- 1 -              Rev-x 1227/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1227/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz R., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica iz K., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko - upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2008/2017-3 od 16. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-1236/14-102 od 1. veljače 2017. ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. Pn-1236/14-105 od 16. veljače 2017., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju „403.995,57  kuna  sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 144.832,64 kune od 11. srpnja 1994. do isplate,

 

- 14.865,58 kuna od 3. veljače 1995. do isplate,

 

- 244.297,35 kuna od 1. prosinca 1997. do isplate, te uz naknadu parničnih troškova. ",

 

dok je tužitelju naloženo „platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 210.830,00 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te pogrešne primjene materijalnog prava i zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. Predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno samo uopćenoj tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu 403.995,57 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnjama:

 

- da je „do 24. siječnja 1996. bio vlasnik trgovačke radnje Š.-t. sa sjedištem u R., sa 6 poslovnih prostora u zakupu i 30-ak zaposlenih, te je 24. siječnja 1996. sva prava i obveze trgovačke radnje prenio na poduzeće Š.-t. d.o.o. K.“,

 

- da mu je „postaja Financijske policije za Krapinsko-zagorsku županiju 3. svibnja 1994. utvrdila obvezu plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga, te doprinosa u iznosu od 431.625,70 kn koji iznos je blokadom njegova žiro računa u cijelosti naplaćen“,

 

- da je njegova žalba „protiv tog rješenja odbijena, no po tužbi je Upravni sud poništio drugostupanjsko rješenje, a Ministarstvo financija je donijelo novo rješenje kojim je uvažilo njegovu žalbu, te je poništeno prvostupanjsko rješenje. Potom Financijska policija utvrđuje njemu porez u visini od 30.835,00 kn, te obračunava kamate u iznosu od 91.118,66 kn (ukupno 121.953,66 kn). Porezna uprava, Ministarstvo financija, područni ured K. je rješenjem od 12. srpnja 1995. utvrdila njemu porez na dohodak za 1994. u iznosu od 254.707,07 kn koji je iznos zajedno sa kamatama (ukupno 280.000,00 kn) naplaćen blokadom njegova žiro računa. Po njegovoj žalbi Ministarstvo financija poništilo je prvostupanjsko rješenje, pa Porezna uprava 23. travnja 1996. donosi novo rješenje sa istom obvezom, koje je po njegovoj žalbi ponovno poništeno, a prvostupanjsko tijelo 26. veljače 1997. donosi rješenje kojim mu utvrđuje porez na dohodak u iznosu od 57.394,07 kn“,

 

- da je njegov obrt prestao s radom 24. siječnja 1996.

 

Sporno je u revizijskom stupnju, prema razlozima kojima tužitelj obrazlaže reviziju, pripada li tužitelju (kao vlasniku obrta) pravo na „povrat preplaćenog poreza koji je nastao kao posljedica krivog, dvostrukog, zaduženja poreza i naplate po njima“ („povrat više naplaćenog poreza zbog pogrešnog zaduženja“) - te da li je sud uopće i ovlašten u ovom postupku odlučivati o iznosu obveze tuženice ako je o tome već donesena konačna odluka u upravnom postupku.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je rješenjem Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda K. klasa: UP/I-410-19/97-01/02; Urbroj: 513-07-02-03-97-6 od 14. studenoga 1997., donesenim po zahtjevu tužitelja, „tužitelju odobren povrat preplaćenog poreza na promet proizvoda i usluga za 1993. i dio 1994. zajedno sa pripadajućim kamatama u iznosu od 229.971,40 kn“,

 

- da je to rješenje tužitelju dostavljeno 14. studenoga 1997. sa uputom o pravnom lijeku „da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave rješenja“,

 

- da tužitelj protiv tog rješenja nije izjavio žalbu pa je ono postalo konačno i pravomoćno.

 

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da relevantnom ovdje valja uzeti činjenicu što tužitelj nije izjavio žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda K. klasa: UP/I-410-19/97-01/02; Urbroj: 513-07-02-03-97-6 od 14. studenoga 1997. pa je ono postalo konačno i pravomoćno - tako da „u skladu s načelom ne bis in idem nije moguće ponovno drugačije odlučivanje o toj istoj stvari“: „o tužiteljevom zahtjevu za povratom preplaćenog poreza na promet proizvoda i usluga za 1993. i dio 1994. kao i o pripadajućim kamatama (što je i predmet odlučivanja sukladno konačno preciziranom tužbenom zahtjevu)“,

 

- da „sud u ovom sudskom postupku s obzirom na odredbu čl. 12....ZPP-a  nije ovlašten odlučivati o iznosu obveze tužene po toj osnovi, već samo o isplati eventualno neisplaćene ili djelomično neisplaćene obveze tužene utvrđene njenom pravomoćnom odlukom“ a „kako je dakle tužena nesporno u cijelosti isplatila tužitelju iznos koji je utvrdila Rješenjem Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda K. klasa: UP/I-410-19/97-01/02; Urbroj: 513-07-02-03-97-6 od 14.11.1997., to zahtjev tužitelja u ovom postupku u dijelu kojim traži povrat daljnjeg preplaćenog iznosa tog poreza i zatezne kamate na više naplaćeni iznos poreza na promet proizvoda nije osnovan i valjalo ga je odbiti“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Prije svega, nižestupanjski sudovi su opravdano prihvatili suditi o zahtjevu tužitelja.

 

Naime, obzirom da predmet spora nije zahtjev „o pravu na porez ili povrat poreza“ ili na utvrđivanje pravilnosti i zakonitosti poreznog rješenja - već zahtjev sa značajem imovinskopravnog zahtjeva na isplatu, takav ide u sudsku nadležnost na temelju odredbe čl. 34. st. 2. u svezi sa odredbom čl. 1. ZPP-a: nižestupanjski sudovi nisu mogli odbiti odlučivati o zahtjevu za koji su nadležni.

