- 1 -              Rev 2561/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2561/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. K., OIB: ..., iz B., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik iz V., protiv tuženice-protutužiteljice M. B., OIB: ..., iz B., koju zastupaju punomoćnici I. K. i D. K., odvjetnici iz I., radi trpljenja upisa i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-65/15-2 od 25. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-179/13-17 od 27. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženice-protutužiteljice i preinačena je prvostupanjska presuda te je suđeno:

 

''Nalaže se tužitelju-protutuženiku J. K. da tuženici-protutužiteljici M. B. preda u posjed nekretninu označenu kao čkbr. 2535 oranica P. v. od 1770 m2, upisanu u zk.ul.br. 3325 k.o. J. te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.770,00 kn (slovima: osam tisuća sedamsto sedamdeset kuna) u roku 15 dana.

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

''Tuženica M. B. iz B. dužna je trpjeti da tužitelj J. K. iz B., u zemljišnoj knjizi katastarske općine J. ishodi upis prava vlasništva sa njezinog imena na svoje ime na čkbr. 2535 oranica P. v. sa 1770 m2 iz zk.ul.br. 3325 k.o. J. u cijelosti (1/1) uz istovremeni otpis iste čestice iz zk.ul.br. 3325 k.o. ista i pripis u novootvoreni zk.ul.br. k.o. ista.

Tuženica je dužna nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u roku od 15 dana.''

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu – tužitelj) je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu sukladno navodima revizije. Potražuje trošak revizijskog postupka.

 

U odgovoru na reviziju tuženica-protutužiteljica (dalje u tekstu – tuženica) osporava navode iz revizije te smatra da ista nije osnovana.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1.-3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose.

 

Revident smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni naznačuje pravno pitanje:

 

''Da li postoje uvjeti za primjenu trogodišnjeg roka propisanog u čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u odnosu na osobu koja je prva podnijela zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu i prva ishodila taj upis, ukoliko toj osobi nedostaje dobra vjera za stjecanje prava vlasništva u smislu čl. 125. st. 1. ZVDSP?''.

 

Obrazlažući razlog važnosti za naznačeno pitanje revident se poziva na pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci poslovni broj Rev-x-805/12-2 od 4. lipnja 2013. tvrdeći da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prema kojem je:

 

- tužitelj predmetnu nekretninu kupio od vlasnice nekretnine B. P. 1. listopada 2008. kada je prodavateljica ovjerila svoj potpis na ugovoru, ali nikada nije podnio zemljišnoknjižnom sudu zahtjev za upis prava vlasništva,

 

- tužitelj predmetnu nekretninu posjedovao od 1998. na način da ju je obrađivao po odobrenju B. P. koju je i uzdržavao, zbog čega mu je ona prodala tu nekretninu po nižoj cijeni, a kako je to uneseno u ugovor o kupoprodaji, te je i nakon smrti B. P. ostao u posjedu nekretnine,

 

- ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenom između B. P. kao primateljice uzdržavanja i tuženice M. B. kao davateljice uzdržavanja 2. prosinca 2008., ovjerenom kod Općinskog suda u Ivancu, upisana i predmetna nekretnina kao nekretnina primateljice uzdržavanja, te se na temelju tog ugovora 2. prosinca 2008. tuženica upisala kao vlasnica u zemljišnu knjigu,

 

- tuženici bila poznata okolnost da tužitelj višegodišnje i intenzivno obrađuje i posjeduje predmetnu nekretninu te nije tražila predaju u posjed nekretnine nakon smrti B. P., odnosno u trenutku sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i uknjižbe prava vlasništva na temelju tog ugovora nije postupala u dobroj vjeri,

 

prvostupanjski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju za donošenje odluke o tome koja je od stranaka na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva potrebno primijeniti odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) koja propisuje da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Zatim je ocijenio da tužitelj kao savjesni stjecatelj ima prednost pred nesavjesnim stjecateljem, odnosno da ima jaču pravnu osnovu, pri čemu nije odlučno što je nesavjesni stjecatelj ishodio upis u zemljišnu knjigu, te smatra da su na strani tužitelja ispunjene sve pretpostavke za derivativno stjecanje vlasništva, odnosno da postoji vlasništvo prednika, pravni naslov-kupoprodajni ugovor i modus-predaja tradicijom, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a odbio protutužbeni zahtjev tuženice jer joj za stjecanje prava vlasništva nedostaje pravni naslov i modus.

