- 1 -              Rev-x 1194/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1194/2015-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. Split, OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku N. Đ., odvjetniku u Z., protiv tuženika pod 1. M. Đ. iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u S., pod 2. E. Đ. iz S., OIB: ..., pod 3. I. Đ. iz S., OIB: ..., pod 4. J. Đ. iz S., OIB: ... i pod 5. mlljt. L. Đ. iz S., OIB: ..., zastupanoga po majci E. Đ., time da su svi tuženici od 2.-5. zastupani po punomoćnici R. J., odvjetnici u S., i punomoćniku V. R., odvjetniku u S., radi iseljenja, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku N. Đ., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. Đ. iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u S., radi naknade štete i u pravnoj stvari tužitelja M. Đ. protiv tuženika S. d.o.o. S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku N. Đ., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji stranaka protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1107/2014 od 2. srpnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-100/13 od 28. srpnja 2014., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja-protutuženika i revizija prvotuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija prvotuženika-protutužitelja i revizija 2. tuženika E. Đ., 3. tuženika I. Đ., 4. tuženika J. Đ. i 5. tuženika L. Đ. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu tužitelja) S. d.o.o. S., te je naloženo tuženicima iseliti iz nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu, k.o. S., kao čest. zem. 1728/4, z.k.ul. 16480 i su baš stana na etaži prizemlja, položenoj u istočnom dijelu, površine 74,20 m2, jugoistočne orijentacije, koji se sastoji od centralnog hodnika, spavaće sobe, banja na istoku te dvije sobe na zapadu od kojih jedna ima zasebnu kupaonicu, zajedno s blagovaonicom i dnevnim boravkom, lođom te pristupnim i pripadnim vrtom površine 80 m2, te iz stana na prvom katu jugoistočne orijentacije, koji se sastoji od predulaza na sjeveru zatim dva predulaza, jedne spavaće sobe, banja, kuhinje sa blagovaonicom te lođom na krajnjem jugoistoku, terase na istočnom dijelu objekta na razini etaže navedenog stana, zajedno sa pristupnim stubištima položenim na jugoistočnom i sjevernom dijelu kuće, površina koja obuhvaća i površinu terase od 60,78 m2, te u istom roku i pod prijetnjom ovrhe navedene stanove osloboditi od osoba i stvari, kao i predati sve ključeve stanova i kuće u posjed tužitelju. U stavku II izreke odbijen je protutužbeni zahtjev prvotuženika-protutužitelja (dalje u tekstu prvotuženika) kojim se tražio isplata iznosa od 3.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama, s tim da se ispražnjenje i ovrha prvotuženika ne može izvršiti prije navedene isplate, u odnosu na objekt sagrađen na čest.zem. 1728/4 z.u.1648 k.o. S. U stavku III izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-12594/04 od 13. prosinca 2004. kojim je naloženo tužitelju platiti prvotuženiku iznos od 1.160.776,90 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev prvotuženika odbijen. Ujedno je u stavku IV izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 545.884,89 kuna sa zateznom kamatom pobliže navedenom u izreci prvostupanjske presude. Prema stavku V izreke dužni su tuženici solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 151.312,50 kuna, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 159.975,00 kuna zahtjev tužitelja odbijen. Ujedno je odbačen kao nepravovremen zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja sadržan u podnesku od 12. lipnja 2014.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u osporenom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja (stavak I izreke prvostupanjske presude), u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev prvotuženika (stavak II i III izreke prvostupanjske presude), u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (stavak IV izreke) i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stavak V izreke prvostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u stavku IV izreke prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u pobijanom dijelu preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se u pobijanom dijelu ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Prvotuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I, II, III i V izreke, te predlaže usvojiti reviziju, ukinuti u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Drugo do petotuženici podnose reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u stavku I izreke, sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da se revizija prihvati i preinači pobijani dio presude u smislu revizijskih razloga, podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Revizija prvotuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Revizija drugo do petotuženika je nedopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1.      ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2.      ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3.      ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

U konkretnom predmetu tužitelj je podnio tužbu radi iseljenja tuženika iz predmetnih nekretnina slobodnih od osoba i stravi i na predaju ključeva od svih stanova i kuće u posjed tužitelja te radi isplate iznosa 545.844,89 kuna.

