- 1 -              Rev 1085/2014-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1085/2014-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. L. iz B., zastupane po punomoćnici M. R. F., odvjetnici u K., protiv prvotužene A. S. iz K., drugotužene S. B. iz K., i trećetužene N. T. iz K., M. 4, sve zastupane po punomoćniku R. R., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-2087/13-2 od 14. studenoga 2013., kojom je djelom potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovnog broja P-190/11-48 od 21. rujna 2012., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice D. L. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-2087/13-2 od 14. studenoga 2013., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Tužene A. S. K.D. 75, K., S. B., ..., K. i N. T. K., ..., dužne su tužiteljici D. L. iz B., V. odvojak 108, platiti ukupan iznos od 39.500,00 kn i to I-tužena A. S. ½ tog iznosa ili 19.750,00 kn, II-tužena S. B. ¼ dijela i 9.875,00 kn, te III-tužena N. T. ¼ tog iznosa ili 9.875,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB uvećane za pet postotnih poena od dana podnošenja tužbe do plateža u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti koji glasi:

"Tužene S. B. i N. T. dužne su tužiteljici D. L. platiti svaka iznos od 48.321,00 kn ili ukupno 96.642,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za pet postotnih poena od dana podnošenja tužbe do plateža, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka".

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. II. izreke.

 

Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. i st. III. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnijela tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužene nisu podnijele odgovor na reviziju tužiteljice.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju te presude. Niti u obrazloženju pobijane odluke sud ne nalazi nejasnoće niti kontradiktornosti na koje upućuje revident.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je tužbeni zahtjev tužiteljice protiv drugotužene i trećetužene za isplatu po 48.321,00 kn, odnosno ukupno 96.642,06 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Tužiteljica tvrdi da su drugotužena i trećetužena naslijedile od pokojnog I. S. nekretnine upisane u zk.ul 328 k.o. K. B. i zk.ul. 1870 k.o. P., a koje nekretnine je I. S. stekao na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen sa S. K.. Tužiteljica tvrdi da je ona umjesto pokojnog I. S. uzdržavala S. K. (jer pokojni I. S. to nije bio u mogućnosti činiti). Stoga tužiteljica smatra da su prvotužena i drugotužena na temelju odredbe čl. 1011. st. 1. i čl. 1019. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) u obvezi tužiteljici isplatiti vrijednost navedenih nekretnina (iako je tijekom postupka tužbeni zahtjev u njegovoj visini dokazivala gospodarstvenim vještačenjem kojim se utvrđivala činjenica vrijednosti danog uzdržavanja).

 

Drugostupanjski sud utvrdio je sljedeće činjenice:

 

- da je sada pokojni I. S. 23. lipnja 2004. kao davatelj uzdržavanja sklopio sa svojom sestrom S. K. kao primateljicom uzdržavanja Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je S. K. dala u vlasništvo i posjed I. S. nekretnine upisane u zk.ul 328 k.o. K. B. i zk.ul. 1870 k.o. P.,

 

- da je tužiteljica u to vrijeme živjela sa sada pokojnim I. S., da se on nije mogao brinuti o S. K. te da je uslijed toga tužiteljica faktički preuzela brigu i skrb o S. K.,

 

- da je tužiteljici bilo poznato da su I. S. i S. K. sklopili prije navedeni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

 

- da tužiteljica nije niti sa I. S. a niti sa S. K. sklopila ugovor prema kome bi imala pravo na naknadu za brigu i skrb o S. K., te

 

- da su drugotužena i trećetužena kao zakonske nasljednice iza I. S. naslijedile prije navedene nekretnine.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Protivno revizijskim navodima, činjenica da sud u pobijanoj odluci konstatira nepostojanje izvanbračne zajednice između tužiteljice i sada pokojnog I. S., a potom utvrđuje postojanje moralne obveze iz čl. 1114. ZOO, ne ukazuje na kontradiktornosti, jer taj sud postojanje moralne obveze niti ne temelji na postojanju izvanbračne zajednice, nego na činjenici zajedničkog života tužiteljice i sada pok. I. S. i njegove nemogućnosti uzdržavanja njegove sestre.

 

Također, a protivno implikacijama koje proizlaze iz sadržaja revizije, nema kontradiktornosti u između konstatacije (iz pobijane odluke) da tužiteljica nije bila u obvezi uzdržavati sada pok. S. K., sestru sada pok. I. S., i utvrđenja postojanja obveze iz čl. 1114. ZOO, jer taj sud postojanje te obveze u odnosu na tužiteljicu niti ne veže uz sada pok. S. K., nego uz sada pok. I. S..

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. To stoga jer (kao prvo) tužiteljica nije bila vlasnica predmetnih nekretnina – te nekretnine nisu bile imovina tužiteljice, (kao drugo) drugotužena i trećetužena su stekle predmetne nekretnine od I. S., a ne od tužiteljice, a (kao treće) drugotužena i trećetužena imaju osnov stjecanja tih nekretnina (nasljeđivanje).

 

U konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 1119. ZOO, koja određuje da tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Ovo stoga što sada pokojni I. S. nije imao zakonsku obvezu uzdržavati S. K. (to tužiteljica niti tvrdi niti dokazuje). Njegova obveza uzdržavanja S. K. bila je ugovorna obveza temeljem navedenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 23. lipnja 2004.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.