozitivnim propisima je reguliran sadržaj i oblik imenovanja koordinatora II, zbog čega (da) je navedena presuda nerazumljiva te (da) ju zbog toga uopće nije moguće ispitati", kao i da su "dijelovi obrazloženja osporavane presude koji se odnose na činjenično stanje utvrđeno pred prvostupanjskim sudom nepotpuni i netočni te u izravnoj suprotnosti sa sadržajem zapisnika o iskazima danim u prvostupanjskom postupku", osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode II. tuženika relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se II. tuženik poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Navodi kojima revident ukazuje "da je sud pogrešno zaključio da...nije imenovao koordinatora II odnosno da koordinator II nije nadzirao provedbu mjera zaštite na radu", da je trebalo prihvatiti da je imenovao koordinatora II zaštite na radu prije nastanka štetnog događaja", te da je sud pogrešno utvrdio da "je tužitelj 10-15 minuta prije štetnog događaja upozoravao da dizalica nije ispravna", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

              - da "je tužitelj J. M. kao radnik tuženika M. g. d.o.o. radeći na privremenom gradilištu hotela V. V. u Ž., ... 2013. oko 8,45 sati obavljao poslove tesara pri postavljanju oplate na visini od 3,75 m, okrenut leđima dizalici L. tip L. tvornički broj: ... vlasništvo tvrtke F... I. d.o.o., kojom je upravljao radnik te tvrtke D. D.",

 

              - da "je dizaličar D. D. pri obavljanju poslova prenošenja tereta s dizalicom postupao u skladu s pravilima zaštite na radu, na način da je kiblu s materijalom prenosio zaobilazno tj. iza radnika",

 

              - da "se prilikom jednog od prenošenja, teret počeo nekontrolirano spuštati, što je dizaličar primijetio, te je manevrom povlačenja tereta i njegovim podizanjem pokušao spriječiti da kibla s teretom ne udari u potporni zid, ali pri tom manevru nije uspio pa se kibla s teretom nastavila inercijom rotirati, pri čemu je zahvatila tužitelja J. M., te je on pao sa visine od 3,75 m",

 

              - da "je tužitelj J. M. prije štetnog događaja radio oko 20 godina na građevinskim poslovima, te da je od listopada 2012. tražio zaštitna sredstva od radnika F... I. d.o.o., odnosno zaštitni pojas, ali da zaštitne pojaseve radnici tuženika M. g. d.o.o. nikada nisu dobili",

 

              - da "su poslovi koje je u trenutku štetnog događaja obavljao tužitelj J. M., bili poslovi s posebnim uvjetima rada za koje tužitelj J. M. nije bio obučen",

 

              - da "prilikom obavljanja poslova postavljanja oplata na visini od 3,75 m radnicima tuženika M. g. d.o.o. nisu bila osigurana zaštitna sredstva od pada u dubinu, među kojima je i zaštitni pojas",

 

              - da "je tužitelj J. M. 10-15 minuta prije štetnog događaja upozoravao da dizalica nije ispravna",

 

              - da "je na gradilištu radilo više izvođača",

 

              - da "u trenutku štetnog događaja tuženik A. Z.-Z. d.o.o. nije imenovao koordinatora II., odnosno osobu zaduženu od investitora za obavljanje poslova utvrđenih u članku 11. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenom ili pokretnom gradilištu ("Narodne novine" broj 51/08 - dalje: Pravilnik)",

 

              - da je "tuženik A. Z.-Z. d.o.o. tek nakon štetnog događaja i to 17. siječnja 2013., kao investitor, imenovao M. D., ing. građ. za koordinatora II. na predmetnom gradilištu",

 

              - da "se kod tužitelja J. M. radi o osobito teškom invaliditetu u postotku od 100%", te "da je tužiteljica K. M. supruga tužitelja J. M., a tužitelji M. i I. M. da su djeca tužitelja J. M.",

 

              - da su tužitelji postupak radi naknade štete pokrenuli protiv I. tuženika kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-117/2013, a potom i protiv II. tuženika kod istog suda pod poslovnim brojem P-401/2013,

 

              - da "je na ročištu održanom 12. srpnja 2013. prvostupanjski sud donio rješenje kojim je odredio da se parnični predmet poslovni broj: P-401/2013 spoji na parnični predmet poslovni broj: P-117/2013 i da se ubuduće ovi postupci vode kao jedinstven postupak pod poslovnim brojem: P-117/2013".

