Broj: Rev-x 1189/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja N. B. iz B., i drugotužiteljice T. B. iz B., koje zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T. u Z., protiv prvotuženika Z. V. iz S., drugotuženika Ž. K. iz B., trećetuženika J. V. iz S., četvrtotuženice M. M. iz S., i petotuženika S. K., odsutnog i nepoznatog boravišta, kojeg zastupa privremeni zastupnik G. L., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1371/13 od 29. svibnja 2014., kojima je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru broj P-162/12 od 21. veljače 2013. i preinačena odluka o troškovima postupka, u sjednici održanoj 9. prosinca 2015.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su tužitelji N. B. iz B., ... i T. B. iz B., ... vlasnici čest. zem. 4816, 4817, 4818, 4820 i 4821 k.o. B., upisanih u Z.U. 131 k.o. B. za 5000/7266 idealnih dijelova, što su tuženici dužni priznati i tužiteljima u roku od 15 dana izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos navedenih čestica s imena tuženih na ime i vlasništvo tužitelja, jer će u protivnom po proteku toga roka ispravu zamijeniti ova presuda, dok se u odnosu na više zatraženih 2266/7266 idealnih dijelova tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tuženicima ad. 1. – 4. da tužiteljima ad. 1. – 2. u roku od 15 dana naknade troškove ovog postupka u iznosu od 10.247,74 kuna.“

Presudom suda drugog stupnja odlučeno je:

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Supetru broj P-162/12 od 21. veljače 2013. godine, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji N. B., iz B. i T. B. iz B., vlasnici čest. zem. 4816, 4817, 4818, 4820 i 4821 k.o. B., upisanih u Z.U. 131 k.o. B. za 2266/7266 idealnih dijelova.“

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Usvaja se žalba tuženika pod 1. Z. V., pod 2. Ž. K. i pod 3. J. V. i preinačuje presuda Općinskog suda u Supetru broj P-162/12 od 21. veljače 2013. godine, u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka i rješava:

Nalaže se tuženicima od 1. – 5. da svaki naknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od po 2.049,55 kuna.“

Protiv drugostupanjske presude  i rješenja tužitelji su podnijeli izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložili su reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske odluke i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tužiteljima. Podredno su predložili ukinuti nižestupanjske presude ili samo drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženici su osporili navode tužitelja iznesene u reviziji i predložili reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu. Zahtijevaju naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda  u dijelu kojim je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelji vlasnici čest. zem. 4816, 4817, 4818, 4820 i 4821 k.o. B. upisanih u zk. ul. broj 131 k.o. B. u 2266/7266 idealnih dijelova.

Sudovi su zauzeli pravno shvaćanje da tužitelji, koji su na temelju odredbe čl. 1. i 9. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja („Narodne novine“, broj 138/46) te čl. 1. i čl. 2. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 111/47) stekli vlasništvo u 5000/7266 idealnih dijelova na nekretninama čest. zem. 4816, 4817, 4818, 4820 i 4821 k.o. B. upisanih u zk. ul. broj 131 k.o. B. tijekom ovog postupka nisu dokazali da su njihovi prednici u stvarnosti uživali i obrađivali veću površinu (preko 5000 m2, odnosno ukupnu površinu spornih čestica) već samo površinu od 1/2 ha, tj. 5000 m2 na kojoj su i odlukom tijela državne vlasti – agrarnom odlukom stekli vlasništvo. Sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva i na idealnom dijelu u omjeru od 2266/7266 navedenih čestica jer su ocijenili da posjed tužiteljevih prednika nije imao potrebnu kvalitetu jer je prednik tužitelja i agrarni stjecatelj M. B., koji je umro 1996., sudjelovao u agrarnom postupku i u trenutku podnošenja agrarne prijave morao je znati da su na predmetnim nekretninama kao vlasnici bile upisane treće osobe, dok prednica tužitelja nije mogla steći vlasništvo dosjelošću jer ista nije bila u posjedu predmetnih nekretnina zakonom propisano vrijeme da bi mogla steći vlasništvo u smislu odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 148/08 – dalje: ZVDSP).

U predmetnoj izvanrednoj reviziji tužitelji navode da reviziju podnose zbog slijedećih pravnih pitanja:

„1. Je li za stjecanje prava vlasništva na nekretninama (koje čine gospodarsku i funkcionalnu cjelinu) odlučna odredba čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa prema kojoj u slobodno vlasništvo obrađivača prelazi cjelokupno zemljište koje je bilo predmet obrade, ili je za stjecanje prava vlasništva odlučna agrarna (Kotarska) odluka, po naravi deklaratorne prirode s okvirno određenom površinom zemljišta?

