Poslovni broj: Gž-127/2020-3

 

 

             

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irene Lenić, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Željka Marina, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. T., iz V.D., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B.R., odvjetniku iz I., protiv tuženika A.T., iz V.D., OIB:…, zastupanog po punomoćnici S.Đ.M., odvjetnici iz I., radi ukidanja prava služnosti, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: P-31/2019. od 12. prosinca 2019. na sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2020.,  

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: P-31/2019. od 12. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom ukinuto je pravo služnosti prolaza preko nekretnine tužitelja kao poslužnog dobra označene kao č. zem. 3668/4 u k.o. V. do zajedničke čatrnje stranaka položene na č. zem. 3669 u k.o. V. kao povlasnog dobra a koja služnost je položena unutar točaka L-M-S-J-B-C-C1-A-I-H-K-K1-L prema skici mjernika vještaka koja čini sastavni dio prvostupanjske presude slijedom čega je tuženiku naloženo da prestane koristiti predmetnu služnost kao i da tužitelju naknadi parnični trošak  u iznosu od 4.000,00 kuna sve u roku 15 dana.

Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13.  89/14. i 70/19. – dalje u tekstu ZPP) navodeći kako su izreka i obrazloženje prvostupanjske presude u suprotnosti sa njezinim razlozima i provedenim dokazima u postupku odnosno ostaje nepoznato temeljem kojih zakonskih odredbi je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

Na strani tužitelja je bio teret dokaza da je predmetna služnost postala nepotrebna što on nije dokazao.

Nadalje ne postoji drugi prikladniji prolaz od tužiteljevog dvorišta do povlasne nekretnine.

Osim toga nesporno je među strankama kako tuženik ima pravo služnosti prolaza preko tužiteljeve nekretnine i to temeljem ugovora od 19. kolovoza 20002.  sklopljenog u Imotskom. Tuženikov otac je napravio predmetnu čatrnju i dao služnost tužiteljevu djedu a potonji je za uzvrat tuženikovu ocu dao služnost prolaza oko stare tužiteljeve kuće u širini cca. 1,20 m.

Parnične stranke nikada nisu mijenjale odredbe ugovora   jer bi u suprotnom  postojao aneks ugovora u pismenom obliku odnosno bio bi sklopljen novi ugovor.

U dokaznom postupku nije utvrđeno da su stranke uopće dogovarale bilo kakve promjene sadržaja služnosti iz citiranog ugovora pri čemu tuženik napominje kako je služnost postojala  i prije sklapanja ugovora.

Nadalje tuženik navodi kako ne može doći do predmetne čatrnje sa istočne strane kuće jer se na toj strani nalaze nekretnine u vlasništvu treće osobe na kojoj tuženik nema nikakvih prava.

Niti sa sjeverne strane tuženik nema pristupa jer se na tom dijelu nalazi javni put  a neistinita je tužiteljeva tvrdnja kako on i tuženik imaju zajednički put poviše nekretnina.

Tuženik nadalje navodi kako je neistinita tvrdnja da bi on na sjeveru postavio vrata po dogovoru sa tužiteljem u 2003. jer su ta vrata postojala i ranije.

Osim toga  predmetna vrata predstavljaju tuženikov centralni prolaz u sobe, hodnik i dnevni boravak te se kroz ista ne mogu nositi trimer, ljestve i drugi alat.

Pobijana presuda ne sadrži niti riječ o kapiji koju vještak niti nakon treće dopune nalaza nije ucrtao na skicu a ista se nalazi na č. zem. 3668/4 k.o. V. (poslužna nekretnina) iako se ista spominje u tekstualnom dijelu nalaza te je prikazana na fotografijama koje su prilog vještva.

Tuženik ne vidi razloga zbog čega bi mu sada prestalo pravo služnosti koje je imao od davnina a koje su stranke osnažile ugovorom iz 2002. i to na inzistiranje upravo tužitelja  pri nespornoj činjenici da tuženik ovu služnost izvršava i dan danas na ne izmijenjeni način.

Slijedom izloženog predlaže drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe te preinaku prvostupanjske presude na način da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona kako to proizlazi iz sadržaja žalbe jer prvostupanjski sud daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika poslužne nekretnine označene kao č. zem. 3668/4 u k.o. V.za ukidanjem služnosti puta odnosno prolaza do zajedničke čatrnje paničnih stranaka na povlasnoj nekretnini u vlasništvu tuženika označene kao č. zem. 3669 k.o. V..

Pri tome je tvrdnja tužitelja da su se zbog promijenjenih  okolnosti ispunili zakonski uvjeti za ukidanje predmetne služnosti te da je osim toga među strankama nakon sklapanja ugovora iz 2002. postignut dogovor da predmetna služnost prestane što tuženik u  cijelosti osporava.

Naime tuženik tvrdi da predmetnu služnost izvršava dugi niz godina a što je formalizirano i ugovorom parničnih stranaka iz 2002. te da nikakvim naknadnim dogovorima nisu izmijenjene odredbe ugovora odnosno da tuženik nema druge prikladne veze za pristup zajedničkoj čatrnji.

