- 1 -              Rev 916/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 916/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. d.o.o. za trgovinu, ugostiteljstvo i prijevoz iz S., koga zastupa punomoćnica V. V. Ž., odvjetnica u B., protiv tuženika A. T. iz B., koga zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici, broj Gž-1548/2011-2 od 29. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, broj P-51/2010-29 od 21. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog Pl-222/09 od 22. prosinca 2009., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati 634.659,42 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2009. do isplate te iznos s osnova obračunate kamate od 86.675,12 kn i trošak platnog naloga od 12.806,30 kn (toč. I izreke). Ukinut je navedeni platni nalog u dijelu kojim se nalaže isplate 634.659,42 kn uz zatraženu kamatu (toč. II izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 35.676,32 kn (toč. III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom uz nadoknadu troškova postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da revizija nije osnovana te je predlaže odbiti.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom uvodno navedenog iznosa zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Prvostupanjski je sud tijekom postupka utvrdio:

 

- da je tuženik izdao vlastitu mjenicu serije A (na kojoj su tri njegova potpisa), zastupniku tužitelja D. L., radi osiguranja naplate tražbine tužitelja prema trgovačkom društvu J. d.o.o., čijim izdavanjem je preuzeo obvezu da će o dospijeću sam platiti vjerovniku tj. tužitelju mjeničnu svotu,

 

- da je tuženiku bilo poznato da je tužitelj bio u poslovnoj suradnji s poduzećem J. d.o.o., (koje je prvotno bilo u vlasništvu njegove kćeri a potom u njegovom vlasništvu) a za nepodmirenu tražbinu da je saznao u rujnu 2008., kad su nastali financijski problemi i kad je direktor poduzeća Ž. R. bez njegovog znanja, podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka,

 

- da su u vrijeme predaje mjenice i mjeničnog očitovanja svi računi koji čine novčanu tražbinu tužitelja već bili izdani i obveze po njemu dospjele.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili da je tuženik kao trasant ovlastio tužitelja da popuni mjeničnu ispravu suglasno njihovom međusobnom sporazumu pa da je stoga na temelju čl. 46. st. 2. u vezi sa čl. 111. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 – dalje: ZM) tuženik dužan tužitelju isplatiti utuženi mjenični dug u iznosu od 721.334,54 kn koji čine glavnica od 634.659,42 kn i obračunata kamata od 86.675,12 kn.

 

Kad se u obzir uzme činjenica da je tužitelj imao potraživanje prema trgovačkom društvu J. d.o.o., da u vrijeme kad je tuženik zastupniku tužitelja predao mjenicu i mjenično očitovanja (radi osiguranja naplate tražbine) svi računi koji čine novčanu tražbinu tužitelja već su bili izdani i obveze po njemu dospjele – tad je pravilan zaključak sudova da tužitelj na temelju čl. 46. st. 2. ZM može od tuženika zatražiti isplatu predmetnog duga.

 

Tuženik revizijom osporava zaključak nižestupanjskih sudova ističući da nije nikad tužitelju dao vlastitu mjenicu koja je predmet postupka, u prilog čemu daje svoju nalazu iskaza tuženika i pojedinih svjedoka.

 

Revizijskim navodima kojima tuženik osporava utvrđenje sudova vlastitom ocjenom izvedenih dokaza te iznoseći svoju ocjenu iskaza tuženika i svjedoka, u stvari osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, što nije ovlašten sukladno odredbi čl. 385. ZPP, prema kojoj odredbi pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja.

 

Preostale revizijske prigovore: da tužitelj nije imao osnova podnijeti tužbu s prijedlog za izdavanje platnog naslova temeljem preslike mjenice bez protesta, da sud nije imao osnova udovoljiti tužiteljevu zahtjevu za isplatom kamata od 86.675,12 kn, prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, da se ne radi o vlastitom mjenici u smislu odredbe čl. 109. ZM kako je to zaključio sud I stupnja – tuženik nije isticao u žalbi pa time sud drugog stupnja nije niti bio u mogućnosti u svojoj se odluci očitovati o njima. Stoga u revizijskoj fazi postupka ovi prigovori nisu ni razmatrani (čl. 385. st. 2. ZPP).

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju na temelju čl. 393. ZPP, odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.