- 1 -              I Kž 37/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 37/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. P., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. studenog 2018. broj K-3/2018, u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. P. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. D. P. da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1) izreke presude počinio kazneno djelo usmrćenja u prekoračenju nužne obrane iz čl. 112. st. 1. u vezi čl. 21. st. 3. KZ/11., a pod toč. 2) izreke presude kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 3. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo usmrćenja iz toč. 1) izreke na temelju čl. 112. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok mu je za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz toč. 2) izreke na temelju čl. 331. st. 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, te je na temelju čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato je vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. travnja 2017. do 27. srpnja 2017.

 

Na temelju čl. 79. KZ/11. i čl. 331. st. 6. KZ/11., od opt. D. P. oduzet je nož skakavac marke „Nato Military“, dužine oštrice oko 7,6 cm, širine u najširem dijelu 1,4 cm, jedna automatska puška marke „FAL“, kalibra 7,62 mm, tvorničkog broja ..., sa dva pripadajuća spremnika, 75 komada streljiva 9x19 mm, 175 komada streljiva kalibra 7,62x51 mm, dva komada streljiva 7,9x57 mm, 5 komada ručnih bombi model M 75, 10 komada upaljača „UPMAH-2“, 4 komada trotilskih metaka od 200 grama, dvije tromblonske mine M-60, dvije tromblonske mine NN proizvođača, 10 komada protupješačkih mina PMA-2, dvije improvizirane eksplozivne naprave, koji će se predmeti uništiti, dok je za ostale oduzete predmete koji su optuženiku oduzeti na temelju potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj ..., ..., ... i ..., određeno da mu se vrate.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2.  toč. 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) opt. D. P. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 45.020,38 kn, troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 6.562,50 kn, troškove zastupanja oštećenika po punomoćniku u iznosu od 11.875,00 kn, te trošak paušala u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik samo u odnosu na toč. 1.) izreke i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se optuženiku izrekne zatvorska kazna u duljem vremenskom trajanju.

 

Žalbu je podnio i opt. D. P. po braniteljima M. M. i D. K., odvjetnicima iz Z., zbog odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora, te da mu se „odmjere troškovi postupka u manjem iznosu“.

 

Na žalbe nije podnesen odgovor.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Iako državni odvjetnik uvodno ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., ne navodeći pritom u čemu se ta povreda točno sastoji, iz sadržaja navedene žalbe proizlazi kako se u njoj u stvari osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, jer žalitelj smatra da je okrivljenik u konkretnom slučaju isprovocirao stanje nužne obrane, te se na nju ne može pozivati, pa se ovdje zapravo radi o činjeničnim, a ne o postupovnim prigovorima, o čemu će biti riječi u nastavku, kada će se razmatrati žalbeni navodi vezani na utvrđene činjenice.

 

Iz navedenih razloga žalba državnog odvjetnika zbog navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik tvrdi da u konkretnom slučaju i nadalje egzistiraju svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela ubojstva, a ne kaznenog djela usmrćenja u prekoračenju nužne obrane iz pobijane presude. Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja pogrešno prihvatio obranu optuženika kao vjerodostojnu te ga je proglasio krivim da je u prekoračenju nužne obrane usmrtio drugog, doveden bez svoje krivnje njegovim napadom u stanje jake razdraženosti, iako je takva obrana bila suprotna u postupku provedenim dokazima, a prije svega iskazu svjedokinje I. G. Pritom, nadalje, smatra da je optuženik isprovocirao stanje nužne obrane te da se zbog toga ne može na istu pozivati, jer je zapravo prvi započeo napad. Konačno, državni odvjetnik ističe kako su prema nalazu psihijatrijskog vještaka kod optuženika cijelo vrijeme događaja prevladavali stenički afekti, pa da sve to upućuje na sliku kaznenog djela ubojstva.

 

Suprotno žalbi državnog odvjetnika, prvostupanjski sud pravilno na temelju vjerodostojne obrane optuženika, koja je u najvećem dijelu potvrđena iskazima svjedoka - vozača autobusa M. Ć. i svjedokinje M. S. koji su bili neposredni očevidci događaja - utvrđuje da je oštećenik, nakon što je ušao u autobus i odbio platiti kartu, počeo prvo vrijeđati vozača, a potom jednu stariju gospođu, te na kraju i optuženika, koji je kao putnik sjedio u autobusu. Nakon brojnih oštećenikovih uvreda upućenih svima u autobusu, optuženik je prišao oštećeniku i zamolio ga plati kartu, pri čemu mu je oštećenik odgovorio nešto prosto i rekao da šuti, a odmah potom ga je udario šakom u glavu. Potom je optuženik rukama primio za ruke oštećenika i pokušao izgurati iz autobusa, da bi mu oštećenik pritom zadao još jedan udarac sa nogom u njegovu lijevu nogu od kojeg udarca je kleknuo. Tek nakon toga je optuženik izvadio mali nož iz džepa u cilju da zaplaši oštećenika i da prestane s napadom, u kom trenutku je nekako došlo do kontakta tijela oštećenika i noža, pri čemu optuženik navodi da sigurno nije zamahnuo nožem, nego je ruku držao cijelo vrijeme uz tijelo.

