- 1 -              Rev 2649/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2649/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici G. P., zaposlenici u S. samostalnih sindikata H., protiv tuženika T. T. d.d. iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. F., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u  Zagrebu poslovni broj Gž R-247/18-3 od 10. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-20/2017-14 od 17. siječnja 2018., u sjednici  održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Preinačava se presuda Županijskog suda u  Zagrebu poslovni broj Gž R-247/18-3 od 10. travnja 2018. i presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-20/2017-14 od 17. siječnja 2018. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem od 22. studenog 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove KV radnika 1, u roku od 8 dana.".

 

II.              Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem od 22. studenog 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te je naloženo tuženiku da vrati tužitelja na poslove KV radnika 1 (st. I. izreke). Nadalje tom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.500,00 kn (st. II. izreke).

 

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem od 22. studenog 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te za nalaganje tuženiku da vrati tužitelja na poslove KV radnika 1.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska presuda niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisi u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima.

 

Među strankama je sporno da li je tuženik kao poslodavac imao opravdani razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i je li tuženik kao poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu bio dužan pisano upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa te mu omogućiti iznošenje obrane.

 

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu KV radnik 1,

 

              - da je tuženik Odlukom od 22. studenog 2016. otkazao ugovor o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja

 

              - da se u Odluci o otkazu ugovora o radu kao razlog otkazivanja navodi da je tužitelj s još 23 radnika 1. i 2. rujna 2016. odbio radne zadatke iako je bio prisutan na radnom mjestu što je utjecalo na poslovanje tužitelja, a tuženik zbog neizvršavanja radnih zadataka od strane radnika nije izvršio ugovoreni posao prema tvrtki S. S. d.o.o. zbog čega je tvrtka S. S. d.o.o. 2. rujna 2016. stornirala narudžbu tuženiku te da je odbijanjem izvršavanja radnih zadataka prouzročio štetu poslodavcu u iznosu od 321.132,50 kn,

 

- da je tužitelj 1. i 2. rujna 2016. bio prisutan na radnom mjestu, ali svoje radne zadatke nije obavljao, odnosno nije ništa radio,

- da tuženik nije tužitelja prije otkazivanja ugovora o radu pisano upozorio na obvezu izvršavanja radnih zadataka i na mogućnost otkazivanja ugovora o radu,

 

- te da tuženik nije prije otkazivanja ugovora o radu od tužitelja tražio iznošenje obrane.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten jer da tuženik nije dokazao da bi mu zbog nerada tužitelja 1. i 2. rujna 2016. nastala šteta u iznosu od 321.132,50 kn niti da je zbog toga bio spriječen izvršiti ugovoreni posao sa tvrtkom S. S. d.o.o. te iz razloga što tuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije pisano upozorio tužitelja na obvezu izvršavanja radnih zadataka i na mogućnost otkazivanja ugovora o radu te što mu nije niti omogućio iznošenje obrane.

 

Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kojima je ovaj sud vezan, proizlazi da je jedna od razloga za otkaz tužitelja taj što tužitelj dva uzastopna radna dana (1. i 2. rujna 2016.) nije izvršavao svoje radne obveze, odnosno da je dolazio na posao ali je odbio izvršavati radne zadatke. Pri tome se napominje i da sam tuženik u Odluci o otkazu ugovora o radu se pozvao, između ostalog, upravo na kršenje obveze iz čl. 7. st. 1. ZR. Odredbom čl. 7. st. 1. ZR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi temeljna obveza radnika u radnom odnosu, a to je osobno obavljati posao koji mu je odredio poslodavac.

 

Tužitelj je, u konkretnom slučaju, dva uzastopna radna dana odbijao izvršavati svoje radne obveze koje mu je naložio tuženik čime je prekršio svoju temeljnu obvezu iz čl. 7. st. 1. ZR. Pritom iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je za neizvršavanje radnih zadataka imao opravdani razlog.

