- 1 -              Rev 529/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 529/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice K. K. iz A., OIB: …, koju zastupa punomoćnica R. H., odvjetnica u N., protiv I-tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N., i II-tuženika R. K. iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. O., odvjetnik u N., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-999/2015-2 od 19. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-438/12-9 od 19. siječnja 2015., u sjednici vijeća dana 3. ožujka 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-999/2015-2 od 19. studenog 2015. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Našicama presudom poslovni broj P-438/12-9 od 19. siječnja 2015. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je Ugovor o prodaji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države broj 2/204 sklopljen dana 15. prosinca 2004. godine između prodavatelja Republike Hrvatske zastupane po Z. K., načelniku O. K., i kupca R. K. iz K., i ovjeren kod javnog bilježnika M. P. iz V. pod brojem OV-103/05 dana 11. siječnja 2005. godine ništetan.

 

Nalaže se tuženicima da tužiteljici nadoknade parnične troškove u roku d 15 dana.“

 

Tužiteljici K. K. je naloženo naknaditi tuženicima Republici Hrvatskoj i R. K. troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna.

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-999/2015-2 od 19. studenog 2015. odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude je tužiteljica podnijela redovnu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a tuženicima naloži naknaditi tužiteljici parnične troškove.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), i to u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Tužiteljica tvrdi da je bitna povreda počinjena pred prvostupanjskim sudom time što je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje da „za ocjenu ništetnosti ugovora koji je nakon natječaja zaključen sa izabranim ponuditeljem nije od važnosti na koji je način neka ponuda ocjenjivana“, pa da sud zbog pogrešnog pristupa nije ocijenio odlučne činjenice koje se odnose na zakonitost postupka javnog natječaja. Tvrdi i da drugostupanjski sud nije otklonio bitnu povredu da nije odgovorio na žalbene navode, pa je i sam propustio zauzeti jasno pravno shvaćanje glede odlučnih činjenica i mjerodavnih propisa. Time drži da je izostala sudska provjera zakonitosti u radu državnih tijela u postupku provođenja natječaja za prodaju državnog zemljišta, uz netočnu tvrdnju drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud „pribavio kompletnu natječajnu dokumentaciju, u istu izvršio uvid i ocijenio kao dokazni materijal sukladno odredbi članka 8. ZPP“.

 

U odgovoru na ovaj revizijski navod se napominje da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, a samim time i pogrešno shvaćanje o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora, sam po sebi ne znači da je u donošenju presude počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč eventualnoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude, a takav je i ovaj slučaj.

 

Nadalje, sudu je pridržano pravo odluke o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP), pa sud odluku donosi prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Tužiteljica je u reviziji iznijela svoju ocjenu izvedenih dokaza, te sadržajno ukazala na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

 

Neosnovana je tvrdnja tužiteljice da je pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP time što drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode nego se pozva na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud doista treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Međutim iznimno, prema odredbi čl. 375. st. 5. ZPP ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

 

Drugostupanjski sud je u ovom slučaju postupio po odredbi čl. 375. st. 5. ZPP, te je u odnosu na žalbene razloge koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava uputio na obrazloženje prvostupanjske presude, jer je obrazloženje prvostupanjske presude sveobuhvatno i neproturječno, sačinjeno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je drugostupanjski sud svoje obrazloženje pogrešno temeljio uz ostalo i na navodima o tome da je o zakonitosti provedenog natječaja odlučeno presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1216/2010 ovaj sud je utvrdio da je navedena presuda donesena u sporu radi poništaja predmetnog ugovora. Tužbeni zahtjev je navedenom presudom odbijen zbog toga što tužitelj nije ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena, pa ne spada u krug osoba iz čl. 112. st. 1. Zakona o obveznim Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

 

Stoga tužiteljica osnovano navodi da nije bilo mjesta pozivanju na pravno shvaćanje iz navedene presude, ali time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer to nije bilo, niti je moglo biti, od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, što je jedna od kumulativno propisanih pretpostavki koja mora biti ispunjena za postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je utvrđenje ništavim Ugovora o prodaji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države broj 2/2004 sklopljenog dana 15. prosinca 2004. između prodavatelja Republike Hrvatske i kupca R. K. iz K..

