Broj: G-223/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Vicku Prančiću, kao  sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. N. iz S., Š. 50, koju  zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u S., protiv tuženika L. E. M. kft., K. K. krt. 3/A, 1097 B., koga zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu posl. br. broj Psp-129/11 od 24. svibnja 2013., dana 15. prosinca  2015.

r i j e š i o   j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu posl. br. Psp-129/11 od 24. svibnja 2013. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tuženik zasmetao tužiteljicu u posjedu poštanskog sandučića koji se nalazi u zgradi u S., Š. 50, time što je u tužiteljičin poštanski sandučić dana 11. lipnja 2011. godine stavio letak u kojemu je reklamirao prodaju svojih artikala te je tuženiku zabranjeno da u poštanski sandučić tužiteljice stavlja letke i/ili bilo koje druge stvari i naloženo da ubuduće ne smeta tužiteljicu na opisani i bilo koji drugi način  u posjedu poštanskog sandučića (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.025,00 kuna (točka II. izreke).

Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/0, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP) te je predložio da se pobijano rješenje preinači u skladu sa navodima u žalbi, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

Žalba je osnovana.

Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a, navodeći da tužiteljica nije na jasan način naznačila tuženika u postupku, jer da time što je tužiteljica u tužbi naznačila osobu tuženika kao L. E. M. kft., K. K. K. 3/A.1097 B., L. E. M. K. P. u R. H. A.. V. H. 40, Z., nije  jasno radi li se o jednom ili dva tuženika, odnosno ako se radi o jednom tuženiku tko je točno tuženik, predstavništvo ili pravna osoba. 

Naime, u ovom slučaju svojstvo stranke ima L. E. M. kft., K. K. krt. 3/A, 1097 B., kao pravna osoba, kako je to pravilno navedeno u uvodu pobijanog rješenja, a okolnost da je u tužbi, uz puni naziv tuženika navedena i adresa tuženikova predstavništva u R. H., ne znači da je tuženo i predstavništvo.

Neosnovano tuženik prigovara i jurisdikciji hrvatskog suda u konkretnom slučaju.

Nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim elementom uređena je Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima  („Narodne novine“, broj 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ). Naime, međunarodna nadležnost domaćeg suda zasniva se na pravilu iz članka 56. ZRSZ-a kojim je propisano da isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu, u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalim iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stanova ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju Republike Hrvatske.

Nema pravo tuženik ni kada tvrdi da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a jer da je o sporu odlučio stvarno i mjesno nenadležni sud.

Prema odredbi članka 34. stavka 1. točke 6. ZPP-a  općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima zbog smetanja posjeda. Odredbom članka 56. ZPP-a, koja uređuje nadležnost u sporovima o nekretninama i zbog smetanja posjeda, je propisano da je za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina.

Budući da je u konkretnom  slučaju smetanje posjeda počinjeno na nekretnini u Splitu, dakle, nekretnini koja se nalazi na području Općinskog suda u Splitu, taj sud je stvarno i mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

Neosnovano tuženik ističe u žalbi da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 369. stavka 2. točke 9. ZPP-a, navodeći da je u ovom sporu odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica identičnog činjeničnog supstrata pred prvostupanjskim sudom pod posl. br. Pst-780/11. To iz razloga što se u ovoj parnici radi o parnici zbog smetanja posjeda, dok se u parnici posl. br. Pst-780/11 radi o vlasničkoj parnici radi prestanka uznemiravanja. Budući da nema objektivnog identiteta spora između posesorne i petitorne parnice, pravila o litispendenciji se ne protive da se istodobno vode i parnica zbog smetanja posjeda i vlasnička parnica u pogledu iste nekretnine.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pružanje posjedovne zaštite zbog čina smetanja posjeda kojega je prema navodima tužbe tuženik počinio time što je dana 11. lipnja 2011. u tužiteljičin poštanski sandučić, koji se nalazi u zgradi u S., Š. 50, stavio letak u kojem je reklamirao prodaju svojih artikala.