 

              Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da je "Ugovorom broj ... sklopljenim između tuženika A. Z.-Z. d.o.o. kao investitora i umješača P. d.o.o. ugovorena usluga vršenja stručnog i obračunskog nadzora nad izgradnjom hotela V. V. u Ž., ali (da) taj Ugovor po svom sadržaju nije odluka tuženika A. Z.-Z. d.o.o., kao investitora, kojim se imenuje osoba (pravna ili fizička) koja obavlja poslove koordinatora II. na predmetnom gradilištu, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tuženik A. Z.-Z. d.o.o.",

 

              - da "iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka M. M. dr. med. spec. neurokirurgije proizlazi da bi ozljede tužitelja J. M. bile znatno blaže da je imao zaštitu od pada u dubinu",

 

              - da "je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kada je utvrdio odgovornost tuženika A. Z.-Z. d.o.o. za predmetnu štetu po osnovi krivnje, sukladno članku 1045. stavku 1. i 2. ZOO-a",

 

              - da "je naime, tuženik A. Z.-Z. d.o.o. kao investitor propustio prije štetnog događaja imenovati koordinatora II., odnosno koordinatora zaštite na radu, sukladno članku 4. Pravilnika",

 

              - da "je člankom 11. Pravilnika propisano da je koordinator II. dužan obavljati slijedeće poslove: 1. Koordinirati primjenu načela zaštite na radu: - kod donošenja odluka o tehničkim i/ili organizacijskim mjerama tijekom planiranja pojedinih faza rada; - kod određivanja rokova, koji su potrebni za sigurno dovršenje pojedinih faza rada, koji se izvode istovremeno ili u slijedu. 2. Koordinirati izvođenje odgovarajućih postupaka, da bi se osiguralo da poslodavci i druge osobe: - dosljedno primjenjuju načela zaštite na radu iz članka 13. ovoga Pravilnika; - izvode radove u skladu s planom izvođenja radova. 3. Izraditi, ili potaknuti izradu potrebnih usklađenja plana izvođenja radova i dokumentacije sa svim promjenama na gradilištu. 4. Organizirati suradnju i uzajamno izvješćivanje svih izvođača radova i njihovih radničkih predstavnika, koji će zajedno ili jedan za drugim (u slijedu) raditi na istom gradilištu, s ciljem sprečavanja ozljeda na radu i zaštite zdravlje radnika. 5. Provjeravati da li se radni postupci provode na siguran način i usklađivati propisane aktivnosti. 6. Organizirati da na gradilište imaju pristup samo osobe koje su na njemu zaposlene i osobe koje imaju dozvolu ulaska na gradilište.",

 

              - da "je člankom 12. Pravilnika propisano da imenovanje koordinatora za zaštitu na radu za izvršenje obveza navedenih u člancima 10. i 11. ovoga Pravilnika, ne oslobađa investitora od odgovornosti za provedbu zaštite na radu na gradilištu, te da obveze koordinatora iz članaka 10. i 11. ovoga Pravilnika ne oslobađaju odgovornosti izvođače i druge osobe na gradilištu njihovih obveza propisanih odredbama Zakona o zaštiti na radu, a investitor ne može svoje obveze propisane ovim Pravilnikom prenijeti na izvođača/izvođače radova",

 

              - da "imajući u vidu da je posao koordinatora II. bio, između ostalog, koordiniranje izvođenja odgovarajućih postupaka, da bi se osiguralo da poslodavci i druge osobe dosljedno primjenjuju načela zaštite na radu, te provjeravanje da li se postupci provode na siguran način, a da su radnici tuženika M. g. d.o.o. uobičajeno obavljali posao na način na koji je to činio tužitelj J. M. u trenutku štetnog događaja, dakle protivno pravilima zaštite na radu i bez ikakve zaštite od pada u dubinu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da na strani tuženika A. Z.-Z. d.o.o. postoji krivnja za nastanak štetnog događaja, a time i štete",

 