 

Međutim, da bi u sporu uspio, tužitelj je, prema pravilu o teretu dokazivanja, trebao dokazati postojanje činjenica na koje se u reviziji poziva - a na kojima temelji pravnu osnovu svoga imovinskopravnog zahtjeva: da je u okolnostima konkretnog slučaja zaista došlo do „krivog, dvostrukog, zaduženja poreza i naplate po njima“, odnosno do „više naplaćenog poreza zbog pogrešnog zaduženja“ - te da mu zbog toga pripada pravo na povrat tog „više naplaćenog poreza“.

 

Pritom je to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način, pred prvostupanjskim sudom - i polazeći od osnovnog: da se o povratu poreza plaćenog bez pravne osnove (ili po rješenju koje je poništeno ili izgubilo učinke) u svom ovdje spornom razdoblju moglo odlučivati samo u upravnom postupku:

 

- prema odredbi čl. 58. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 36/91, 73/91, 18/92, 25/93, 13/94, 22/94, 28/94, 48/94 i 65/94),

 

- prema odredbi čl. 43. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Narodne novine", broj 95/94),

 

- ili u smislu odredaba čl. 113. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 150/02), prema kojima: (stavak 3.) „Vraćanje plaćenog poreza bez pravne osnove i pripadajućih kamata pravnim i fizičkim osobama obavlja se bezgotovinski ili propisanim sredstvima gotovinskog plaćanja.“, (stavak 5.) „Povrat preplaćenog poreza i poreza plaćenog bez pravne osnove zajedno s kamatama porezno tijelo je dužno vratiti osobi koja ga je platila, odnosno osobi kojoj je pravo na povrat poreza ustupljeno.“,

 

a da bi se u sudskom, parničnom postupku moglo o tome odlučivati samo kao o prethodnom pitanju, dakle - kada bi za to postojale pretpostavke iz smisla odredaba čl. 12. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.“, (stavak 2.) „Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.“

 

Slijedom toga, a budući da se o pravu tužitelja na povrat poreza kojeg je (kako tvrdi) platio bez osnove (po rješenju koje je izgubilo učinke: zbog pogrešnog zaduženja) ovdje nije moglo niti ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju (obzirom da za to nisu postojale pretpostavke iz navedenih odredaba čl. 12. ZPP-a) - jer je o tome kao o glavnom pitanju odlučeno konačnom i pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku, učincima koje su nižestupanjski sudovi bili vezani (a nisu imali ovlasti i osnove odlučivati o valjanosti i zakonitosti te odluke) - nižestupanjski sudovi nisu imali razloga prihvatiti zahtjev tužitelja:

 

- pravilno su ocjenom predloženih i provedenih dokaza - jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj nije dokazao istaknute činjenice - niti za njihovo utvrđenje ponudio u prvostupanjskom postupku (kada je to jedino i mogao i trebao) ijedan dokaz,

 

- i pravilno su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili.

 

Konkretno, zahtjev kakav je tužitelj postavio (i na kojemu ustraje: jasno ga određujući i u reviziji) mogao je biti prihvaćen samo pod pretpostavkom da mu „više naplaćeni porez zbog pogrešnog zaduženja“ nije vraćen, te, ovdje relevantno - ali i kumulativno potrebno, da je pravo tužitelja na to što traži utvrđeno (priznato) rješenjem donesenim u upravnom postupku - dakle, da je postojala pravna osnova toga zahtjeva, a postojanje koje osnove u konkretnom slučaju nije utvrđeno - i u ovome se postupku (obzirom na postojanje odluke o glavnoj stvari: upravne odluke) ne može utvrđivati.

 

Jednostavno, sudovi su zaista (kako to i revident drži) nadležni suditi o zahtjevu za isplatu određene svote novca ili zahtjevu za ostvarenje novčanog prava priznatog konačnim rješenjem tuženice iz upravnog postupka - o kojem je zahtjevu (iako je shvaćanje tužitelja suprotno) u konkretnom sporu nižestupanjskim odlukama i presuđeno (odbijanjem zahtjeva), ali ne i o pravu (o tome: pripada li određenoj osobi pravo na povrat više naplaćenog poreza po osnovi instituta stjecanja bez osnove) koje proizlazi iz poreznog odnosa - a o kojemu je već odlučeno odlukom donesenom u upravnom postupku, rješenjem, zakonitost ili pravilnost (je li u njemu pogrešno primijenjeno materijalno pravo glede priznavanja ovdje prijepornog prava) kojeg se mogla ispitivati samo u upravnom postupku u kojemu je i doneseno - u postupku povodom pravnih lijekova propisanih za taj postupak, pa time konačno (u slučaju potrebe) i u upravnom sporu - u kojemu se moglo odlučivati o zakonitosti akata kojima su organizacije sa javnim ovlastima rješavale o pravima i obvezama u upravnim stvarima.

 

U bitnome iz istih razloga, tužitelj povoljniju poziciju u ovome postupku ne može ostvariti niti prema institutu naknade štete - obzirom da se u navedenim okolnostima ne može prihvatiti (kako je to dijelom izloženo i u odluci revizijskog suda posl. br. Rev-x 1009/2014-2 od 2. prosinca 2014.) niti da je u postupanju tuženice bilo nezakonitog ili nepravilnog rada, odnosno protupravnosti u postupanju - kao jedne od osnovnih općih pretpostavki za naknadu štete.

 

Stoga, a budući da je drugostupanjski sud upravo na temelju takvog, izraženog i pravilnog pravnog shvaćanja, odlučio o tužbenom zahtjevu, reviziju tužitelja valjalo je (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.