Baza je ažurirana 15.04.2025.
zaključno sa NN 66/25
EU 2024/2679
- 1 - U-zpz 1/2020-6
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u upravnom sporu tužiteljice I. N. iz R., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S., D. i M. d.o.o. u Z., protiv tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-124/2019-4 od 9. siječnja 2020. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude protiv dijela presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1710/18-6 od 11. travnja 2019., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1710/18-6 od 11. travnja 2019. u toč. I. izreke odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena toč. I. i II. izreke presude Upravnog suda u Rijeci broj 3 UsI-1242/17-12 od 12. veljače 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/I-118-02/16-01/00193, Ur.broj: 533-25-17-0003 od 28. srpnja 2017. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. U toč. II. izreke presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništena je toč. III. izreke presude Upravnog suda u Rijeci kojom je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn, dok je u ostalom dijelu do iznosa od 7.500,00 kn odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.
Protiv dijela presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojom je poništena toč. III. izreke prvostupanjskog Upravnog suda u Rijeci, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, predlažući da ovaj sud prihvati zahtjev i ukine pobijanu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u pobijanom dijelu i predmet vrati u tom dijelu na ponovno odlučivanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
Tužiteljica je dostavila odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u kojem je predložila da se zahtjev odbije kao neosnovan.
Zahtjev nije osnovan.
Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 – dalje: ZUS) zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama, pri čemu ovaj izvanredni pravni lijek isto može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali i po službenoj dužnosti. U čl. 78. st. 1. ZUS-a određeno je da stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne i sudske odluke Upravno suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
U konkretnom sporu presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1710/18-6 od 11. travnja 2019., između ostalog, poništena je toč. III. izreke presude Upravnog suda u Rijeci broj 3 UsI-1242/17-12 od 12. veljače 2018. kojom je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn.
U navedenoj presudi Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, da tuženiku ne pripadaju troškovi upravnog spora na temelju odredbe čl. 79. ZUS-a. Visoki upravni sud Republike Hrvatske ocijenio je da su radnje za tuženika u ovom sporu sukladno odredbi čl. 20. st. 3. ZUS-a mogli poduzeti službenici Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, a ne nužno Županijsko državno odvjetništvo, slijedom čega Visoki upravni sud Republike Hrvatske smatra da takav trošak nije nužan i opravdan izdatak u sporu, to iz razloga jer su takvim zastupanjem nastali stvarni troškovi veći od onih koji bi nastali da je tuženika zastupala službena osoba zaposlena u javnopravnom tijelu. Pritom Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukazuje na odredbu čl. 8. ZUS-a te ukupno zaključuje da bi nalaganjem tužiteljici plaćanja troškova postupka za zastupanje po Županijskom državnom odvjetništvu tuženika bilo otežano tužiteljici pravo na pristup sudu.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, suprotno navedenom, smatra da sukladno odredbi čl. 79. ZUS-a troškovi upravnog spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koji imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, a čl. 41. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 67/18 – dalje: ZDO) propisano je da se troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Pored navedenog, u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude navodi se i čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) gdje je propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo i u kojem slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetnika.
Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da kod primjene odredbe čl. 79. st. 1. ZUS-a, a u vezi s čl. 20. st. 3. ZUS-a tuženiku ne pripada trošak zastupanja po državnom odvjetništvu sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Naime, u čl. 20. st. 3. ZUS-a navedeno je da za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti, odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Iz navedenog proizlazi da primarno zastupanje tuženika u upravnom sporu vrši službena osoba javnopravnog tijela u odnosu na koje javnopravno tijelo se odnosi odluka. Pored takve osobe zastupanje može vršiti i druga osoba koju čelnik javnopravnog tijela ovlasti za zastupanje. Tek kao fakultativna mogućnost predviđeno je da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.
Također nije prihvatljiva usporedba s odredbom čl. 163. ZPP-a, jer isti ima u vidu situaciju kad državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku kao stranku u parničnom postupku i gdje je državno odvjetništvo zastupnik po zakonu. ZPP također ne sadrži odredbe o pravu stranke na naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje temeljem punomoći od strane državnog odvjetništva. Suprotno tome, u čl. 162. ZPP-a navedeno je da kad državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka da ima samo pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP, ali ne i pravo na nagradu.
Dakle, iz analize odredbe čl. 20. st. 3. ZUS-a te iz analize analognih odredbi u ZPP-u proizlazi da fakultativno zastupanje stranke od strane državnog odvjetništva temeljem punomoći ne daje pravo stranci na naknadu troškova postupka sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Također treba istaknuti da bi se zauzimanjem suprotnog pravnog shvaćanja strankama u upravnom sporu nametao prekomjerni teret i onemogućavao pristup sudu kako to pravilno zaključuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, a posebno imajući u vidu vrste i narav upravnog spora u kojem državno tijelo često nastupa s pozicije iure imperii, a ne iure gestionis.
Obzirom na navedeno, zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan te ga je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 78. ZUS i presuditi kao u izreci.
Katarina Buljan, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.