 

Tužbeni zahtjev u ovom sporu koji se odnosi na iseljenje i na predaju ključeva dakle ne odnosi se na novčanu svotu, pa je prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora ovog nenovčanog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 125.000,00 kuna, pa je to ujedno i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva.

 

Iz navedenog slijedi da protiv drugostupanjske presude koja se odnosi na iseljenje i predaju ključeva nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP koju su tuženici podnijeli.

 

Stranke doduše mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni u toj odredbi.

 

Revizija prvotuženika koja se odnosi na dio tužbenog zahtjeva na iseljenje također ne ispunjava po svom sadržaju kriterij za reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. S obzirom da u ovom sporu u odnosu na tužbeni zahtjev na iseljenje iz predmetnog prostora i predaju ključeva nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

Revizija drugo do petotuženika nije podnesena prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, niti po svom sadržaju ispunjava kriterije za tu vrstu revizije. Stoga i njihova revizija nije dopuštena pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP istu odbaciti.

 

U preostalom dijelu revizija tužitelja i revizija prvotuženika podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na novčani dio tužbenih zahtjeva nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima u revizijama nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u obje nižestupanjske presude navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji niti povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 376. st. 1. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji. Stoga se presuda može ispitati.

 

Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze (iskazi pojedinih svjedoka i stranaka), ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže, to cijeneći sadržaj obrazloženja drugostupanjske presude, ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

I tužitelj i tuženik u reviziji pobijaju drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ističući da prilikom suđenja je došlo do povrede načela otvorenog pravosuđenja iz čl. 11. ZPP, a u svezi sa čl. 219. i čl. 298. ZPP.

 

U reviziji se ističe da je, prema sadržaju obrazloženja nižestupanjskih odluka odbijen iz razloga što i tužitelj i prvotuženik nisu dokazali osnovanost svog potraživanja. U tom smislu revident tvrdi da sud niti na jednoj raspravi nije, u smislu čl. 219. st. 2. i čl. 298. ZPP, upozorio tužitelja na nužnost predlaganja vještačenja kao i na činjenicu da bez provođenja tog dokaza tužitelj ne može ostvariti uspjeh u ovom sporu.

 

I tužitelj i tuženik na ovakav način zapravo ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 219. st. 2. i čl. 298. ZPP do koje je došlo pred sudom prvog stupnja.

 

Revizija se ne može podnijeti zbog (relativno) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena pred prvostupanjskim sudom, to tim više jer se tužitelj i tuženik na tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka nije pozivao niti u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude.

 

Naime, tužitelj je na zadnjem ročištu od 7. listopada 2009. izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga, nakon čega je na izričit upit suda izjavio da po njemu stvar je u dovoljnoj mjeri raspravljena te ne želi daljnje provođenje dokaza odnosno da se može donijeti odluka o tužbenom zahtjevu.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredbe čl. 385. ZPP).

 

Polazeći od ovih odlučnih činjenica, koje je pravilno ocijenio i sud drugog stupnja, nema sumnje da i tužitelj i tuženik u ovom slučaju nisu predložili dokaze a kojim bi potvrdili navode osnovanosti svojih zahtjeva, slijedom čega nema propusta suda prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 219. i čl. 298. ZPP. To pokazuje da sud prvog stupnja koristi institut otvorenog pravosuđenja u mjeri u kojoj je to u ovom postupku bilo potrebno, u protivnom bi prekomjerno pomagao jednoj od stranaka i to na štetu protivne stranke, što bi bilo od neposrednog utjecaja na pravilnost primjene pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

 

Nije nadalje počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 313. ZPP time što je prvostupanjski sud raspravljao zajednički o istom predmetu o zahtjevu tužitelja i o zahtjevu prvotuženika za isplatu, kao i o zahtjevu koji je proizišao iz platnog naloga s obzirom da je odredbama čl. 451. i čl. 452. ZPP propisano postupanje prvostupanjskog suda povodom prigovora, te u situaciji kada je podnesen potpuni pravovremeni i dopušteni prigovor sud vodi parnicu i donosi presudu. Pritome je sud pravilno ocijenio da je svrsishodno spajanje postupka radi zajedničkog raspravljanja i da će se time ubrzati raspravljanje ili smanjiti troškovi.

