- 1 -              Rev 788/2013-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 788/2013-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja A. L. iz G., kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u K. i drugotužiteljice D. L. iz G., koje zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1655/11 od 10. siječnja 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-13/09-18 od 29. travnja 2011., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1655/11 od 10. siječnja 2013. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je prvotužitelj suvlasnik nekretnina koje se sastoje od dijela čest. kat. br. 1758/1 pašnjak s 1798 m2, a što na ukupnu površinu od 4046 m2 predstavlja 4444/10000 dijelova, dijela čest. kat. br. 1757 pašnjak s 5574 m2, a što u odnosu na ukupnu površinu od 35204 m2 predstavlja 1583/10000 dijelova, te dijela čest. kat. br. 1759 oranica s 20253 m2, a što na ukupnu površinu od 47228 m2 predstavlja 4288/10000 dijelova, sve upisane u z.k. ul. br. 53 k.o. S. P., a drugotužiteljica suvlasnica dijela čest. kat. br. 1757 pašnjak s 29628 m2, a što u odnosu na ukupnu površinu od 35204 m2 predstavlja 8417/10000 dijelova, upisana u z.k. ul. br. 53 k.o. S. P., što je tuženica dužna priznati i dozvoliti da se na temelju ove presude izvrši u zemljišnim knjigama prijenos prava vlasništva za korist tužitelja (stavak I izreke). Prema stavku II izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 10.964,76 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova tužitelja odbija.

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelji suvlasnici odnosno vlasnici čest. kat br. 1758/1, čest. kat. br. 1759, čest. kat br. 1757, sve čestice upisane u zk.ul. br. 53 k.o. S. P., kako su nekretnine potpuno označene i precizirane u izreci prvostupanjske presude (stavak I izreke), dok je prema stavku II izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna te trošak žalbe u iznosu od 937,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnose tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da se drugostupanjska presuda ukine i potvrdi prvostupanjska presuda, odnosno ukine drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude i trpljenje uknjižbe prava vlasništva na ime tužitelja.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su sve sporne nekretnine još od 1905. prema zemljišnim knjigama bile u vlasništvu zemljišne zajednice S. p.,

 

- da su prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku predmetne nekretnine od 27. svibnja 1998. postale vlasništvo E. L., koja je darovala iste T. L. koji ih je tuženici prodao ugovorom od 10. veljače 1999.,

 

- da su na nekim spornim nekretninama prednici tužitelja B. L. (prednik drugotužiteljice D. L.) i M. L. (prednica prvotužitelja A. L.) bili upisani kao posjednici u Uredu za katastar S., Ispostava T. 1961., iako se čak jedna nekretnina čest.br. 1759 k.o. S. P. iako je kao posjednik upisana E. L. 1961.,

 

- da je tužba u ovom predmetu je podnesena 12. travnja 2006.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene iskaza svjedoka (S. C. i P. R. i činjenica upisa u katastar) prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev jer utvrđuje da su tužitelji dosjelošću stekli valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva utuženih nekretnina na temelju odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 – dalje: ZVDSP, i prije stjecanja prava vlasništva tuženice Republike Hrvatske kupoprodajom od T. L.

 

Drugostupanjski je sud u smislu odredbe čl. 373.a ZPP ocijenio isprave i izvedene dokaze koji se nalaze u spisu, te je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da su tužitelji stekli vlasništvo predmetne nekretnine jer se nije bavio karakterom posjeda potrebnim za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Pritom se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 159. st. 2. ZVDSP, a istovremeno i na odredbu čl. 159. st. 4. ZVDSP želeći obrazložiti kvalitetu posjeda i potrebno trajanje posjeda.

 

Pritom naročito navodi da tužitelji i njihovi prednici nisu bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici, niti su imali bilo kakve isprave koje bi upućivale na njihovo pravo posjeda, pa zaključuje da nikada tužitelji nisu imali samostalan i pošten posjed kao kvalitetu za stjecanje nekretnine kroz zakonom propisano vrijeme od 40 godina, a da je tuženica valjano stekla predmetnu nekretninu pravnim poslom i uknjižbom kao treći pošteni stjecatelj, pa na temelju čl. 159. st. 4. ZVDSP odbijaju tužbeni zahtjev radi priznanja prava vlasništva kao neosnovan.

 

Takav zaključak drugostupanjskog suda ne može se barem za sada prihvatiti.

 

Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP propisano je samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalan posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovog članka.

 

Stavkom 2. navedene zakonske odredbe propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Prema stavku 3. iste zakonske odredbe određeno je da samostalni posjednik nekretnine stječe dosjelošću vlasništvo kad je posjed barem pošten protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP).

 

Osnovano revident navodima revizije ukazuje na proturječnost u obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjske presude, jer iz navedenog ovaj sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud temeljio svoju presudu između ostalog i na činjenici koja nije utvrđena u prvostupanjskom postupku, a to je naročito savjesnost posjednika tužitelja. Pritom polazi od pogrešnog zaključka da tužitelji nemaju potrebnu kvalitetu posjeda od 40 godina zanemarivši pritom činjenicu da tužitelji ne traže stjecanje vlasništva dosjelošću na društvenom vlasništvu nego traže stjecanje vlasništva dosjelošću u privatnom vlasništvu.

 

Pritom valja napomenuti da je sud odlučio o nerazumljivom zahtjevu jer iz same izreke presude nije jasno za koji dio čestice, u kojoj površini i u kojem dijelu se traži utvrđenje prava vlasništva.

 

Takvim postupanjem drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni zbog čega drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i 4. ZPP valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će još jednom cijeniti žalbu, a naročito u odnosu na sam sadržaj tužbenog zahtjeva kao i žalbene razloge koji se odnose na stjecanje posjeda vodeći pritom računa da tužitelji traže priznanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u privatnom vlasništvu, pa će nakon toga donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.