 

Stoga, prema takvoj dinamici događaja, koja utvrđena po prvostupanjskom sudu, a koju suglasno potvrđuju svjedoci M. Ć. i M. S., a djelomično i svjedokinja I. G., niti prema ocjeni ovog suda drugog stupnja nema govora o tome da bi u konkretnom slučaju optuženik najprije isprovocirao, a onda i započeo napad, kako to neosnovano u žalbi pokušava prikazati državni odvjetnik. Ovo iz razloga, jer iz iskaza svjedoka očevidca događaja M. Ć. - vozača autobusa nesporno proizlazi da je optuženik u momentu ulaska oštećenika u autobus sjedio u drugom redu iza vozača, pa kad je oštećenik po ulasku u autobus nakon što je na poziv vozača odbio platiti kartu i izvrijeđao vozača, na upućene riječi optuženika „mladiću nemoj maltretirati vozača koji radi svoj posao i nas ostale koji smo kupili kartu“, grubo odgovorio optuženiku „stari tebe ništa nitko nije pitao, puši kurac“. Isti svjedok opisuje da se potom optuženik ustao i krenuo prema oštećeniku, a ovaj ga je odmah udario šakom u bradu, a potom kreće daljnja dinamika događaja koja je već ranije opisana, te je istu nepotrebno ponavljati.

 

Takav jasan, nedvosmislen i vjerodostojan iskaz svjedoka, kao i dinamiku samog događaja u potpunosti potvrđuje i svjedokinja M. S., a djelomično i svjedokinja I. G. iz čijeg iskaza se doduše ne može točno razabrati kako je počeo sukob, jer je ista iskazala kako je u jednom trenutku zapazila da je optuženik pokušao izgurati oštećenika iz autobusa, da bi potom vidjela kako je oštećenik optuženika udario nogom, međutim prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kvaliteta iskaza te svjedokinje ne dovodi u pitanje ukupnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, a niti obranu optuženika koju sud prvog stupnja, protivno žalbi državnog odvjetnika s pravom prihvaća kao vjerodostojnu, jer je ona sukladna ostalim izvedenim dokazima, kao i medicinskoj dokumentaciji za optuženika koja prileži spisu.

 

Stoga je, suprotno žalbi državnog odvjetnika, prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza da je ponašanje oštećenika kritične zgode i to kroz prethodno verbalno vrijeđanje, a potom i kroz fizički napad na optuženika, kod istog izazvalo jake afektivne tenzije koje su dovele do jake razdraženosti i utjecale na njegovu daljnju aktivnost. Pritom pri ocjeni afektivnih tenzija prvostupanjski sud pravilno i kritično uzima u obzir nalaz i mišljenje psihijatrijskog vješta dr. A. H. koji u svom nalazu ističe da su kod optuženika inkriminiranog dana bile prisutne jake afektivne tenzije koje su bile miješanog tipa, dakle, stenične i astenične pri čemu vještak, s obzirom na dinamiku događaja zapravo dopušta mogućnost da je dominantniji bio stenični afekt, ali pritom nadalje ističe da je njihov omjer u praksi ionako različit u različitim situacijama. Pri takvom stanju stvari, i temeljem takvog nalaza vještaka psihijatra, pravilno prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji istog kritički analizira, te zaključuje da su ranije nabrojane jake afektivne tenzije prouzročene oštećenikovim vrijeđanjem i fizičkim napadom dovele do jake razdraženosti optuženika, radi čega je optuženik, što zbog srdžbe, što zbog straha za svoj život iz džepa izvadio nož kako bi se obranio od oštećenikova napada u čemu je prekoračio granice nužne obrane, a što je sve u konačnici rezultiralo oštećenikovim usmrćenjem. Takvo ponašanje optuženika prema ispravnom zaključku sudu prvog stupnja, posljedica je jakih tenzija koje su u trenutku djela narasle do te mjere da su poprimile obilježja jake razdraženosti, uslijed koje je optuženik bez kritičnog razmišljanja i rasuđivanja stvorio odluku da će oštećenog lišiti života, jer za bilo kakvo razmišljanje nije imao niti vremena, pa su u postupanju optuženika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ostvarena  sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11. i to u prekoračenju nužne obrane. Pritom je nesporno, a što proizlazi iz psihijatrijskog nalaza, da je optuženik u vrijeme djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno i da se u duelu sa žrtvom osjećao ugroženo te je bio izložen jakoj afektivnoj tenziji iako ista nije bila uočljiva.