Prvostupanjski sud je prihvatio navedeni tužbeni zahtjev jer je smatrao utvrđenim da je tužiteljica bila u posljednjem, mirnom posjedu poštanskog sandučića koji se nalazi u zgradi u S., Š. 50, u kojemu tužiteljica stanuje i da je tuženik počinio čin smetanja posjeda jer je unatoč istaknute zabrane stavljanja promotivnih materijala u navedeni poštanski sandučić stavio  letak kojim je reklamirao svoje artikle.

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se za sada sa sigurnošću prihvatiti.

U vezi s tuženikovim prigovorima u žalbi da stavljanje oglasnog materijala odnosno letaka reklamnog karaktera u poštanski sandučić nema značenje smetanja posjeda treba odgovoriti sljedeće.

Prije svega treba reći da se načelno ostavljanju oglasnih poruka i materijala u ili na poštanskim sandučićima kojima trgovci oglašavaju svoje proizvode i usluge ne može ništa prigovoriti. Takvo oglašavanje, naime, služi i interesima potrošača jer time dobivaju pregled o ponudi roba i usluga trgovaca čije se robe i usluge reklamiraju. Stoga se ne može na prvi pogled prihvatiti stajalište da potrošač otklanja takav način oglašavanja.

Drugačije, međutim, stoji stvar kada je primatelj-posjednik poštanskog sandučića izričito stavio na znanje da ne želi primati takav reklamni materijal. To biva kada je posjednik poštanskog sandučića stavio jasno uočljiv natpis da ne želi primati oglasne poruke i materijale, tj. reklamne letke i drugi reklamni materijal. Takvo izričito očitovanje volje posjednika poštanskog sandučića mora poštovati trgovac čiji se proizvodi i usluge oglašavaju na oglasnim porukama i materijalima, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme čina smetanja, kojom je propisano da je zabranjeno ostavljanje oglasnih poruka i materijala u ili na poštanskim sandučićima, te na ili ispred kućnih vrata potrošača ako je takva zabrana na njima jasno napisana. Dakle, ratio odredbe članka 16. stavka 1. ZPP-a je da se jasno zakonski definira kada je ostavljanje oglasnih poruka i materijala u ili na poštanskim sandučićima te na ili ispred kućnih vrata potrošača protupravno, pri čemu je zakonodavac postupanje protivno toj zakonskoj odredbi propisao kao prekršaj odredbom članka 144. stavka 1. ZZP-a. Okolnost da je postupanje protivno odredbi članka 16. stavka 1. ZZP-a kažnjivo kao prekršaj ne isključuje pravo posjednika poštanskog sandučića da, ako za to postoje zakonske pretpostavke propisane odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZVDSP) ostvaruje zaštitu svojih prava na poštanskom sandučiću u posjedovnom postupku (a i vlasničkom tužbom za prestanak uznemiravanja).

Prema tome ako trgovac postupa protivno izričitoj zabrani posjednika poštanskog sandučića u pogledu ostavljanja oglasnih poruka i materijala u ili na poštanskom sandučiću njegovo postupanje je protupravno i slijedom toga samovlasno. U takvom slučaju posjedniku poštanskog sandučića pripada u skladu s odredbom članka 21. stavka 1. ZVDSP-a pravo na zaštitu posjeda od uznemiravanja ne samo onda kada je u poštanski sandučić ubačen oglasni (reklamni) materijal u takvoj količini da to dovodi u pitanje temeljnu funkciju poštanskog sandučića-uručenje poštanskih pošiljaka primatelju (članak 2. stavak 1. točka 11. tada važećeg Zakona o poštanskim uslugama, "Narodne novine", broj 88/09 i 61/11) nego i u slučaju pojedinačnog neželjenog ubacivanja letka ili reklamnog materijala u poštanski sandučić. Dakle, posjednik poštanskog sandučića ima pravno zaštićeni interes da štiti svoju posjedovnu sferu od agresivnog nametanja neželjenog oglasnog (reklamnog) materijala i da se bespotrebno ne opterećuje s uklanjanjem takvog materijala, koji je za njega ustvari nepotrebno smeće u poštanskom sandučiću.

