- 1 -              I Kž 33/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 33/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. D., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog I. D., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. rujna 2019. broj K-57/18, u sjednici održanoj 3. ožujka 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalba optuženog I. D. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi I. D. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i tri mjeseca.

 

Od optuženika je, na temelju čl. 557. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), u vezi sa čl. 77. st. 1. i 2. KZ/11. oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.944.550,00 kuna.

 

Na temelju čl. 560. ZKP/08. u vezi sa čl. 557. st. 2. ZKP/08. utvrđeno da je optuženi I. D. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. opisanim u izreci presude ostvario imovinsku korist u iznosu od 2.944.550,00 kuna te je utvrđeno da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske. Optuženiku je naloženo da navedeni novčani iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08., optuženom I. D. naloženo je snositi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, dok je, na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08., djelomično oslobođen plaćanja troškova postupka i to troškova knjigovodstveno-financijskog vještačenja, pristupa svjedoka, te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.

Žalbu je podnio optuženi I. D. po branitelju odvjetniku M. C. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskog suda na ponovno  odlučivanje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu sa čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog nije osnovana.

 

Optuženi I. D. u žalbi ističe da bi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, iz obrazloženja te žalbene osnove proizlazi da on u suštini osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Protivno žalbi optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Zbog toga, žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je on inkriminiranim postupanjem iz izreke pobijane presude pribavio sebi protupravnu imovinsku korist. Naime, žalbom optuženik ne dovodi u pitanje da je u vremenskom periodu od 31. svibnja do 28. prosinca 2007. bio direktor trgovačkog društva B. N. d.o.o. iz Z., ..., kao i da je u tom inkriminiranom razdoblju bio ovlašten raspolagati sredstvima na žiro računima društva. Jednako tako, žalbom se ne spori niti da je upravo optuženik sa žiro računa trgovačkog društva B. N. d.o.o. kod R. , P. b. d.d. i Z. b. d.d. podigao novac putem gotovinskih isplata u poslovnicama i putem bankomata te da bi u inkriminiranom razdoblju sa spomenutih žiro računa trgovačkog društva bilo podignuto ukupno 2.944.550,00 kuna. Tvrdi, međutim, suprotno stavu prvostupanjskog suda, da imovinsku korist za sebe nije pribavio optuženik, nego je isti poslužio kao svojevrsni „trojanski konj“ za ostvarenje tuđih nezakonitih interesa, ističući pri tome Z. P. i K. P., čije je iskaze prvostupanjski sud nekritički uzeo u obzir prilikom odlučivanja o krivnji optuženika. Drži kako je sud trebao pribaviti snimke video nadzora bankomata Z. b. d.d. kako bi se na nedvojbeni način utvrdilo tko je na bankomatima novac dizao.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je, analizirajući provedene dokaze, a i obranu optuženika, zaključio, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je upravo optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom i stavljeno na teret.

Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi prvenstveno iz nedvojbene činjenice da je optuženi I. D. u inkriminiranom razdoblju bio direktor, a i jedini ovlašteni potpisnik za raspolaganje sredstvima na žiro-računima trgovačkog društva B. N. d.o.o. iz Z., koji su se vodili kod R., P. b. d.d. i Z. b. d.d. Kao direktor i jedini član uprave imao je dužnost i odgovornost poslove voditi s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika u odnosu na poslovanje gospodarskog subjekta čijim poslovima upravlja i u odnosu na koje donosi odluke. Osim toga, kao osoba ovlaštena za rapolaganje novcem društva, optuženik je bio dužan štititi imovinske interese tog društava, koju je dužnost povrijedio jer je podizanjem gotovinskih sredstava sa računa društva, a za koje nema podataka da bi bili utrošeni u poslovne svrhe, pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, a također i prouzročio štetu društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti. U tom je kontekstu prvostupanjski sud ispravno zaključio da je optuženik s imovinom trgovačkog društva, koja nije njegova osobna već tuđa, postupao kao da je njegova vlastita, koristeći pri tome svoje interne ovlasti kao odgovorne i ovlaštene osobe tog društava, čineći u tom smislu ono što pravno kao takav može, ali prekoračujući pritom granice onoga što pravno smije. Pri tome, u kaznenopravnom smislu, nije od odlučnog značaja da li se on na takvo protupravno postupanje odlučio eventualno u dogovoru s još nekim osobama s kojima je novac i dijelio, pa moguće i sa Z. P. i K. P. U odnosu na navedene osobe saslušane kao svjedoke, a protivno stavu žalitelja, prvostupanjski sud je iznio sadržaj iskaza tih svjedoka, dao je i svoju ocjenu relevantnosti iskaza tih svjedoka u odnosu na kazneno djelo koje je optuženiku stavljeno na teret te ih vrednovao na ispravan način.

 

Prvostupanjski je sud ispravno u kontekstu tih objektivnih utvrđenja vrednovao i obranu optuženika da o svemu nije znao ništa, otklonivši je kao nevjerodostojnu. Naime, da doista stoje navodi optuženikove obrane da su sve vodili Z. P., K. P. ili neka treća osoba, tada bi bilo logično da je optuženik odmah prekinuo inkriminirani način podizanja novca, tim više što, prema vlastitim navodima, u  trgovačkom društvu B. N. d.o.o. nije obavljao nikakav posao. Suprotno tome, on je to nastavio činiti sve do prosinca 2007., nakon što je podigao ukupno 2.944.550,00 kuna, od čega čak 2.702.950,00 kuna na bankomatima Z. b. d.d. I prema stavu ovog drugostupanjskog suda, neupitno je da je upravo optuženik podizao novac na bankomatima Z. banke d.d. jer je karticu banke on zatražio i preuzeo, a iz njegove se obrane ne može zaključiti da bi karticu predao nekoj trećoj osobi. Stoga se niti izvođenjem dokaza koje je optuženik u žalbi predložio, a koje bi u ovom trenutku zbog proteka vremena bilo i nemoguće izvesti, ne bi moglo na drugačiji način utvrditi činjenično stanje. Stoga prvostupanjski sud ispravno zaključuje, a to prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je optuženik I. D. bio upoznat da novac s računa društva isključivo podiže s ciljem da se osobno okoristi te su u tom pogledu njegova svijest i volja za počinjenjem djela neupitni.

 

              Slijedom toga nije osnovana žalba optuženika ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon kada je radnje optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Iako se optuženik ne žali zbog povrede kaznenog zakona, ovaj sud drugog stupnja je pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Budući da optuženik u žalbi ne pobija odluku o kazni, odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o troškovima kaznenog postupka, a obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi te troškovima nije osnovana.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu proteka vremena od počinjenog djela te činjenice da je otac dvoje maloljetne djece, te otegotnih, i to dosadašnje osuđivanosti zbog istovrsnih kaznenih djela, visine pribavljene imovinske koristi, koja u znatnoj mjeri premašuje zakonski minimum od 60.000,00 kuna, prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i tri mjeseca, čime je u konkretnom slučaju, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, postignuta svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženiku oduzeo imovinska korist jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, pa je tako oduzeo imovinsku korist u ukupnom iznosu od 2.944.550,00 kuna koja predstavlja imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom, te je istu utvrdio kao imovinu Republike Hrvatske.

 

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 3. ožujka 2020.