Radi utvrđenja ovih spornih činjenica prvostupanjski sud je proveo dokaz očevidom na licu mjesta sa mjernikom vještakom, uvidom u ugovor od 19. kolovoza 2002. te saslušanjem parničnih stranaka.

Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka kao i iskaze parničnih stranka prvostupanjski sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim jer je analizirajući provedene dokaze došao do zaključka kako tuženik do povlasne nekretnine odnosno do čatrnje ima prikladniji prolaz i to direktno iz svoje kuće.

Naime tuženik je na sjevernoj strani kuće postavio vrata a isto tako sjeverno položenim putem može doći do spornog prostora ukoliko treba frezom ili nekim drugim poljoprivrednim strojem doći do svoje nekretnine.

Pri tome tvrdnje tuženika kojima negira naknadni dogovor stranka oko ukidanja služnosti sud smatra neodlučnim obzirom na odredbu članka 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17. - dalje u tekstu ZVDSP) prema kojoj će sud svojom odlukom ukinuti nužni prolaz a i drugu služnost puta bez obzira na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz ili drugi jednako prikladni prolaz koji vlasnik poslužnog zemljišta čini manje štete ili pak jednako prikladan javni prolaz.

Činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dokazao svoje tvrdnje o ispunjenju pretpostavki za ukidanje predmetnog prava služnosti.

Prema odredbi 242. stavak 1. ZVDSP-a izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijeti će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana.  

Prilikom donošenja odluke u pogledu zahtjeva za ukidanje služnosti puta prvostupanjski sud mora pažljivo cijeniti  sve okolnosti slučaja a napose korisnost takve služnosti, kao i  način njezinog izvršavanja imajući pri tome u vidu da se služnost mora izvršavati obzirno vodeći pri tome računa o ograničavanju vlasničkopravnih ovlaštenja na poslužnoj nekretnini.

Ukoliko bi  se ustanovilo da predmetna služnost nepotrebno opterećuje  poslužnu nekretninu imajući uvidu koristi i štete svih zainteresiranih strana, takva služnost više ne ispunjava svoju svrhu te su ispunjeni uvjeti za njezino ukidanje.

Pri tome treba imati u vidu i odredbe članka 191. i 224. stavak 2. ZVDSP-a koje propisuju na koje okolnosti sud mora paziti prilikom donošenja odluke o nužnom prolazu.

Naime prema odredbi članka 224. stavak 2. ZVDSP-a nužni prolaz sud ne može osnovati preko nekretnina glede kojih se tome protive javni interesi, kroz zgrade, kroz ograđena kućna dvorišta, kroz ograđena uzgajališta divljači, a kroz ograđene vrtove i vinograde nužni prolaz se može osnovati samo ako za to postoji osobito jak razlog.  

Upravo je provedenim očevidom i vještačenjem utvrđeno da prolaz koji je označen unutar točka L-M-S-J-B-C-C1-A-I-H-K-K1-L i prolazi preko tužiteljevog dvorišta  nesporno predstavlja  nepotrebno i prekomjerno ograničenje tužiteljevih vlasničkopravnih ovlaštenja pored nesporne činjenice da tuženik na sjevernoj strani svog stambenog objekta ima postavljena vrata kroz koja može doći do sporne čatrnje.

Prvostupanjski sud pravilno zaključuje kada smatra neodlučnim  prilikom donošenja odluke pitanje sklopljenog ugovora iz 2002. odnosno eventualno naknadnih usmenih dogovora stanaka obzirom na jasnu odredbu članka 242. stavak 1. ZVDSP-a o tome da će sud ukinuti služnost povodom zahtjeva vlasnika poslužne nekretnine ako je ista izgubila razumnu svrhu bez obzira na pravni temelj njezinog stjecanja.

U pogledu sklopljenog ugovora iz 2002. ovaj sud napominje da samim njegovim  zaključenjem tuženik nije stekao služnost puta obzirom na odredbu članka 220. stavak 1. ZVDSP-a prema kojoj se pravo služnosti na nekretnini osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi. No isto tako iz samog ugovora je razvidno da je služnost izvršavana i ranije kao i sadržaj te služnosti.

Člankom 3. navedenog ugovora stranke su učinile nespornim postojanje služnosti pješačkog prolaza radi pristupa zajedničkoj čatrnji koja se nalazi na č. zem. 3668/4.

Prema odredbi članka 190. ZVDSP-a pravo služnosti puta odnosno prolaza obuhvaća ovlast hodati stazom, k sebi puštati druge ljude a služnost se proširuje ukoliko je ustanovljeno pravo kolnika.

U konkretnom slučaju  radi se o služnosti prolaza do zajedničke čatrnje slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika o tome da on ne može kroz vrata postavljena na sjevernoj strani svog stambenog objekta prenositi alat jer iz rezultata dokaznog postupka uopće ne proizlazi da su stranke ugovorile neke posebne modalitete sadržaja predmetne služnosti slijedom čega se treba imati u vidu sadržaj služnosti propisan već navedenom odredbom članka 190. ZVDSP-a.

Slijedom gore navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

 

 

Vukovar, 3. ožujka 2020.

 

              Predsjednik vijeća

              Irena Lenić