- 1 -              Rev 297/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 297/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadrana Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz I., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. A., odvjetnici u Z., radi poništenja disciplinske odluke, vraćanja na posao i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1537/14-2 od 17. veljače 2014., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-1537/14-5 od 7. srpnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-18334/04-153 od 24. lipnja 2014., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1537/14-2 od 17. veljače 2014. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-1537/14-5 od 7. srpnja 2015., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka postavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđene su nedopuštenim odluka Disciplinske komisije prednika tuženika od 7. lipnja 1995. i odluke Uprave društva prednika tuženika od 7. srpnja 1995., utvrđeno je da radni odnos tužitelja nije prestao i naloženo je tuženiku da ga vrati na dosadašnje radno mjesto poslovođe (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike bruto plaće od 1.007.508,24 kn i to: 727.604,47 kn za razdoblje od 8. srpnja 1995. do 31. kolovoza 2008., 279.900,07 kn za razdoblje od 1. rujna 2008. do 31. siječnja 2014., za isplatu razlike regresa za razdoblje od 1996. do 2008. u neto iznosu od 32.175,66 kn te za isplatu razlike božićnice i uskrsnice za isto razdoblje u neto iznosu od 2.290,00 kn i to sve zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u st. II. izreke prvostupanjske presude. Konačno tom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 74.412,50 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (st. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen predmetni tužbeni zahtjev tužitelja kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 41.088,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2014. pa do isplate te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi i trošak žalbenog postupka u iznosu od 23.024,66 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja osporava osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu u reviziju ukazuje tužitelj. Pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

 

Predmet spora je, između ostalog, tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke Disciplinske komisije prednika tuženika od 7. lipnja 1995. kojom je oglašen disciplinski odgovornim za počinjenje teže povrede radne obveze (uzrokovanje manjka) (radi čega mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa) te kojom je oglašen materijalno odgovornim za manjak (radi čega mu je određeno platiti utvrđeni iznos manjka).

 

Drugostupanjski sud odbija prigovor tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja i vođenja disciplinskog postupka jer je utvrdio da je prednik tuženika tek 10. siječnja 1995. saznao za predmetnu disciplinsku povredu i počinitelja i to kada je izvršeno usklađivanje stanja po popisu robe i ambalaže sa stanjem u knjigovodstvenoj dokumentaciji. No pri tome drugostupanjski sud ne daje razloge o činjenici da je sam prednik tuženika još u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka (od 25. studenog 1994.) naveo da je već u tom trenutku bio utvrđen predmetni manjak kojega bi prouzročio tužitelj.

 

Ista bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena je u postupku pred drugostupanjskim sudom jer pobijana drugostupanjska presuda nema potpune razloge o tome kako je drugostupanjski sud utvrdio da je tužitelj prouzročio predmetni manjak (na koji način) (čl. 110. st. 1. toč. 19. Pravilnika o radnim odnosima prednika tuženika) i kako je utvrdio da je taj manjak tužitelj prouzročio krajnjom nepažnjom (čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim pravima i iz radnog odnosa – "Narodne novine" broj 34/91, 19/92 i 26/93).

 

Drugostupanjski sud tek utvrđuje da iz pobijane odluke Disciplinske komisije prednika tuženika proizlazi da je tužitelj predmetni manjak prouzročio neopravdanim izbivanje s radnog mjesta, propustom dužne kontrole, alkoholiziranošću, ne predavanjem utroška Zavodu za platni promet te nebrigom za imovinu društva, a da sam iako je prebacivao odgovornost na druge, nije dokazao da bi drugi radnici bili odgovorni za predmetni manjak.

 

Ovdje ja za ukazati da predmetna odluka Disciplinske komisije prednika tuženika kojom je tužitelj oglašen disciplinski i materijalno odgovornim, sama po sebi ne predstavlja jasan i potpun dokaz o tome da bi tužitelj počinio predmetnu disciplinsku povredu odnosno da bi prouzročio predmetni manjak i to uslijed krajnje nepažnje. Stoga, a kako je na tuženiku teret dokaza na okolnost da bi tužitelj predmetnu disciplinsku povredu te uzrokovanje predmetne štete počinio iz krajnje nepažnje, ostalo je dakle nejasno na temelju čega drugostupanjski sud zaključuje da bi u konkretnom slučaju postojala i disciplinska i materijalna odgovornost tužitelja.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o predmetnoj žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude, a u kojoj odluci će dati jasne i potpune razloge o svim činjenicama odluke za ishod spornog odnosa među strankama.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka osniva se na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.