 

Na temelju tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ispravno primijenio kazneni zakon kada je djelatnost optuženika, opisanu pod toč. 1.) izreke presude pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 112. st. 1. u vezi čl. 21. st. 3. KZ/11., odnosno da je u prekoračenju nužne obrane usmrtio drugog, doveden bez svoje krivnje njegovim napadom u stanje jake razdraženosti. Za takav svoj zaključak prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i pravno relevantne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Budući da državni odvjetnik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik općenito smatra da je kazna neadekvatna počinjenom djelu, da je u konkretnom slučaju napadnuta najviša zakonom zaštićena vrijednost i da izrečenom kaznom nisu obuhvaćeni retributivni i preventivni elementi kazne, koje je prvostupanjski sud nedovoljno vrednovao.

 

Opt. D. P. pak, pobijajući presudu iz iste zakonske osnove, tvrdi da sud prvog stupnja pri izricanju kazne nije dovoljno vrednovao brojne olakotne okolnosti što je rezultiralo previsoko utvrđenim pojedinačnim kaznama, a slijedom toga i prestrogo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora.

 

Međutim, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

Ispitujući odluku o kazni pobijane presude, te imajući u pritom vidu žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine kazne sukladno čl. 47. KZ/11., pri čemu je sve utvrđene okolnosti ispravno i vrednovao.

 

Naime, prilikom odmjeravanja kazne, sud prvog stupnja je osnovano opt. D. P. kao olakotno uzeo da je priznao počinjenje kaznenog djela opisanog pod toč. 2.) izreke presude, kao i djelomično priznanje djela opisanog pod toč. 1.), čime je znatno doprinio bržem okončanju kaznenog postupka, dosadašnju neosuđivanost što ukazuje da je ovo bio izoliran slučaj u životu optuženika, da je odlikovan sudionik Domovinskog rata i da se na raspravi ispričao obitelji oštećenika, pri čemu je izrazio i duboko žaljenje i kajanje. Isto tako, prvostupanjski je sud optuženiku pravilno utvrdio kao otegotnu okolnost činjenicu da je nakon događaja nastavio sa vožnjom, a da pritom nije provjerio u kakvom je stanju, nakon sukoba ostao oštećenik.

 

Prema tome, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, utvrđene pojedinačne zatvorske kazne i to tri godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 112. st. 1. KZ/11. opisano pod toč. 1.) izreke, te kazna od deset mjeseci utvrđena za kazneno djelo iz čl. 331. st. 3. KZ/11., opisano pod toč. 2.) izreke, kao i izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od četiri godine primjerena je kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja. Naime, ovaj sud drugog stupnja nalazi da su tako utvrđene pojedinačne kazne, kao i odmjerena jedinstvena kazna optuženiku, adekvatne stupnju njegove krivnje te pogodne da ostvare svrhu kažnjavanja propisanu u čl. 41. KZ/11. Zbog iznijetih razloga u konkretnom slučaju nije bilo osnove za pooštrenje kazne, za što se u svojoj žalbi zalaže državni odvjetnik, a niti za blaže kažnjavanje za što se u svojoj žalbi zalaže optuženik.

 

Kako su tijekom postupka nastali brojni efektivni troškovi za provedena vještačenja, troškove zastupanja oštećenika po punomoćniku, kao i troškove paušala, a koji troškovi su specificirani i precizirani u izreci prvostupanjske presude, sud prvog stupnja je imajući u vidu trajanje i složenost postupka s jedne strane i imovinske prilike optuženika s druge strane, istog sukladno zakonu obvezao na njihovo plaćanje. Stoga, suprotno neobrazloženoj žalbi optuženika u tom dijelu, ukoliko bi njegovo imovinsko stanje u vrijeme izvršenja odluke o troškovima bilo takvo da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, prema čl. 148. st. 6. ZKP/08., on može obrazloženim zahtjevom od predsjednika prvostupanjskog vijeća zatražiti oslobođenje od dužnosti njihove naknade.

 

Ispitujući na kraju pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., ovaj sud nije utvrdio postupovne povrede na koje, kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom izloženog, a budući ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08., njihove žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.