- 1 -              Rev 1673/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1673/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. M. iz C., OIB: …, drugotužiteljice M. D. iz D., OIB: …, trećetužitelja V. L. iz C., i četvrtotužitelja R. L. iz M., OIB: …, koje zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u C.,  protiv tuženika Ž. V. iz C., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3081/2012-5 od 10. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-154/11-49 od 17. travnja 2012. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-154/11-52 od 23. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3081/2012-5 od 10. veljače 2016. kojom se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-154/11-49 od 17. travnja 2012. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-154/11-52 od 23. svibnja 2012. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv dijela točke I. izreke koji se odnosi na parnični trošak te protiv točke II. i III. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3081/2012-5 od 10. veljače 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Delnicama presudom poslovni broj P-154/11-49 od 17. travnja 2012. ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj P-154/11-52 od 23. svibnja 2012. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim su prvotužiteljica i drugotužiteljica tražile da im tuženik isplati svakoj po 141.327,65 kuna, trećetužitelju iznos od 23.914,98 kuna i četvrtotužitelju iznos od 117.412,63 kuna sve sa zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.450,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj: Gž-3081/2012-5 od 10. veljače 2016. pod točkom I. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu ispravljenu rješenjem od 23. svibnja 2012. u točki I. i dijelu točke II. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 4.555,00 kuna, dok je u točki II. izreke djelomično uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu ispravljenu rješenjem od 23. svibnja 2012. u dijelu točke II. izreke tako da je odbio zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.895,00 kuna. Pod točkom III. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv točke I. drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. te čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Budući da je drugostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar (u odnosu na točku I. izreke drugostupanjske presude) donesena primjenom odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), ali i primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, revizija je razmatrana kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuju revidenti. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Revidenti u reviziji navode i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. st. 2. ZPP. Međutim, kako revidenti takvu povredu nisu isticali u žalbi protiv prvostupanjske presude, to primjenom odredbe čl. 385. st. 1. ZPP ne mogu takvu povredu isticati tek u reviziji jer takvu povredu može počiniti samo prvostupanjski sud. Stoga taj revizijski navod ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelji osporavaju utvrđeno činjenično stanje te se upuštaju u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njihove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje revidenti ukazuju u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade s naslova prihoda koje bi tužitelji ostvarili iznajmljivanjem kuće koja je u posjedu tuženika turistima, razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su tužitelji suvlasnici sporne kuće u C. sukladno njihovim suvlasničkim omjerima,

 

- da je i tuženik jedan od suvlasnika u omjeru od 2/5 dijela,

 

- da od 1988. u kući boravi tuženik sa svojom obitelji i koristi ju za stanovanje,

 

- da tuženik kuću nije koristio za iznajmljivanje niti je dao ostalim suvlasnicima suglasnost za iznajmljivanje,

 

- da tuženik onemogućuje ostalim suvlasnicima pristup u kuću i korištenje kućom,

 

- da tuženik nije pošteni posjednik,

 

- da tužitelji nisu dokazali da bi kuću iznajmljivali turistima.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer tuženik kuću nije koristio za iznajmljivanje niti su tužitelji dokazali da bi se kuću moglo iznajmljivati pa je tužbeni zahtjev neosnovan po čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP) i čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ 6/80, 36/90, „Narodne novine“ 53/91, 91/96, dalje: ZOVO) jer tuženik nije ostvario nikakvu korist. Nadalje, kako tuženik nije iznajmljivao kuću turistima, nema osnove za stjecanje bez osnove ili korištenja tuđe stvari u svoju korist po čl. 210. i 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) tj. čl. 1111. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO).

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužiteljima u smislu odredbi članaka 154. stavak 1. ZOO/91 i 1045. stavak 1. ZOO/05 ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti iznajmljivanja njihovog suvlasničkog dijela na predmetnoj kući turistima jer tuženik nije dao suglasnost tužiteljima za iznajmljivanje kuće pa kako kuća nije mogla biti iznajmljivana turistima, tužitelji zbog toga nisu niti mogli pretrpjeti štetu zbog gubitka na zaradi.

 

Revidenti su reviziju podnijeli i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelji vide u tome što smatraju da tužitelji od tuženika imaju pravo na naknadu za korištenje svog suvlasničkog dijela te da je tuženik nepošteni posjednik što predstavlja osnovu za naknadu čiju visinu treba samo utvrditi smatrajući da tužitelji ne moraju dokazati da bi tuženi zaista i ostvario korist. Nadalje, tužitelji smatraju da imaju pravo na naknadu i po čl. 219. ZOO. Smatraju da sezonsko iznajmljivanje turistima predstavlja poslove redovne uprave zbog čega je neosnovano pozivanje suda na čl. 41. ZVDSP.

 

Sukladno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP tužba, između ostalog, treba sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. S tim u skladu prema odredbi čl. 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

Tužitelji su u činjeničnoj osnovi tužbe naveli da tuženik bez njihovog odobrenja drži čitavu nekretninu u posjedu, koristi ju te ne dopušta ulazak tužiteljima u suposjed pa da tužitelji u smislu čl. 165. ZVDSP imaju pravo na naknadu za korištenje svog suvlasničkog dijela. Na ročištu 31. svibnja 2011. prilikom određivanja zadatka vještaku i na ročištu 3. travnja 2012. tužitelji su promijenili činjeničnu osnovu tužbe tako što su predložili da se vještaku dade u zadatak da utvrdi visinu naknade kao da se kuća iznajmljivala turistima, ali i da se nekretnina mogla iznajmljivati ne samo u turističke svrhe nego i u poslovne svrhe.

 

Iz navedenog proizlazi da su tužitelji promijenili činjeničnu osnovu tužbe i zahtijevali naknadu štete zbog izgubljene koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja kuće turistima, a ne naknadu koju bi eventualno tuženik trebao plaćati jer je koristio kuću i u onim suvlasničkim dijelovima koji mu ne pripadaju (po čl. 219. ZOO/91 odnosno 1120. ZOO/05).

 

Iako sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, vezan je činjeničnom osnovom tužbe, a tužitelji su dužni sukladno odredbama čl. 7. i čl. 186. st. 1. ZPP predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

 

Stoga kako su tužitelji tvrdili da im je izmakla korist koja se sastoji u nemogućnosti iznajmljivanja kuće turistima, a tu činjenicu tužitelji nisu dokazali, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 154. stavak 1. ZOO/91 (za razdoblje od 1988. do 31. prosinca 2005.) i 1045. stavak 1. ZOO/05 (za razdoblje od 1. siječnja 2006.) kada je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Pretpostavka za primjenu odredbe čl. 219. ZOO/91 je da je osoba koristila tuđu stvar u svoju korist. Međutim, tužitelji su promijenili činjeničnu osnovu tužbe te je više nisu temeljili na činjenici korištenja tuđe stvari u svoju korist nego, kako je već rečeno, zbog nemogućnosti iznajmljivanja turistima pa stoga nije bilo osnove niti za dosuđenje naknade niti po toj osnovi.

 

Tužiteljima je za odgovoriti da su tužitelji potraživali naknadu za kontinuirano razdoblje iznajmljivanja turistima od 1989. do 31. prosinca 2011. (odnosno za razdoblje od 1989. do kraja 2001. u odnosu na tužitelja V. L.) odnosno za višegodišnje razdoblje što bi predstavljalo posao izvanredne uprave.

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Iz revizije proizlazi da tužitelji u ovoj pravnoj stvari pobijaju drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

U odnosu na reviziju tužitelja kojom osporavaju odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.