 

Poslodavac u Odluci o otkazu, kao razlog otkazivanja, može navesti jedan ili više razloga. No, za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno je da je poslodavac dokazao postojanje jednog opravdanog razloga za otkaz. Tako je tuženik u Odluci o otkazu kao razlog otkazivanja naveo tužiteljevo odbijanje rada dva radna dana koji razlog je tuženik dokazao, ali i da je odbijanjem izvršenja radova tuženiku prouzročena šteta od 321.132,50 kn. Činjenica da je tuženik u Odluci o otkazu naveo i da je tužiteljevim ponašanjem (neradom) tuženiku prouzročena šteta u iznosu od 321.132,50 kn koju tuženik tijekom postupka nije dokazao, nije odlučna za odluku o dopuštenosti odluke o otkazu kraj činjenice da je tuženik dokazao prvi razlog za otkaz ugovora o radu a to je da tužitelj nije radio dva radna dana na radnom mjestu.

 

Ocjena je ovog revizijskog suda da je odbijanje izvršavanja radnih zadataka (odbijanja obavljanja ugovorenog posla) i to dva radna dana uzastopno opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu redovitim otkazom uslijed skrivljenog ponašanja tj. uslijed kršenja obveze iz radnog odnosa (čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR).

 

Zbog navedenog nije odlučna činjenica da li se nerad tužitelja negativno odrazio na proces rada i proizvodnju ili nije.

 

Odredbom čl. 119. st. 1. ZR propisano je da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Stavkom 2. istog članka propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U konkretnom slučaju, kada je tužitelj odbio dva dana uzastopce izvršavati radne zadatke uz još 23 druga radnika, tj. kada je u tom vremenu odbio izvršiti svoju temeljnu obvezu iz radnog odnosa (čl. 7. st. 1. ZR), po ocjeni ovog revizijskog suda nije bilo opravdano očekivati od tuženika da pisanim putem upozori tužitelja na kršenje obveze iz radnog odnosa uz mogućnost otkazivanja ugovora o radu. Riječ je dakle o temeljnoj obvezi radnika iz radnog odnosa pa uporno odbijanje ispunjenja te obveze već po samoj prirodi stvari može imati za posljedicu otkazivanje ugovora o radu. Dakle, tužitelj je u datim okolnostima za tu posljedicu znao i bez pisanog upozorenja od strane tuženika.

 

Isto tako po ocjeni ovog revizijskog suda od tuženika nije bilo opravdano očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane budući da tužitelj nije niti sporio da sporna dva dana nije radio, odnosno da je tu činjenicu bilo moguće na jednostavan i siguran način utvrditi.

 

Dakle, uz pravilnu primjenu materijalnog prava predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje se neosnovanim jer je dakle tuženik iz opravdanog razloga te na dopušten način otkazao tužitelju ugovor o radu. Stoga na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo je preinačiti obje nižestupanjske presude te odbiti predmetni tužbeni zahtjev tužitelja (st. I. izreke ove presude).

 

Kako je tuženik u konačnici u cijelosti uspio u parnici on ima pravo na naknadu cjelokupnog potrebnog parničnog troška (čl. 154. st. 1. ZPP). Kao potreban parnični trošak tuženika (čl. 155. st. 1. ZPP) ukazuje se trošak zastupanja po odvjetniku u prvostupanjskom postupku u vrijednosti od 200 bodova te trošak sastava žalbe u vrijednosti od 60 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn te uz 25% uvećanje na ime PDV-a predstavlja iznos od 3.250,00 kn (Tbr. 7 toč. 2 i Tbr. 10 toč. 2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015). Tuženiku iako je zahtijevao naknadu troška revizijskog postupka nije dosuđena ta naknada jer tuženik nije određeno naveo troškove revizijskog dijela postupka za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP). S obzirom na izneseno odlučeno je kao pod st. II. izreke ove presude (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.