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li navedeni ugovor ništav zbog toga što bi bio protivan prisilnim propisima, odnosno zbog toga što je postupak koji je prethodio sklapanju ugovora o prodaji zemljišta u vlasništvu RH (navodno) proveden protivno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 2/04, 87/02, dalje : ZPZ), te je li ništav po čl. 53. ZOO zbog nedopuštene osnove.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-da je dana 15. prosinca 2004. sklopljen Ugovor o prodaji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države broj 2/204 između prodavatelja Republike Hrvatske i kupca R. K. iz K., koji je ovjeren kod javnog bilježnika M. P. iz V. pod brojem OV-103/05 dana 11. siječnja 2005.,

 

-da je predmet prodaje nekretnina upisana u zk. ul. br. 2590. k.o. P., i to kč.br. 1389/23, a cijena je ugovorena u iznosu od 467.891,20 kuna,

 

-da je prema podacima iz Zapisnika zk. odjela od 17. studenog 2006. u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. A. od predmetne nekretnine i još dvije čestice formirana nova čestica kč. br. 479 ukupne površine 430926 m2, koja je u suvlasništvu R. K. u 162296/215463 dijela, te Republike Hrvatske u 53167/215463 dijela,

 

-da je sklapanju ugovora prethodio postupak javnog natječaja za prodaju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH za O. K., koji je raspisalo Općinsko vijeće O. K. u Glasu Slavonije od 16. kolovoza 2004., a nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva je dalo suglasnost na raspisivanje javnog natječaja,

 

-da je u postupku izbora najboljeg ponuditelja (od više pristiglih ponuda) utvrđeno kako je ponuditelj R. K. ponudo najvišu cijenu u iznosu od 467.891,53 kune i ispunjava propisane uvjete natječaja jer je uplatio potrebnu jamčevinu, i ima osnovano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a u pisanom obliku je izjavio da prihvaća najvišu cijenu koja bude ponuđena od natjecatelja u postupku,

 

-da je Općinsko vijeće O. K. dana 21. rujna 2004. donijelo Odluku o izboru najpovoljnije ponude za kupnju poljoprivrednog zemljišta (…) u kojoj je uz ostalo R. K. utvrđen najboljim ponuditeljem za gore navedenu nekretninu, a Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva je dana 10. studenog 2004. dalo suglasnost na navedenu Odluku,

 

-da je K. K. također sudjelovala u postupku, ali je dala nižu ponudu od R. K.,

 

-da K. K. u trenutku objave javnog natječaja nije bila u zakupnom odnosu s Republikom Hrvatskom glede predmetne nekretnine, jer je njezin Ugovor o zakupu sklopljen 7. svibnja 2001. na vrijeme od jedne godine, pa je zakupni odnos prestao istekom jedne godine.

 

Prvostupanjski sud je također utvrdio okolnosti na koje je tijekom parnice ukazala tužiteljica, a koje su nastupile nakon sklapanja ugovora i to:

 

- da nakon sklapanja ugovora R. K. nije mogao stupiti u posjed kupljene nekretnine zbog protivljenja K. K. koja je i nakon isteka Ugovora o zakupu, uz suglasnost RH, bila u posjedu nekretnine u vrijeme provođenja postupka za prodaju nekretnine, a nakon završetka postupka prodaje je odbila predati kupcu nekretninu,

 

-da je prije ovog spora vođeno više postupaka po tužbama K. K., uz ostale i parnični postupak po tužbi radi poništaja predmetnog Ugovora o prodaji u kojemu je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice,

 

-da je R. K. 2008. godine sklopio Ugovor o prodaji i 2012. godine Aneks ugovoru s kupcem H. K. kojim prodaje kupcu 92/100 dijelova nekretnine kč. br. 479 (novoformirane čestice) po cijeni od 538.024,44 kune.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da predmetni Ugovor o prodaji nije ništav zbog onih razloga na koje se pozvala tužiteljica.

