- 1 -              Rev 4243/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4243/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. N. B. iz O., N., OIB …, zastupanog po punomoćnici E. P., odvjetnici u B., protiv tužene R. H., OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-257/2018-2 od 6. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-978/17-14 od 20. prosinca 2017., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-257/2018-2 od 6. ožujka 2019., te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao dio čest. zem. 4078/1, k.o. Ž. u površini od 797 m2, koji je prikazan na skici izmjere ing. geod. I. B. od 21. prosinca 2016. slovima A,B,C,D, koja skica je sastavni dio presude, te da je tužena dužna trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužene za naknadom troška parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom je prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužitelj S. N. B., OIB: …, stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao dio čest. zem. 4078/1, k.o. Ž. u površini od 797 m2, koji dio je prikazan na skici izmjere ing. geod. I. B. od 21.12.2016.g. slovima A, B, C, D, koja skica je sastavni dio presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj glasom presude predmetnu nekretninu uknjiži u zemljišnoj knjizi na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava s imena tužene, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti iste.”

 

Drugostupanjskim rješenjem je prihvaćena žalba tužene i preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je tužitelju naloženo naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu 1.687,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) podnio reviziju zbog materijalnopravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga čl., stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga čl. u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetne nekretnine.

 

Prvostupanjski sud je ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva, pošao od toga da je 1. siječnja 1997. stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, dalje: ZVDSP), da je odredbom čl. 388. st. 4. tog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, a da je navedena odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. („Narodne novine” broj 137/99), te da je navedena odredba bila na snazi od 1. siječnja 1997. godine pa do ukidanja 17. studenog 1999. i u tom razdoblju da je bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu. Prvostupanjski sud stoga ocjenjuje da je tužitelju opravdano priznati pravne učinke odredbe čl. 388. st 4. ZVDSP-a važeće do 17. studenog 1999. jer da je prema rezultatima postupka njegovom pravu na predmetnu nekretninu suprotstavljeno samo pravo države i da pogreška države nastala donošenjem navedene neustavne odredbe ne može pasti na teret tužitelja. Utvrđujući da je tužitelj, osobno i putem prednika, neometano i neprekidno posjedovao predmetnu nekretninu kao zakonit, istinit i pošteni posjednik preko sto godina te je vrijeme dosjedanja isteklo prije 1. siječnja 1997., prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj stekao pravo vlasništva te je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009., te Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske od 28. lipnja 2016.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio da je neosnovano pozivanje prvostupanjskog suda na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009., jer da se navedeno shvaćanje može primijeniti samo ako je tužba radi utvrđenja prava vlasništva podnesena u razdoblju između 1. siječnja 1997. i 17. studenog 1999., a tužba u navedenom predmetu podnesena je 2. lipnja 2017. Nadalje, drugostupanjski sud smatra neosnovanim pozivanje prvostupanjskog suda na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Republike Hrvatske od 28. lipnja 2016. jer da je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava 20. ožujka 2018. donijelo presudu kojom je presudilo da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je zaključio da, obzirom da se je predmetna nekretnina nalazila u društvenom vlasništvu, a u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. nije se moglo steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu, da je tužitelj trebao dokazati da je, putem prednika, stekao pravo vlasništva posjedovanjem u trajanju od najmanje 40 godina do 6. travnja 1941. - što on da nije dokazao, niti je to tvrdio. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni kao neosnovan.

 

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja tužitelj je u reviziji naznačio sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske nužno da je tužba podignuta u razdoblju između 1. siječnja 1997. i 17. studenog 1999. ili je dovoljno samo to da je do označenog perioda istekao rok dosjedanja bez obzira kad je pokrenut parnični postupak?“

 

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tužitelj navodi da je riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, a da je u pobijanoj presudi izneseno pravno shvaćanje o navedenom pitanju suprotno pravnom shvaćanju zauzetom u odlukama Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1128/11 od 26. svibnja 2011. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2280/17 od 6. studenog 2018.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

U odlukama ovog suda poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., izraženo je sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.

 

U tim presuda je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Prema navedenom pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka, odlučujući ponovno o žalbenim prigovorima tuženice, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.