- 1 -              I Kž-Us 104/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 104/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene N. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 333. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), optužene N. B., optužene V. L. H., optuženog I. N., optužene V. M., optuženog M. B., optuženog D. F., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. veljače 2015. broj K-Us-9/13, u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2020., u nazočnosti u javnom dijelu branitelja optužene N. B., odvjetnika J. G., branitelja optužene V. L. H., odvjetnika V. M. i odvjetnika F. O. te branitelja optužene J. P., odvjetnika V. I.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi optuženog I. N., optužene V. M., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda te se na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19)

 

ODBIJA OPTUŽBA

 

protiv optuženog I. N. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 4) neutvrđenih dana krajem 2010. u V. i Z., nakon što je D. M. O. ponudila optuženom I. N. da će mu I. O. za novčanu naknadu od 4.000,00 € ishoditi invalidsku mirovinu, na što je optuženi I. N. pristao te je putem D. M. O. predao I. O. za tu uslugu navedeni novčani iznos te je I. O. prema dogovoru sa D. R., od ovog dobio upute o liječničkim pregledima koje je optuženi I. N. trebao obaviti pa je po obavljenim liječničkim pregledima na koje ga je naručila D. M. O., s time da je medicinski pregled u Psihijatrijskoj bolnici u V. umjesto njega obavio Z. P. i po pribavljenoj medicinskoj dokumentaciji, I. O. donio pozitivan nalaz i mišljenje broj ... od 18. studenog 2010., utvrdivši da kod optuženog I. N. postoji invalidnost te profesionalna nesposobnost za rad, nakon čega je D. R., koristeći se činjenicom da je kao bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO u Z., poznavao osobe zaposlene u Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO u Z., koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja, trebao ishoditi potvrđivanje nalaza i mišljenja I. O., temeljem čega je optuženom I. N. priznato pravo na invalidsku mirovinu,

 

- dakle, optuženi I. N. odgovornoj osobi dao dar da u granicama svojeg ovlaštenja obavi opisanu radnju koju bi morala obaviti,

 

protiv optužene V. M., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 6) neutvrđenih dana krajem 2010. u V. i Z., nakon što je I. O. ponudio optuženoj V. M. da će joj za novčanu naknadu u točno neutvrđenom iznosu, ali svakako za iznos veći od 1.750,00 €, ishoditi invalidsku mirovinu, neovisno o tome da li ostvaruje uvjete, na što je ova pristala te I. O. predala dogovoreni iznos, radi čega je I. O. prema dogovoru sa D. R., od ovog dobio upute koju liječničku dokumentaciju bi optužena V. M. trebala pribaviti pa je po obavljenim liječničkim pregledima i po pribavljenoj medicinskoj dokumentaciji, I. O. donio pozitivan nalaz i mišljenje broj ... dana 17. studenog 2010., utvrdivši da kod optužene V. M. postoji invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad, nakon čega je D. R., koristeći se činjenicom da je kao bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO u Z., poznavao osobe zaposlene u Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO u Z., koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja, trebao ishoditi potvrđivanje nalaza i mišljenja I. O., temeljem čega je optuženoj V. M. priznato pravo na invalidsku mirovinu,

 

- dakle, optužena V. M. odgovornoj osobi dala dar da u granicama svojeg ovlaštenja obavi opisanu radnju koju bi morala obaviti,

 

protiv optuženog A. P., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 14) tijekom mjeseca rujna 2011. u V. i Z., nakon što je optuženi A. P. zatražio od I. O. da mu ishodi invalidsku mirovinu, neovisno o tome da li ostvaruje uvjete za istu, na što je I. O. pristao i zatražio za to plaćanje novčane naknade u neutvrđenom iznosu, što je imenovani prihvatio i obećao mu predati dogovorenu novčanu naknadu, nakon čega je I. O. po prethodnom dogovoru sa D. R., od ovog dobio upute koju liječničku dokumentaciju bi optuženi A. P. trebao pribaviti pa je po obavljenim liječničkim pregledima i po pribavljanju medicinske dokumentacije, I. O. donio pozitivan nalaz i mišljenje broj ... dana 13. rujna 2011., utvrdivši da kod optuženog A. P. postoji invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad, nakon čega je D. R., koristeći se činjenicom da je kao bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO u Z., poznavao osobe zaposlene u Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO u Z., koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja, trebao ishoditi potvrđivanje nalaza i mišljenja I. O., temeljem čega će se optuženom A. P. rješenjem HZMO Područne službe u V. priznati pravo na invalidsku mirovinu,