- da "je naime, postojao nadzor koordinatora zaštite na radu, odnosno koordinatora II., radnici tuženika M. g. d.o.o. ne bi sigurno uobičajeno obavljali posao na načina na koji je to radio tužitelj J. M. u trenutku štetnog događaja, dakle protivno pravilima zaštite na radu i bez osiguranja radnika od pada sa visine, odnosno od pada u dubinu (mišljenje vještaka zaštite na radu D. Ž. dipl. ing. građevine, list 382), što bi vjerojatno dovelo do toga da do štetnog događaja ne bi došlo, ili u najgorem slučaju bi ozljede tužitelja J. M. bile znatno manje (mišljenje liječnika vještaka M. M. dr. med. spec. neurokirurgije)",

 

- da "obzirom da su u konkretnom slučaju tuženici odgovorni za prouzročenu štetu i da su oni međusobno povezani, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da oni solidarno odgovaraju za štetu, sukladno članku 1107. ZOO-a",

 

              - da "je prvostupanjski sud (pravilno) primijenio materijalno pravo kada je procijenio da je doprinos tužitelja J. M. štetnom događaju, a time i šteti oko 20%, jer je unatoč činjenici što je imao 20 godina iskustva kao radnik na sličnim poslovima kod drugih poslodavaca, pa je bio svjestan opasnosti uslijed mogućnosti pada sa visine, odnosno u dubinu, dakle znanju da je način rada nepravilan, a što proizlazi iz njegovog iskaza, pristao raditi bez ikakve zaštite, na način protivan pravilima zaštite na radu",

 

              - da "pri tome okolnost što je pristao raditi na ovaj način jer se bojao da će dobiti otkaz ukoliko bude prigovarao na način i uvjete rada, ne može biti razlog za potpuno oslobođenje od njegove odgovornosti",

 

- da "obzirom na ozljede koje je tužitelj J. M. zadobio u štetnom događaju (prijelom 11 kralješka prsne kosti, nagnječenje kralježnične moždine i oduzetost donjih udova, prijelom rebara VII-IX desno i IX-XII lijevo, nakupljanje krvi u prsištu, prijelom medijalnog maleola lijevog skočnog zgloba, neurogeni mjehur), kvalifikaciju ozljede (osobito teška tjelesna ozljeda), brojne nelagodnosti koje su pratile tijek liječenja (operativni zahvati, imobilizacija, liječničke kontrole, dugotrajna fizikalna terapija, pojava infekcija mjehura, kateterizacija, pražnjenje stolice, primanje injekcija, infuzija, zračenje, antibiotici i sl.), jačinu i trajanje bolova (jaki 6 dana, srednji 37 dana, slabi 105 dana), jačinu i trajanje straha (primarni jaki u trenutku pada, sekundarni jaki 7 dana, srednji 20 dana, slabi 75 dana), naruženost teškog stupnja, vidljiva drugim osobama (oduzetost i atrofija donjih udova, te korištenje invalidskih kolica i trajnog katetera), smanjenje opće životne aktivnosti u postotku od 100%, što je utvrđeno provedenim liječničkim vještačenjem po vještaku M. M. dr. med. spec. neurokirurgije, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju J. M. utvrdio pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 920.000,00 i to: za fizičke bolove u iznosu 50.000,00 kn, za strah u iznosu 60.000,00 kn, za naruženost u iznosu 60.000,00 kn, za smanjenje opće životne aktivnosti u iznosu 750.000,000kn, sukladno članku 19. stavku 1. i 2. ZOO-a, u vezi članka 1100 stavka 1. i 2. ZOO-a, a odbio ga s preostalim dijelom zahtjeva za ovaj vid štete, kao previsoko postavljenim",

 

- da "kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade za navedene povrede prava osobnosti prvostupanjski sud je vodio računa o cilju kojem ona služi, da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, kao i o Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske",

 

- da "je prvostupanjski sud (pravilno) primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da svakom od (II., III. i IV.) tužitelja pripada naknada štete zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe u iznosu od 220.000,00 kn, sukladno članku 1101. ZOO-a",

 

- da "je obzirom na doprinos tužitelja J. M. štetnom događaju, a time i šteti od 20%, pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je iznos štete koji pripada tužiteljima umanjio za 20%, te tužitelju J. M. dosudio po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje iznos od 736.000,00 kn, a tužiteljima K., M. i I. M., po osnovi naknade štete zbog teškog invaliditeta bliske osobe, iznose od 176.000,00 kn svakom, koje iznose su tuženici dužni solidarno nadoknaditi, sukladno članku 1107. ZOO-a",