2. Da li je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. i čl. 375. st. 1. budući da u obrazloženju presude nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja kada se uopće nije očitovao, odnosno kada je propustio iznijeti razloge i svoj stav u odnosu na konkretne prigovore tužitelja/revidenata iznesenih u žalbi s kojim je ukazivano da je stajalište i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda proturječno utvrđenim činjenicama u spisu?

3. Je li za ocjenu poštenja posjednika odlučna činjenica da je isti znao ili morao znati da je u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva osoba u trenutku stjecanja posjeda, ako je isti posjednik s obzirom na sve druge okolnosti imao razloga vjerovati da mu pravo na posjed pripada?“.

Revidenti smatraju da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju postavljenih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, a pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjima.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), vijeće ovog suda je ocijenilo da revizija nije dopuštena.

Obrazlažući razloge važnosti prvo postavljenog pravnog pitanja u reviziji („Je li za stjecanje prava vlasništva na nekretninama (koje čine gospodarsku i funkcionalnu cjelinu) odlučna odredba čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa prema kojoj u slobodno vlasništvo obrađivača prelazi cjelokupno zemljište koje je bilo predmet obrade, ili je za stjecanje prava vlasništva odlučna agrarna (Kotarska) odluka, po naravi deklaratorne prirode s okvirno određenom površinom zemljišta?“) revidenti se pozivaju na pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio na sjednici od 14. studenoga 1974. koje glasi: „Propuštanjem podnošenja zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa ne sprječava sud u prosudbi da je sporno zemljište prešlo u vlasništvo F. V. kao obrađivača zemljišta, a temeljem odredaba Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja“. Također se pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 1076/11-2 u kojoj je zauzeto shvaćanje da prema mjerodavnim materijalnopravnim odredbama iz čl. 1. i 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja se ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da pod udar tog zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

U odnosu na prvo pravno pitanje postavljeno u reviziji treba reći da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici tužitelja odlukom tijela državne vlasti – agrarnom odlukom stekli vlasništvo predmetnih nekretnina u površini od 1/2 ha, tj. 5000 m2, koji dio su prednici tužitelja ujedno u stvarnosti uživali i obrađivali. Stoga je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda zauzeto u pobijanoj drugostupanjskoj presudi podudarno sa pravnim shvaćanjima revizijskog suda na koje se revidenti pozivaju u reviziji obrazlažući razloge važnosti toga pitanja sukladno čl. 382. st. 3. ZPP pa se prvo pravno pitanje postavljeno u reviziji ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na drugo, pitanje postavljeno u reviziji („Da li je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. i čl. 375. st. 1. budući da u obrazloženju presude nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja kada se uopće nije očitovao, odnosno kada je propustio iznijeti razloge i svoj stav u odnosu na konkretne prigovore tužitelja/revidenata iznesenih u žalbi s kojim je ukazivano da je stajalište i činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda proturječno utvrđenim činjenicama u spisu?) treba reći da se prema ocjeni ovoga suda ne radi o pravnom pitanju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP. To stoga što je tako formulirano pitanje utemeljeno na vlastitoj ocjeni i prosudbi revidenata da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP. Osim toga, tako formulirano pitanje zapravo predstavlja iznošenje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka o kojem revizijski sud nije ovlašten odlučivati u revizijskom postupku u kojem se odlučuje o izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema pravnom shvaćanju vijeća ovoga suda niti treće pravno pitanje postavljeno u reviziji („Je li za ocjenu poštenja posjednika odlučna činjenica da je isti znao ili morao znati da je u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva osoba u trenutku stjecanja posjeda, ako je isti posjednik s obzirom na sve druge okolnosti imao razloga vjerovati da mu pravo na posjed pripada?“) ne može se smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 3. ZPP. To stoga što su sudovi tijekom postupka utvrdili da su prednici tužitelja odlukom tijela državne vlasti – agrarnom odlukom stekli vlasništvo predmetnih nekretnina u površini od 1/2 ha, tj. 5000 m2, koji dio su prednici tužitelja ujedno u stvarnosti uživali i obrađivali, odnosno posjedovali, a tužitelji treće pravno pitanje postavljeno u reviziji temelje na činjeničnom navodu da su sporno zemljište obrađivali i imali posjed na zemljištu u cijelosti.

Revidenti u reviziji navode da su izvanrednu reviziju podnijeli i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka pa je (1. – 5.) tuženicima naloženo da svaki od njih naknadi tužiteljima troškove postupka u iznosu od po 2.049,55 kuna.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP te čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Tuženicima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer je ovaj sud ocijenio da isti nije bio potreban  u smislu odredbe čl. 155.  ZPP.

Zagreb, 9. prosinca 2015.