 

- dakle, optuženi A. P. odgovornoj osobi dao obećanje dara da u granicama svojeg ovlaštenja obavi opisanu radnju koju bi morala obaviti;

 

protiv optužene J. P., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 20) tijekom lipnja 2011. u Z., optužena J. P., centralni administrator HZMO u Z. u O. medicinskog vještačenja, ovlaštena i za dodjelu predmeta, na traženje N. D., predmet I. J. dodijelila u rad mimo redoslijeda dodjele, a nakon što je odlukom Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO I. J. rješenjem HZMO Područne službe u Z. priznato pravo na invalidsku mirovinu, od N. D. primila iznos od 1.000,00 kn

 

- dakle, optužena J. P. kao odgovorna osoba nakon obavljanja opisane radnje koju ne bi smjela obaviti u granicama svoje ovlasti, a u svezi s njom, primila dar,

 

protiv optuženog V. J. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi) i protiv optužene J. P., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 21) tijekom rujna i  listopada 2011. u Z., nakon što je optuženi V. J. putem neutvrđene osobe zatražio od D. R. da mu ishodi invalidsku mirovinu, neovisno o tome da li ostvaruje uvjete, radi čega je D. R., dogovorivši sa optuženim V. J. putem spomenute neutvrđene osobe novčanu naknadu od najmanje 3.300,00 €, koju mu je i predao, dogovorio sa N. D. da ona radeći u svojstvu višeg vještaka u HZMO, Središnjoj službi u Z., Odjelu medicinskog vještačenja, u kojem je bila ovlaštena ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja liječnika vještaka Područne službe, svojim nalazom i mišljenjem broj ... od 23. rujna 2011. usvoji žalbu optuženog V. J. i utvrdi da kod njega postoji opća nesposobnost za rad i to na način da joj je prethodno, na njeno traženje, optužena J. P., centralni administrator HZMO u Z., u Odjelu medicinskog vještačenja, ovlaštena i za dodjelu predmeta, dodijelila u rad predmet optuženog V. J. mimo redoslijeda dodjele, nakon čega je D. R., koristeći se činjenicom da je kao bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO u Z., poznavao osobe zaposlene u Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO u Z., koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja, trebao ishoditi potvrđivanje nalaza i mišljenja N. D. temeljem čega je optuženom V. J. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a nakon čega je optužena J. P. od N. D. primila iznos od 1.000,00 kn

 

- dakle, optužena J. P. kao odgovorna osoba nakon obavljanja opisane radnje koju ne bi smjela obaviti u granicama svoje ovlasti, a u svezi s njom, primila dar i optuženi V. J. odgovornoj osobi dao dar da u granicama svojeg ovlaštenja obavi opisanu radnju koju bi morala obaviti i

 