 

- da "prema članku 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga",

 

- da "je tužba za naknadu ovih vidova štete u odnosu na tuženika A. Z.-Z. d.o.o. podnesena 10. lipnja 2013., a tužitelji su tužbenim zahtjevima od ovog tuženika i tražili zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe, pa je prvostupanjski sud mogao ovog tuženika obvezati da solidarno sa tuženikom M. g. d.o.o. nadoknadi zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose naknade štete računajući od 10. lipnja 2013., ali ne i prije toga, sve sukladno članku 43. stavku 2. u vezi s člankom 103. ZOO-a",

 

              - da "je člankom 313. ZPP-a propisano da ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojim je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi zajedničkog raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi, a za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu",

 

- da "su u konkretnom slučaju u parnicama poslovni broj: P-117/2013. i P-401/2013. isti tužitelji protivnici različitih tuženika, a sporovi se vode radi naknade štete koja je nastala zbog istog štetnog događaja, tako da su odlučne činjenice, kao i dokazi koji se trebaju izvesti u oba postupka u većem dijelu istovjetni",

 

- da "tuženik A. Z.-Z. d.o.o. u žalbi navodi da je činjenica spajanja parnica bitna jer je u razdoblju između podnošenja prve tužbe poslovni broj: P-117/2013 i podnošenja druge tužbe poslovni broj: P-401/2013 izmijenjen Zakon o parničnom postupku, pa je time sud u odnosu na njega dopustio primjenu "starog" Zakona o parničnom postupku i na onaj parnični postupak koji je pokrenut nakon stupanja na snagu navedenih izmjena, što je nedopušteno",

 

- da "po ocjeni ovog suda, to što je parnični postupak poslovni broj: P-401/2013 pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13) i trebalo ga je voditi prema odredbama tog Zakona, a parnični postupak poslovni broj: P-117/2013 je pokrenut prije ovih izmjena i trebalo ga je voditi prema ranijim odredbama, nije zakonska prepreka za spajanje ovih parničnih postupaka",

 

- da "je na ročištu održanom 12. srpnja 2013., poslovni broj: P-401/2013-6 samo riješeno da će se predmet spojiti na predmet poslovni broj: P-117/2013, ali na ovom ročištu nije odlučeno koji će se dokazi izvesti, niti je na tom ročištu zaključen prethodni postupak, niti su izvođeni dokazi",

 

- da "je pregledom spisa utvrđeno da prvostupanjski sud nije donio rješenje o zaključenju prethodnog postupka ni u jednom od spojenih predmeta",

 

- da "je međutim, pregledom spisa također utvrđeno da su tijekom prvostupanjskog postupka, a vezano uz odgovornost tuženika A. Z.-Z. d.o.o. za štetu utvrđivane samo činjenice i provođeni dokazi koji su od strane tužitelja i tuženika A. Z.-Z. d.o.o. bili predloženi u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, dakle činjenice i dokazi koji su predloženi prije nego što je prvostupanjski sud na ročištu održanom 9. rujna 2013. odlučio da otvara glavnu raspravu (list 68 spisa poslovni broj: P-117/2013), a nakon ukidanja presude prvostupanjskog suda poslovni broj: 4 P-117/2013-28 od 19. travnja 2016., od strane ovoga suda rješenjem poslovni broj: Gž-1173/2015-3 i vraćanja predmeta na ponovno suđenje po prijedlogu tuženika A. Z.-Z. d.o.o. predložen je i izveden dokaz saslušanjem svjedoka I. M., pa okolnost što nije doneseno rješenje o zaključenju prethodnog postupka nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude",

 

- da "nadalje, to što su tužitelji nakon spajanja parničnih postupaka na ročištu održanom 9. rujna 2013. naveli u tužbenom zahtjevu da tuženici trebaju solidarno naknaditi štetu tužitelju J. M. u iznosu od 940.000,00 kn, a tužiteljima K. M., M. M. i I. M. svakom u iznosu od 220.000,00 kn, ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva u smislu članka 191. stavka 1. ZPP-a, a niti o preinaci u smislu članka 192. ZPP-a, kako to tuženik A. Z.-Z. d.o.o. u žalbi navodi",