 

Međutim, drugostupanjski sud je zaključio da konkretnom slučaju tužitelj tužbu podnio izvan roka od tri godine propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZV, te da se radi o prekluzivnom roku nakon kojega osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed ne može više tražiti utvrđenje prava vlasništva temeljem valjanog pravnog posla u odnosu na kasnijeg stjecatelja koji se upisao u zemljišnu knjigu bez obzira na to što kasniji stjecatelj u trenutku upisa nije bio u dobroj vjeri, zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a prihvatio je protutužbeni zahtjev tuženice na predaju u posjed predmetne nekretnine koji se temelji na odredbi čl. 161. ZV obzirom da je tuženica u smislu čl. 162. st. 1. ZV dokazala da je predmetna nekretnina njezino vlasništvo i da se nalazi u posjedu tužitelja.

 

U odluci revizijskog suda na koju se kao razlog važnosti naznačenog pitanja pozvao revident zauzeto je shvaćanje prema kojem nema uvjeta za primjenu trogodišnjeg roka propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZV u slučaju kada stjecatelju koji je svoje pravo upisao u zemljišnu knjigu nedostaje dobra vjera za stjecanje prava vlasništva u smislu čl. 125. st. 1. ZV.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je u odnosu na naznačeno pitanje revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Stoga je po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, pa je revizija dopuštena.

 

Međutim, revizija nije osnovana.

 

U smislu prednjeg, a polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo.

 

Pravno shvaćanje prema kojem nema uvjeta za primjenu trogodišnjeg roka propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZV u slučaju kada stjecatelju nedostaje dobra vjera za stjecanje prava vlasništva u smislu čl. 125. st. 1. ZV (iz revizijske odluke br. Rev-x-805/12-2 od 4. lipnja 2013.), kao iznimno i vezano isključivo za predmet u kojem je izneseno, nije primjenjivo u svim slučajevima višestrukog otuđenja.

 

U davanju odgovora na naznačeno pitanje potrebno je poći od odredbe čl. 125. ZV koja odredba, kao posebna odredba, izvan načelnih odredbi o značenju postupanja u dobroj vjeri te značenju i učincima upisa u zemljišnu, uređuje upravo situaciju višestrukog ugovaranja otuđenja.

 

Prema odredbi stavka 1. toga članka, kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

 

Trogodišnji prekluzivni (materijalnopravni) rok iz čl. 125. st. 2. ZV, nije uvjetovan postojanjem ili nepostojanjem dobre vjere stjecateljice kao što je to u slučaju tzv. ''prave brisovne'' tužbe iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13). U potonjoj pravnoj normi izrijekom je propisano da se brisovnoj tužbi (osim izuzetno kako je naznačeno u dva podstavka tog članka) ne može udovoljiti protiv osobe koja je u dobroj vjeri uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika. Iz takvog se propisivanja (a contrario) zaključuje da se rok iz prave brisovne tužbe uopće ne odnosi na osobu kojoj nedostaje dobra vjera. Međutim, kako takve zakonske odredbe kod višestrukog otuđenja nema, tada u pravilnoj primjeni odredbi o prekluzivnom roku kod ovakve tužbe nije odlučna savjesnost ili nesavjesnost stjecateljice (koja je važna samo za odluku o stjecanju prava vlasništva ako je tužba podnesena u zakonskom roku), stoga je tužba iz čl. 125. st. 2. ZV vremenski ograničena neovisno od toga što je stjecatelj koji se prvi upisao u zemljišne knjige bio nesavjestan.

 

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.