protiv optužene J. P., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 22) tijekom mjeseca svibnja  2011. u Z., nakon što je D. N. putem T. C. zatražio od D. R. da njegovoj majci N. N. ishodi invalidsku mirovinu neovisno o tome da li ostvaruje uvjete, radi čega je D. R., a za novčanu naknadu u iznosu od 3.000,00 €, koju mu je predao D. N. putem T. C., dogovorio sa N. D. da ona, radeći u svojstvu ovlaštenog višeg vještaka u HZMO, Središnjoj službi u Z., Odjelu medicinskog vještačenja, u kojem svojstvu je bila ovlaštena ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja vještaka Područne službe HZMO, povodom izjavljene žalbe, svojim nalazom i mišljenjem broj ... od 18. svibnja 2011., usvoji žalbu N. N. i utvrdi da kod nje postoji opća nesposobnost za rad i to na način da joj je na njeno traženje optužena J. P., centralni administrator HZMO u Z., u Odjelu medicinskog vještačenja, ovlaštena i za dodjelu predmeta u rad zaprimljenih na Odjelu medicinskog vještačenja, predmet N. N. dodijelila u rad mimo redoslijeda dodjele, nakon čega je D. R. na neutvrđeni način ishodio i potvrđivanje nalaza i mišljenja N. D. od strane Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, a primljeni iznos od D. N. prema prethodnom dogovoru D. R. je podijelio na način da je iznos od 800,00 € i 1.000,00 kn predao N. D., od kojeg iznosa je ona zadržala za sebe 800,00 €, a iznos od 1.000,00 kn je predala optuženoj J. P.,

 

- dakle, optužena J. P. kao odgovorna osoba nakon obavljanja opisane radnje koju ne bi smjela obaviti u granicama svoje ovlasti, a u svezi s njom, primila dar,

 

i

 

protiv optuženog V. N., (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

da bi:

 

2/ 23) neutvrđenih dana tijekom mjeseci svibnja i lipnja 2011. u V., nakon što mu je Z. P. ponudio  da će mu I. O. uz plaćanje novčane naknade u iznosu od 5.500,00 € ishoditi invalidsku mirovinu, na što je ovaj pristao te predao navedeni novčani iznos Z. P., radi čega je I. O., a nakon što je po prethodnom dogovoru sa D. R. od ovog dobio upute koju liječničku dokumentaciju bi optuženi V. N. trebao pribaviti pa je po obavljenim liječničkim pregledima i po pribavljanju medicinske dokumentacije, donio pozitivan nalaz i mišljenje broj ... od 3. lipnja 2011., utvrdivši da kod optuženog V. N. postoji invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad, nakon čega je D. R., bivši načelnik Odjela medicinskog vještačenja HZMO u Z., također po prethodnom dogovoru sa I. O. i za unaprijed obećanu mu novčanu naknadu od 1.750,00 €, a koristeći se činjenicom da je poznavao osobe zaposlene u Stručnom povjerenstvu za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO u Z., koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja, trebao ishoditi potvrđivanje nalaza i mišljenja I. O., na temelju čega bi se optuženom V. N. priznalo pravo na invalidsku mirovinu, dok su primljeni novac prema prethodnom dogovoru I. O. i Z. P. međusobno podijelili,

 

- dakle, optuženi V. N. odgovornoj osobi dao dar da u granicama svojeg ovlaštenja obavi opisanu radnju koju bi morala obaviti,

 

pa da bi time počinili optuženi I. N. djelom pod točkom 2/4), optužena V. M. djelom pod točkom 2/6), optuženi A. P. djelom pod točkom 2/14), optuženi V. J. djelom pod točkom 2/21) i optuženi V. N. djelom pod točkom 2/23) kazneno djelo protiv službene dužnosti - davanjem mita, opisano i kažnjivo po članku 348. stavku 2. KZ/97, a optužena J. P. djelima pod točkama 2/20), 2/21) i 2/22) kazneno djelo protiv službene dužnosti - primanjem mita, opisano u članku 347. stavku 3. u vezi sa stavkom 1. i člankom 61. KZ/97., kažnjivo po članku 347. stavku 3. KZ/97.

 

Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08.-19 odbija se prijedlog USKOK-a za oduzimanje imovinske koristi od optužene J. P.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2 točaka 1. do 5. ZKP/08.-19 te nužni izdaci optuženog I. N., optužene V. M., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N. i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalbe optuženog I. N., optužene V. M., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N., su bespredmetne.