 

- da "naime, tužbenim zahtjevom u predmetu P-401/2013, temeljem iste činjenične i pravne osnove tužitelj J. M. je od tuženika A. Z.-Z. d.o.o. potraživao iznos od 940.000,00 kn, a tužitelji K. M., M. M. i I. M. iznose od 220.000,00 kn svako, a u tužbenom zahtjevu u predmetu poslovni broj: P-117/2013. tužitelji su potraživali iste iznose za štetu iz istog štetnog događaje od tuženika M. g. d.o.o.",

 

- da "je člankom 43. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 - dalje: ZOO) propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok dug ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju",

 

- da "je slijedom navedenog, dodavanjem riječi solidarno u tužbeni zahtjev došlo do objedinjenja tužbenih zahtjeva, odnosno dopune, jer bi tuženici i da su parnični postupci odvojeno vođeni odgovarali tužiteljima za štetu solidarno, prema članku 43. ZOO", a da je "pri tome bitno za istaknuti da se prema članku 191. stavku 3. ZPP-a ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen",

 

- da "su obzirom na navedeno, neosnovani i žalbeni navodi tuženika A. Z.-Z. d.o.o. da je zbog dodavanja riječi solidarno u tužbeni zahtjev nastala neodrživa procesna situacija kojom je omogućena zlouporaba procesnih prava u korist tužitelja jer je navodno povrijeđena odredba članka 196. stavka 2., 3. i 4. ZPP-a i članka 325. istog Zakona, budući je sud dopustio proširenje tužbe na tuženika A. Z.-Z. d.o.o. bez njegovog pristanka, te da presudom nije odlučio o svim postavljenim zahtjevima".

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju II. tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž R-23/2017-4 od 9. travnja 2018.

 

Revizijski sud kod toga primjećuje:

 

- da koordinator u stupnju izvođenja radova (koordinator II) koordinira provedbu mjera zaštite na radu prilikom izvođenja građevinskih radova, pa bi po prirodi stvari, a da bi ispunjavao tu obvezu, morao, uz ostalo: biti nazočan na gradilištu u svom razdoblju u kojem radove izvode radnici dva ili više poslodavca, nadzirati obavljaju li se poslovi u skladu s propisima o sigurnosti i zaštiti zdravlja i planovima izvođenja radova, poduzimati mjere za primjenu propisa u području sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, pravovremeno poduzimati potrebne mjere sigurnosti i zaštite zdravlja,

 

- da gledano po tome, ulogu i značaj koordinatora zaštite na radu (fizičke ili pravne osobe zadužene od investitora za obavljanje poslova zaštite na radu) kod izvođenja radova na gradilištu uz istodobno sudjelovanje više izvođača (raznih poslodavaca) ne treba relativizirati ili umanjivati: to moguće i je radno mjesto koje još nije u potpunosti saživjelo u praksi - ali mu to ne umanjuje značaj bitnog čimbenika u segmentu rada, pogotovo nakon što je i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 86/08) i Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima ("Narodne novine", broj 51/08) uvedena i odgovornost investitora (pravne ili fizičke osobe u čije se ime izvode radovi) u pogledu osiguranja provedbe mjera zaštite na radu na gradilištima,

 

- da se u ovome slučaju, sa prethodnim u svezi, kada je do štetnog događaja upravo i došlo tijekom rada na gradilištu po više izvođača raznih poslodavaca, k tome još i pri kontaktu baš tih izvođača - i kada se ničime ne može isključiti da bi, da je koordinator II bio imenovan po investitoru i da je uredno obnašao svoj posao, onaj propisan i onaj koji mu pripada po prirodi stvari, taj koordinator II mogao utjecati na proces rada, konkretno - vidjeti da J. M. nije uredno opremljen za rad i da njegov poslodavac ne poštuje ono što je za tu zaštitu propisano te u najmanjem kroz upozorenja i upute taj štetni događaj spriječiti, investitor (II. tuženik) ne može ekskulpirati svoje odgovornosti za već i osnovni propust: za to što nije niti imenovao koordinatora II i ostvario mogućnost da djelovanjem ovoga J. M. ne bude ozlijeđen na radu.

 

II. tuženik je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju II. tuženika protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao pod točkom II. izreke, u rješenju.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.