- 1 -              Revd 37/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 37/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. G. iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Z., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-31/2018-4 od 18. rujna 2019. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena ispravljena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-39/2017-16 od 5. travnja 2018., u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž R-31/2018-4 od 18. rujna 2019., pozivom na odredbu čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati sudsku praksu (postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda – tako i u Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i posl. br. Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

 

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

 

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.)“.

 

Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a riješio kao u izreci.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.