Broj: Gž-3058/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu ovog suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: tužitelja N. M. iz P., zastupan po pun. Z. M. odvj. u S., protiv tuženika pod 1. V. B. i pod 2.  L. B., oboje iz P., oboje zastupani po pun. A. R. odvj. u S., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Psp-247/11 od 19. lipnja 2015. godine, 10. prosinca 2015. godine,

r i j e š i o   j e

Uvažava se žalba i ukida rješenje Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Psp-247/11 od 19. lipnja 2015. godine, te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari (točka I. izreke) te je obvezan tužitelj naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).

Protiv ovog rješenja žali se tužitelj pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Žalba je osnovana.

Prvostupanjski sud je odbacio tužbu tužitelja u ovoj pravnoj stvari držeći da je tužitelj posjedovnu zaštitu u odnosu na čine tuženika opisane tužbenim zahtjevom od 5. lipnja 2015. godine, zatražio po proteku roka od 30 dana za traženje posjedovne zaštite pred sudom propisanog odredbom članka 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZV).

              Osnovano tužitelj žalbenim razlozima ukazuje na nezakonitost pobijanog rješenja zbog nepotpuno utvrđenih odlučnih činjenica zbog koji se ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.

Naime, u smislu odredbe članka 22.ZV-a sud posjedovnu zaštitu pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda ili poštenje posjednika pri čemu odredbe članka 24. stavak 1. ZV-a regulira pravo i svakog suposjednika za zaštitu suposjeda putem suda od samovlasnog smetanja, među ostalim, i od drugih suposjednika i to jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

Dakle, u postupku za smetanje posjeda nema mjesta utvrđivanju činjenica relevantnih za vlasništvo odnosno pravo na posjed s obzirom da sud odlučuje o osnovanosti zahtjeva za pružanjem posjedovne zaštite isključivo temeljem utvrđenja o posljednjem mirnom posjedu ili suposjedu – izvršavanju konkretne vlastite faktične vlasti te nastalom samovlasnom smetanju činu kojim je taj posjed oduzet ili uznemiren, odnosno, suposjed bitno ograničen ili potpuno isključen.

         S obzirom na stilizaciju tužbenog zahtjeva tužitelja, i iznesene činjenične tvrdnje na kojima tužitelj temelji osnovanost zahtjeva kojim je zatražena zaštita posjeda, u konkretnom slučaju, zaključiti je da je predmet posjedovne zaštite tužitelja posjed dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2512 k.o. D. P. prikazan likom A-B-C u skici mjerenja sudskog vještaka za geodeziju dipl. ing. D. B. od 20. ožujka 2015. godine.

              Prvostupanjski sud drži da je podneskom od 5. lipnja 2015. godine tužitelj postavivši tužbeni zahtjev u skladu s skicom mjerenja stalnog sudskog vještaka za geodeziju od 8. svibnja 2015. godine preinačio tužbu predloživši donošenje rješenja slijedećeg sadržaja:

"Time što su neutvrđenog dana u drugom tromjesečju 2011. god., a što je tužitelj doznao  početkom mjeseca kolovoza 2011. god., postavili konop uz južni rub čest. zem. 2512 K. O. D. P., što je na skici geodetskog vještva stalnog sudskog vještaka za geodeziju D. B. dipl. ing. geod. od 20. svibnja 2015. god., označeno točkama A-C, a zatim točno neutvrđenog dana, što je tužitelj doznao u mjesecu listopadu 2012. god., tuženici pod 1 i pod 2 su na istoj liniji postavili metalne stupove i ogradu, čime su zasmetali tužitelja u zadnjem mirnom posjedu dijela čest. zem. 2512 K. O. D. P., koji je dio označen točkama A-B-C na skici geodetskog vještva stalnog vještaka za geodeziju D. B. dipl. ing. geod. od 20. svibnja 2015. god., pa se nalaže tuženicima pod 1 i pod 2 da uspostave posjedovno stanje kako je bilo prije opisanog čina smetanja na način da uklone navedene metalne stupove, ogradu i konop, te vrate tužitelji opisani dio označene čestice (A-B-C), te da se ubuduće suzdrže od takvog ili sličnog čina smetanja posjeda tužitelja, sve u roku od  8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

              Iz činjeničnog supstrata tužbe koji opredjeljuje postupanje suda u pojedinoj pravnoj stvari za pružanjem konkretne sudske zaštite ( članak 2. ZPP-a) proizlazi da su predmet posjedovne zaštite i čini poduzete po tuženiku u odnosu na koje je tužitelj zatražio posjedovnu zaštitu u ovom postupku, nedvojbeno identificirani tek prilikom očevida na licu mjesta dana 20. ožujka 2015. godine. Naime, tužitelji u tužbenim navodima ističe da bi  bio u posjedu predmetne nekretnine identificirane kao čest. zem 2512 k.o. D. P. time da je predmetom specificiranja tužbenog traženja u podnesku od 5. lipnja  2015. godine bio tek likom označenim zahvat u posjed tužitelj od strane tuženika na predmetnoj nekretnini, a u odnosu na koji je tužitelj ustao s pravodobnom zaštitom.

Utoliko je s tog aspekta i valjalo cijeniti osnovanost navoda tužbe odnosno predstavljaju li čini poduzeti po tuženiku čin smetanja posjeda ili ne, pa u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 21. st. 3. ZV-a na što s pravom ukazuju žalitelji u žalbenim navodima.

Naime, odredba članka 21. stavak 3. ZV-a propisuje da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.

Međutim, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, što nije konkretni slučaj obzirom da je i svrha provedbe očevida uz nazočnost vještaka mjernika potpuno i pravilno identificiranje predmeta spora jer bi u protivnom stranka bila dužna prije podnošenja tužbe sama angažirati u tom smislu vještaka, pa time i zahtijevati tako prouzročeni trošak po načelu culpe.

No, upravo to što činjenica da dokaznu snagu provedenog vještačenja u postupku ima tek od strane suda određeno izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke u smislu čl. 250. ZPP-a, otklanja mogućnost korištenja u tom pravcu takvog privatnog vještačenja u dokazne svrhe u postupku pred sudom.

Slijedom izloženog, zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao odlučne činjenične okolnosti o kojima ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja za traženjem posjedovne zaštite u konkretnom slučaju, pa je temeljem odredbe čl. 380. st. 3. ZPP-a pobijano rješenje valjalo ukinuti i premet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

U Splitu,  10. prosinca 2015.g.