 

U obrazloženju je navedeno da u odnosu na predmetni Ugovor o prodaji ne postoje razlozi ništavosti u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, jer je, suprotno tvrdnji tužiteljice, postupak za prodaju predmetne nekretnine proveden u skladu s odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 87/02, 2/04),

 

Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio da Ugovor o prodaji nije ništav po odredbama čl. 52. i 54. ZOO zbog nedopuštene osnove. Okolnost što je kupac R. K. četiri godine nakon sklapanja ugovora prodao nekretninu trećoj osobi, u situaciji kad zbog nezakonitih radnji K. K. nije mogao stupiti u posjed kupljene nekretnine, ne ukazuje na postojanje nedopuštene osnove, odnosno ne ukazuje na to da kupac nije imao namjeru baviti se poljoprivrednom proizvodnjom na kupljenom zemljištu.

 

Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim predmetnog Ugovora o prodaji.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, koje je primjenom odredbe čl. 375. ZPP prihvatio drugostupanjski sud. Po shvaćanju tužiteljice ugovor je ništav zato što je protivan prisilnom propisu, odnosno jer je sklopljen u postupku upravnog tijela provedenom protivno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a zemljište je prodano kupcu koji nije imao namjeru baviti se poljoprivrednom proizvodnjom, pa da je ugovor ništav po čl. 53. ZOO zbog nedopuštene osnove.

 

Revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

 

U odnosu na revizijske navode mjerodavne su odredbe ZOO koje glase:

 

- čl. 103. st. 1. ZOO: Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

- čl. 51. ZOO: (1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. (2) Osnovna je nedopuštena, ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. (3) Pretpostavlja se da obveza ima osnovu iako nije izražena.

 

- čl. 52. ZOO: Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav.

 

-čl. 53. ZOO: (1) Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost. (2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

 

Tužiteljica tijekom postupka nije iznijela činjenične tvrdnje o nekim razlozima zbog kojih bi Ugovor o prodaji sam po sebi bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Sve tvrdnje su se odnosile na postupak koji je prethodio sklapanju ugovora, koji je proveden po odredbama ZPZ. Međutim, u obrazloženju ovog revizijskog razloga tužiteljica je iznijela činjenične tvrdnje koje su različite u odnosu na gore navedena činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda.

 

Za ocjenu o tome je li predmetni ugovor ništav zbog nedopuštene osnove valja poći od sadržaja odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz čijih se uvodnih odredaba i odredaba o prodaji poljoprivrednog zemljišta može zaključiti što je bio cilj i svrha zakonskog utvrđenja gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i prodaje poljoprivrednog zemljišta.

 

Iz navedenog zakona proizlazi da se odlukom kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu RH, obvezno osigurava zaštita i unapređenje gospodarskih, ekoloških i drugih interesa RH i njezinih građana. Odluka iz čl. 22. st. 2. ZPZ nije upravni akt.

 

S obzirom na to da odluka kojom se odlučuje o vlasničkim i drugim stvarnim pravima na poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu RH nije upravni akt (čl. 22. st. 2. ZPZ), samim time odluka o izboru najpovoljnijeg ponuditelja za prodaju odnosno kupnju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države ne može biti predmetom pobijanja u upravnom i sudskom postupku. Ona je samo pretpostavka za sklapanje ugovora o prodaji poljoprivrednog zemljišta, kojim tek nastaje obveznopravni odnos između stranaka, te tek takav ugovor može biti predmetom pobijanja od strane ponuđača ako smatra da su time povrijeđena njegova prava koja bi mi u skladu s učinjenom ponudom pripadala temeljem odredbi ZPZ-a, a sve vezano za prodaju poljoprivrednog zemljišta temeljem najpovoljnije ponude (tako u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-413/09-2 od 29. prosinca 2010.).

 

Za rješenje spora odlučno što je bio cilj i svrha odredaba ZPZ o prodaji zemljišta u vlasništvu RH, je li postojala nedopuštena pobuda na strani kupca za koju nije znao prodavatelj, te je li ona utjecala na drugu stranu da upravo s tim kupcem sklopi ugovor.

 

Odredbom o prvenstvenom pravu kupnje iz čl. 26. ZPZ osigurano je da određene kategorije fizičkih i pravnih osoba imaju prvenstveno pravo sudjelovanja u javnom natječaju za prodaju zemljišta u vlasništvu RH, dijelom i s očitim ciljem da se na prvom mjestu razriješe suvlasnički odnosi na poljoprivrednom zemljištu, ali i da osobe koje se već bave poljoprivredom steknu poljoprivredno zemljište koje je u vlasništvu RH, i na taj način ostvari zaštita i unapređenje gospodarskih, ekoloških i drugih interesa RH i njezinih građana.