 

III. U povodu žalbi USKOK-a, optužene N. B., optužene V. L. H. i optuženog D. F., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se:

 

- na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2 ZKP/08-19 utvrđuje da novčani iznos od 69.350,00 kuna (što čini protuvrijednost od 9.500 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) predstavlja imovinsku korist koju je optužena N. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97. u vezi s člankom 61. KZ/97. opisanim pod točkom 2/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 19, 20 i 21 prvostupanjske presude pa se nalaže optuženoj N. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 69.350,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude;

 

- na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08-19 utvrđuje da novčani iznos od 73.000,00 kuna (što čini protuvrijednost od 10.000,00 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) predstavlja imovinsku korist koju je optužena V. L. H. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97. u vezi s člankom 61. KZ/97. opisanim pod točkom 2/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20 i 21 prvostupanjske presude pa se nalaže  optuženoj V. L. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 73.000,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude;

 

- na temelju članka 77. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08.-19 utvrđuje da novčani iznos od 40.150,00 kuna (što čini protuvrijednost od 5.500,00 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. F. ostvario kaznenim djelima iz članka 347. stavka 2. KZ/97. u vezi s člankom 38. i člankom 61. KZ/97. opisanim pod točkama 2/12 i 2/25 te članka 291. stavka 1. KZ/11. opisanim pod točkom 3/ prvostupanjske presude pa se nalaže optuženom D. F. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 40.150,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a, optužene N. B., optužene V. L. H., optuženog M. B. i optuženog D. F., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optužena N. B., optužena V. L. H., optuženi I. N., optužena V. M., optuženi M. B., optuženi D. F., optuženi A. P., optužena J. P., optuženi V. J. i optuženi V. N. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kaznena djela i to optužena  N. B. djelom pod točkom 1) kazneno djelo udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 3. KZ/97., djelima pod točkama 2/1), 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 19, 20 i 21 - kaznena djela primanjem mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 61. KZ/97., a sve primjenom članka 60. KZ/97, optužena V. L. H. djelom pod točkom 1) udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 3. KZ/97, djelima pod točkama 2/1), 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20 i 21 kaznena djela primanjem mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 61. KZ/97., a sve primjenom članka 60. KZ/97., optuženi I. N. djelom pod točkom 2/4) kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optužena V. M. djelom pod točkom 2/6) kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optuženi M. B. djelom pod točkom 2/8) kazneno djelo pomaganjem u protuzakonitom posredovanju, iz članka 343. stavak 4. u svezi sa člankom 38. KZ/97., optuženi D. F. djelima pod točkama 2/11 i 24) kaznena djela pomaganjem u primanju mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 38. i 61. KZ/97. i djelom pod točkom 3) - kazneno djelo zlouporabom položaja i ovlasti, iz članka 291. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - u daljnjem tekstu: KZ/11.), optuženi A. P. djelom pod točkom 2/14) kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optužena J. P. djelom pod točkom 2/20, 21 i 22) kazneno djelo primanjem mita, iz članka 347. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. u svezi sa člankom 61. KZ/97., optuženi V. J. djelom pod točkom 2/21) kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97. te optuženi V. N. djelom pod točkom 2/23) kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97.

 