Pritom je pravno irelevantno što posjedniku poštanskog sandučića nije onemogućeno korištenje poštanskog sandučića. Naime, prihvaćanje argumenta da nema smetanja posjeda ako posjedniku nije onemogućeno korištenje stvari na dosadašnji način znači neprihvatljivo ograničenje prava na posjedovnu zaštitu. To bi u konačnici značilo da bi posjednici morali trpjeti razna ponašanja i radnje na objektu posjeda, kada bi te radnje sama po sebi, dakle po svojoj prirodi imale značenje čina smetanja, ako bi ubuduće stvar kao objekt posjeda mogli koristiti na dosadašnji način gledano u okviru njezine svrhe i prirode postojanja (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/10 od 24. listopada 2012. godine).

Po stajalištu ovoga suda kod trgovca koji unatoč jasno istaknutoj zabrani ostavlja oglasni materijal u ili na poštanskom sandučiću postoji svijest da postupa protupravno i da takvom radnjom zadire u tuđi posjed zbog čega takvo njegovo ponašanje predstavlja čin smetanja posjeda.

              U vezi tuženikovih prigovora glede pasivne legitimacije u ovom sporu koje tuženik temelji na tvrdnji da je distribuciju letaka obavljalo temeljem ugovora o posredovanju drugo trgovačko društvo treba reći da je u parnici zbog smetanja posjeda pasivno legitimirana ne samo ona osoba koja je neposredno poduzela čin smetanja, uznemirivši ili oduzevši tuđi posjed, nego i osoba  u čiju korist je druga osoba poduzela čin smetanja (s njegovim nalogom ili bez naloga), a ona se nije od toga ogradila. Budući da je stavljanje letaka u poštanski sandučić poduzeto u korist tuženika, u ovoj parnici postoji tuženikova pasivna legitimacija.

              Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istaknuo i prigovor nepravovremenosti tužbe na kojem prigovoru ustraje i u žalbi.

Prema odredbi članka 21. stavka 3. ZVDSP-a pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Dakle, pravo na zaštitu posjeda nastaje činom smetanja posjeda, a traje 30 dana od kada je posjednik saznao  da mu je i tko mu je smetao posjed (uznemirio odnosno oduzeo), ali najdulje jednu godinu od čina smetanja.

Pobijano rješenje nema razloga o odlučnoj činjenici koja se odnosi na /ne/pravovremenost tužbe, što znači da je prvostupanjsko rješenje opterećeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi s člankom 381. ZPP-a, na koju bitnu povredu tuženik osnovano upozorava u žalbi.

Osim toga ni utvrđenje prvostupanjskog suda da je u času kada bi navodno bio počinjen čin smetanja posjeda, odnosno stavljen tuženikov sporni letak u tužiteljičin poštanski sandučić na tom sandučiću bila stavljena zabrana ostavljanja oglasnog materijala ne može se za sada sa sigurnošću prihvatiti. Naime, u tužbi se ne navodi postojanje navedene zabrane, a iz  crnobijele fotografije priložene u spisu (list 17F), jer na njoj nema datuma snimanja, ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je ta zabrana stavljena, tj. je li stavljena prije ili poslije spornog čina smetanja posjeda. Predmetna fotografija nije javna isprava, pa njezinu vjerodostojnost, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, mora dokazati tužiteljica.

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku će prvostupanjski sud utvrditi kada je točno počinjeno smetanje posjeda i kad je tužiteljica za to saznala, te će ovisno o tom utvrđenju raspraviti i prigovore tuženika u pogledu postojanja zabrane ostavljanja oglasnog materijala u sporni poštanski sandučić, pa će nakon brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U Splitu 15. prosinca 2015.