 

Predmet spora u revizijskom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 545.884,89 kuna, a koju isplatu tužitelj traži od prvotuženika M. Đ. na ime naknade štete zbog neiznajmljivanja nekretnine koja je predmet postupka iseljenja, te zahtjev prvotuženika za isplatu iznosa od 3,000.000,00 kuna na ime izvršenih ulaganja u tužiteljevu nekretninu i za isplatu iznosa od 1,160.776,90 kuna na ime izvršenih pozajmica tužitelju.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine,

 

-       da nisu tuženici imali pravo zadržanja predmetne nekretnine odnosno da nisu imali pravnu osnovu držanja u posjedu tužiteljeve nekretnine,

 

-       da predmetni stanovi nisu bili registrirani i prijavljeni za iznajmljivanje,

 

-       da se u zgradi gdje se nalaze predmetni stanovi nalazi više stambenih jedinica koje su registrirane za iznajmljivanje, ali nisu sve bile iznajmljene.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj bez obzira što je trgovačko društvo registrirano za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja nije dokazao da bi zaista po redovnom tijeku stvari ostvario zaradu od iznajmljivanja upravo predmetnih stambenih jedinica zbog čega ocjenjuju da tužitelj nije dokazao da bi mu tuženik prouzročio štetu u smislu odredbe čl. 154. i čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) koji se u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) primjenjuju u konkretnom slučaju te odbijaju tužbeni zahtjev na isplatu iznos od 545.884,89 kuna.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje izvršene pozajmice te izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor nižestupanjski sudovi zaključuju da prvotuženik nema pravo zadržanja niti može koristiti predmetne nekretnine po bilo kojoj drugoj osnovi slijedom čega ocjenjuju kako prvotuženik nije dokazao osnovanost svog potraživanja na ime učinjenih pozajmica te ulaganja u poslovni prostor, a niti visinu potraživanja, jer je odustao od provođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti izvršenih ulaganja pa odbijaju protutužbeni zahtjev na istaknut iznos od 3.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama, odnosno ukidaju platni nalog i odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na iznos od 1.160.776,90 kuna, a sve na temelju odredbe čl. 154. i 155. ZO i čl. 189. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema odredbi čl. 155. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalne štete).

 

Odredba čl. 154. ZOO uređuje izvanugovorni obvezni odnos kod kojega odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik), ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, dok se krivnja za štetu pretpostavlja, a na šetniku je teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Slijedom navedenog da bi tužitelj uspio u sporu treba dokazati u skladu čl. 7. i 219. ZPP da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita i nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi sa utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ne pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za štetu propisanu navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO.

 

U konkretnom slučaju, imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i sadržaj odredbe čl. 154. i čl. 155. ZOO i čl. 221.a ZPP pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelj i prvotuženik nisu dokazali osnovanost svog potraživanja.

 

Dakle, tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvario zaradu iznajmljivanjem upravo predmetnih stambenih jedinica ili da je po eventualno posebnim okolnostima mogao očekivati dobit pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Sama činjenica da je tužitelj društvo registrirano za djelatnost iznajmljivanja nije sama po sebi dovoljna da bi se tužitelju priznala naknada štete u vidu izgubljene dobiti, jer je potrebno dokazati da bi se tu dobit moglo i očekivati.

 

Niti prvotuženik nije dokazao osnovanost svog potraživanja na ime pozajmice i ulaganja u poslovanje tužitelja, pa su nižestupanjski sudovi pravilno odbili i ovaj tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 7. i 219. ZPP, kao i čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) jer nisu ispunjeni uvjeti za naknadu i nužnih i korisnih troškova poštenog posjednika te su odbili protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3,000.000,00 kuna te iznosa od 1,160.776,90 kuna na ime pozajmice.

 

Ovo stoga što prvotuženik nije postupio po nalogu suda i nije uplatio sredstva potrebna za vještačenja i nakon 5 mjeseci niti je zatražio produljenje sudskog roka sud ocjenjuje da je odustao od izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost izvršenih ulaganja prvotuženika.

 

Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju i tužitelja i prvotuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.