Na temelju istih zakonskih propisa optuženicima su izrečene kazne, te je optuženoj N. B. za kazneno djelo označeno pod točkom 1. iz članka 333. stavak 3. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo označeno pod točkom 2., podtočkama 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 19, 20 i 21 iz članka 347. stavak 2. u vezi članka 61. KZ/97. utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju jedne godine, te joj je na temelju članka 60. KZ/97. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca; optuženoj V. L. H. je za kazneno djelo označeno pod točkom 1. iz članka 333. stavak 3. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo označeno pod točkom 2., podtočkama 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20 i 21 iz članka 347. stavak 2. u vezi članka 61. KZ/97 utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju jedne godine te joj je na temelju članka 60. KZ/97 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca; optuženi I. N. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/4 iz članka 348. stavak 2. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te mu je na temelju članka 67. KZ /97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optužena V. M. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/6 iz članka 348. stavak 2. KZ/97. osuđena na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te joj je na temelju članka 67. KZ /97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optuženi M. B. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/8 iz članka 343. stavak 4. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci te mu je na temelju članka 67. KZ/97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako  u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optuženom D. F. su za kaznena djela označena pod točkama 2/11 i 2/24 iz članka 347. stavak 2. u svezi članka 38. i 61. KZ/97. utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci, a za kazneno djelo označeno pod točkom 3. iz članka 291. stavak 1. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, pa je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi D. F. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci; optuženi A. P. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/14 iz članka 348. stavak 2. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te mu je na temelju članka 67. KZ /97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optužena J. P. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2., podtočkama 20, 21 i 22 iz članka 347. stavak 3. u svezi stavka 1. KZ/97. i u vezi članka 61. KZ/97. osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te joj je na temelju članka 67. KZ /97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženica osuđena neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optuženi V. J. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/21 iz članka 348. stavak 2. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te mu je na temelju članka 67. KZ /97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo; optuženi V. N. je za kazneno djelo označeno pod točkom 2/23 iz članka 348. stavak 2. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te mu je na temelju članka 67. KZ/97. izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženicima je, na temelju članka 63. KZ/97., u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora i to optuženoj N. B. i optuženoj V. L. H. od 07. listopada 2011. do 04. studenog 2011., a optuženom D. F. od 15. studenog 2011. do 14. prosinca 2011.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. i članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koriste ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da je novčani iznos od 69.350,00 kuna (što čini protuvrijednost od 9.500 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) imovinska korist koju je  optužena N. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavak 2. KZ/97. u svezi članka 61. KZ/97. opisane pod točkom 2/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 19, 20 i 21 presude, te da je novčani iznos od 69.350,00 kuna imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženoj N. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 69.350,00 kuna u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. i članka 4. stavak 1. ZPOIK utvrđeno je da je novčani iznos od 73.000,00 kuna (što čini protuvrijednost od 10.000 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) imovinska korist koju je optužena V. L. H. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavak 2. KZ/97. u svezi članka 61. KZ/97. opisane pod točkom 2/1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20 i 21 presude, te da je novčani iznos od 73.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženoj V. L. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 73.000,00 kuna u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 4. stavak 1. ZPOIK utvrđeno je da je novčani iznos od 40.150,00 kuna (što čini protuvrijednost od 5.500,00 eura, prema prosječnom srednjem tečaju HNB u inkriminiranom razdoblju 1 euro = 7,3 kune) imovinska korist koju je optuženi D. F. ostvario kaznenim djelima iz članka 347. stavak 2. KZ/97. u svezi članka 38. i 61. KZ/97. opisano pod točkama 2/12 i 2/25 te članka 291. stavak 1. KZ/11. opisano pod točkom 3/ presude, te da je novčani iznos od 40.150,00 kuna imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom D. F. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 40.150,00 kuna u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. i članka 4. stavak 1. ZPOIK utvrđeno je da je novčani iznos od 3.000,00 kuna imovinska korist koju je optužena J. P. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavak 3. KZ/97. u svezi stavka 1. KZ/97. i članka 61. KZ/97. opisanim pod točkom 2/20, 21 i 22 presude, te da je novčani iznos od 3.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženoj J. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3.000,00 kuna u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZKP/08.-14) optužena N. B., optužena V. L. H., optuženi I. N., optužena V. M., optuženi M. B., optuženi D. F., optuženi A. P., optužena J. P., optuženi V. J. i optuženi V. N. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08-14 u iznosu od 258,10 kuna - svaki te paušalni iznos sudu od 2.000,00 - svaki, a  optuženi M. B. i plaćanje troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti prema članku 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08.-14 u iznosu od 15.187,50 kuna, dok će trošak na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08.-14 za optuženog I. N.,  optuženu V. M.,  optuženog V. J. i optuženog V. N. biti određen posebnim rješenjem.

 

Protiv ove presude žalbe su podnijeli USKOK te svi optuženici.

 

USKOK se žali zbog odluke o kazni u odnosu na optuženu N. B., optuženu V. L. H., te optuženog D. F. s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima izreknu kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optužena N. B. putem branitelja odvjetnika J. G. žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženicu i njena branitelja.