 

Prednost u kupnji je propisana sljedećim redoslijedom: suvlasnik zemljišta, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, dosadašnji zakupac zemljišta, uz uvjet da je plaćao obveze i održavao poljoprivredno zemljište pažnjom dobrog gospodara, poljoprivrednik čije se zemljište nalazi u vlasništvu ili zakupu, a graniči sa zemljištem koje se prodaje, razvojačeni hrvatski branitelj koji je proveo u obrani suvereniteta Republike Hrvatske najmanje 3 mjeseca i članovi obitelji poginuloga, umrloga, zatočenog ili nestaloga hrvatskog branitelja, a koji se bave poljoprivrednom djelatnošću, poljoprivrednik koji ima zemljište u vlasništvu ili zakupu na primjerenoj udaljenosti, fizičke i pravne osobe koje posjeduju izgrađen vlastiti proizvodni objekt (farmu za proizvodnju mesa, mlijeka i jaja, doradu sjemena i druge objekte namijenjene preradi i doradi i uskladištenju poljoprivrednih proizvoda), pravna osoba registrirana za obavljanje poljoprivredne djelatnosti.

 

Osobe iz čl. 26. st. 1. ZPZ imaju prvenstveno pravo kupnje prema utvrđenom redoslijedu uz uvjet da prihvate najvišu cijenu postignutu natječajem od strane ponuđača koji ispunjava natječajne uvjete i da ponudi prilože gospodarski program korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države (u daljnjem tekstu: gospodarski program).

 

Ako više osoba iz čl. 26. st. 1. ZPZ ima jednake uvjete, poštujući redoslijed, prednost se daje osobi koja će se baviti ekološkom proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda.

 

Iz navedenih odredaba slijedi da se kod prodaje mora voditi računa o najvišoj ponudi cijene, ali također je postavljen i posebni cilj, a to je osiguravanje zaštite i unapređenje gospodarskih i ekoloških i drugih interesa RH i njezinih građana, iskorištavanje poljoprivrednog zemljišta od strane prvenstveno fizičkih osoba, i to onih fizičkih osoba koje prema procjeni zakonodavca daju najbolje garancije za svrsishodno korištenje zemljišta.

 

U konkretnom slučaju ugovor je sklopljen s upravo ponuditeljem R. K. koji je vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji je i prije predmetne prodaje bio individualni poljoprivrednik, a svojoj ponudi u javnom natječaju je priložio gospodarski program korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora je ponudio najvišu cijenu, čime se taj ponuditelj svrstava upravo u kategoriju ponuditelja s vrha prioritetne liste.

 

Sve tvrdnje o navodno nedopuštenoj pobudi kupca pri sudjelovanju u postupku prodaje zemljišta odnose se na okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, koje je svojim postupcima izazvala upravo tužiteljica koja je spriječila kupca da stupi u posjed time što je odbijala predati mu zemljište, iako sama nije imala nikakvu pravnu osnovu posjedovati predmetnu nekretninu nakon što je proveden postupak prodaje nekretnine i sklopljen ugovor s kupcem zemljišta.

 

Pravilno je stoga pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude da predmetni ugovor nije ništav zbog nedopuštene osnove (čl. 51. ZOO) , te shvaćanje da ugovor nije bez učinka zbog toga što bi na strani kupca postojala nedopuštena pobuda koja je bitno utjecala na odluku jednog prodavatelja da sklopi ugovor (čl. 53. st. 2. ZOO).

 

U odnosu na tvrdnju tužiteljice iznesenu u reviziji da je predmetni ugovor prividni ugovor ovaj sud je pošao od toga da tužiteljica nije temeljila tužbeni zahtjev na činjeničnim tvrdnjama da je predmetni ugovor prividni ugovor, koji prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO nema pravni učinak među strankama. Tvrdnje tužiteljice su se odnosile isključivo na razloge ništavosti zbog nezakonitog provođenju postupka javnog natječaja koji je prethodio sklapanju predmetnog ugovora i na nedopuštenu osnovu te nedopuštenu pobudu kupca kod sklapanja ugovora.

 

Stoga tvrdnje o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 66. ZOO, koje su opisno iznesene u reviziji, ovaj sud nije razmatrao.

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Imajući na umu navedene razloge valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.