- 1 -              Revt 476/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 476/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog ..., OIB: ..., Z., Područna služba V., protiv tuženika J. o. d.d., Z., koga zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4933/15-2 od 5. svibnja 2017. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj P-772/12 od 24. travnja 2015., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se revizija u odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4933/15-2 od 5. svibnja 2017. u dijelu pod točkom II. izreke i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4933/15-2 od 5. svibnja 2017. o troškovima parničnog postupka i predmet se u tim dijelovima vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odbacuje se revizija kao nedopuštena u odnosu na ostala pravna pitanja zbog kojih je podnesena.

 

III. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 26.860,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 25.365,96 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 56,60 kn (točka I. izreke) te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke (točka I. izreke). Uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke tako što je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.365,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke).

 

Rješenjem suda drugog stupnja preinačeno je prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.249,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) u kojoj predlaže pobijanu odluku preinačiti u smislu revizijskih navoda te tuženiku dosuditi parnični trošak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

1. "Da li isprava ima svojstvo javne isprave u skladu s odredbom čl. 230. st. 1. ZPP-a već stoga što je izdana od strane pravne osobe s pojedinim javnim ovlaštenjima; ili je potrebno da je isprava izdana baš u sklopu taksativno propisanih javnih ovlaštenja njezinog izdavatelja da bi se u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a smatrala javnom ispravom te time po samom Zakonu dokazivala istinitost onoga što se njom potvrđuje?"

 

              2. "Da li Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (HZZOZZR) mora dokazati daje baš njegov prednik HZZOZZR pretrpio štetu u vidu isplate troškova liječenja i da time uopće postoji samo pravo koje je onda moglo prijeći na HZZO kao sljednika odnosno da li je neki pravni subjekt koji svoje potraživanje temelji na sljedništvu iza drugog pravnog subjekta, dužan dokazati postojanje i sadržaj toga prava kojeg je imao prednik, a koje je potom prešlo na sljednika?"

 

3. "Da li samo okolnost što je u povodu ozljeđivanja osiguranika tužitelja sastavljena "Prijava o ozljedi na radu" kao takva podrazumijeva pravnu kvalifikaciju ozljede kao "ozljede na radu"?

 

Važnost prvog pitanja tuženik obrazlaže pozivajući se na različitu praksu drugostupanjskih sudova izraženu u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1580/12 od 21. svibnja 2015. i Pž- 8737/12 od 16. veljače 2015.,  Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-260/13 od 17. travnja 2014., Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1660/11 od 20. veljače 2013., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3861/12 od 14. veljače 2013., Županijskog suda u Splitu broj Gžx-316/13 od 12. veljače 2014., Gžo-396/11 od 16. svibnja 2013. i Gž-399/15 od 30. srpnja 2015. te Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1743/12 od 3. ožujka 2015., Gž-7147/15 od 20. lipnja 2016. i Gžn-2628/11 od 8. srpnja 2014.

 

U odnosu na drugo pitanje kao razloge važnosti tuženik se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-9074/12 od 10. prosinca 2014. i Pž-3930/13 od 14. travnja 2016.

 

Važnost trećeg pitanja obrazlaže pozivajući se na odluku revizijskog suda broj Revr-602/03 od 3. prosinca 2003. i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Capital Bank AD vs. Bulgaria.

 

Ovaj sud je ocijenio da je prvo pitanje postavljeno u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao pravnog sljednika Hrvatskog ..., za naknadu štete u iznosu od 52.225,96 kn koja je nastala isplatom troškova liječenja i bolovanja njegovog osiguranika I. T. koji je zadobio ozljede u prometnoj nezgodi od 22. rujna 2008. koju je prouzročio osiguranik tuženika, a koje su priznate kao ozljede na radu.

 

Prvo postavljeno pravno pitanje odnosi se na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 25.365,96 kn koji je prihvaćen po drugostupanjskom sudu uz obrazloženje da računi (isprave naziva "izviješće o bolovanju") na kojima su navedeni datumi plaćanja i koji su ovjereni od strane tužitelja, kao pravnog sljednika Hrvatskog ..., imaju dokaznu snagu javnih isprava u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a te da dokazuju činjenicu o izvršenom plaćanju.

 

Odredbom čl. 230. st. 1. ZPP-a propisano je da isprava koju je u propisnom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takovom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenom na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

 

Prema ocjeni ovog suda isprave naziva "izvješća o bolovanju" na kojima je tužitelj, kao pravni sljednik H., naznačio (potvrdio) da su iznosi iz tih isprava plaćeni, nema u odnosu na sadržaj te potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a.

 

Naime, određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu spornih isprava u naznaci (potvrdi) da su plaćeni troškovi bolovanja.

 

Sporne isprave u naznaci da su plaćeni troškovi bolovanja imaju značaj isprave, ali ne javne isprave, odnosno predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza.

 

Gledano u svijetlu navedenog shvaćanja revizijskog suda koje predstavlja i odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje za zaključiti je da je osporena presuda donesena na temelju shvaćanja koje nije u suglasnosti sa izloženim shvaćanjem revizijskog suda i da je time ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na kojeg revident prvim naznačenim pitanjem i upućuje.

 

Budući da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjski sud nije ocijenio ostale žalbene navode tužitelja (da su priloženi preslici platnih naloga, da su vršena skupna plaćanja za sve zaposlenike pojedinog poslodavca te da postoji poveznica između izvadaka iz sustava Državne riznice i plaćenih utuženih iznosa) valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 25.365,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i rješenje o troškovima postupka.

 

U odnosu na drugo u reviziji postavljeno pravno pitanje valja odgovoriti da o tom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu. Naime, u obrazloženju tog pitanja revident navodi da tužitelj nije dokazao da postoji pravo koje bi na njega kao pravnog sljednika H. moglo prijeći, jer da se iz priložene dokumentacije jedino može zaključiti da je dio predmetnih troškova platio sam tužitelj. Međutim, suprotno revizijskim navodima, tužitelj ne tvrdi, a niti bi to proizlazilo iz priloženih isprava (prema naznačenim datumima plaćanja) da se radi o izdacima (plaćenim troškovima bolovanja) koji su nastali nakon što je H. pripojen tužitelju.

 

O trećem naznačenom pravnom pitanju u pobijanoj presudi nije izraženo pravno shvaćanje, a revizijom se (imajući u vidu žalbene navode tuženika) ne ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom. Osim toga, odluke na koje se revident poziva kao razlog važnosti nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a niti je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje o učincima nepravovremenog podnošenja prijave o ozljedi na radu na koje se ukazuje revizijom.

 

Stoga, u odnosu na drugo i treće pitanje revizija nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 5. ZPP-a, valjalo riješiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.