 

Žalbu, te dopunu žalbe, podnijela je optužena V. L. H. po braniteljima odvjetniku Ž. O. i odvjetniku V. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženicu i oba njena branitelja. Obzirom da se podnesene žalbe sadržajno nadopunjuju obje žalbe optuženice razmatrane su kao jedna žalba.

 

Optuženi I. N. žali se osobno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela optužena V. M. osobno i po branitelju D. Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnio i optuženi M. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe.

 

Optuženi D. F. žalbu je podnio po branitelju odvjetniku J. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, odluke o troškovima kaznenog postupka, te odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, a posve podredno da se preinači u odluci o kazni na način da se prema optuženiku primjeni uvjetna osuda, djelomična uvjetna osuda ili rad za opće dobro.

 

Optuženi A. P. prvostupanjsku presudu pobija po branitelju odvjetniku B. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnijela optužena J. P. po branitelju odvjetniku V. I. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja, pred potpuno izmijenjeno vijeće, na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženicu i njena branitelja.

 

Prvostupanjsku presudu pobija i optuženi V. J. po braniteljici odvjetnici V. G. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženik i njegova braniteljica.

 

Žalbu je podnio i optuženi V. N. po braniteljici odvjetnici I. P. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

USKOK je podnio odgovor na žalbe sviju optuženika, dok je odgovor na žalbu USKOK-a podnijela optužena V. L. H. po branitelju odvjetniku V. M., sa prijedlozima da se žalbe suprotnih strana odbiju kao neosnovane.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optužene N. B., optužene V. L. H., optužene J. P. te optuženog V. J. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08.-19, o sjednici vijeća izviješteni su navedeni optuženici i njihovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeće su nazočili branitelj optužene N. B. odvjetnik J. G., branitelji optužene V. L. H. odvjetnik V. M. i odvjetnik F. O. te branitelj optužene J. P. odvjetnik  V. I., dok optužena N. B., optužena V. L. H., optužena J. P., optuženi V. J. i njegova braniteljica V. G., kao ni državni odvjetnik, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08.-19, sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe USKOK-a, optužene N. B., optužene V. L. H., optuženog M. B. i optuženog D. F. nisu osnovane, dok su žalbe optuženog I. N., optužene V. M., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N. bespredmetne.

 

U odnosu na točke I. i II. ove presude:

 

Prvenstveno, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnesenih žalbi, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je za optuženog I. N. za djelo pod točkom 2/4) - kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optuženu V. M. za djelo pod točkom 2/6) - kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optuženog A. P. za djelo pod točkom 2/14) - kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., optuženu  J. P. za djelom pod točkom 2., podtočkama 21 i 22 - kazneno djelo primanjem mita iz članka 347. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. u svezi sa člankom 61. KZ/97., optuženog V. J. za djelo pod točkom 2/21) - kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97. te optuženog V. N. za djelo pod točkom 2/23) - kazneno djelo davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., nastupila zastara kaznenog progona.

 

Naime, optuženom I. N., optuženoj V. M., optuženom A. P., optuženom V. J. i optuženom V. N. na teret je stavljeno počinjenje kaznenog djela davanjem mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Optuženoj J. P. na teret je stavljeno produljeno kazneno djelo primanjem mita iz članka 347. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. u svezi sa člankom 61. KZ/97. za koje je, također, predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine.

 

Na temelju članka 81. stavak 1. alineja 6. ZKP/08-19, za kaznena djela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine zastara kaznenog progona nastupa po isteku 6 godina od počinjenog kaznenog djela, a ukoliko je  prije proteka rokova iz stavka 1. donesena prvostupanjska presuda, na temelju članka 81. stavak 3. ZKP/08-19., zastara kaznenog progona produljuje se za dvije godine.

 

Stoga je utvrđeno kako su za I. N., V. M., A. P., J. P., V. J. i V. N. za kaznena djela koja su im stavljena na teret, zastare kaznenog progona, za svakog od njih pojedinačno, nastupile od kraja 2018. pa do listopada 2019.

 

Kako je nastup zastare kaznenog progona okolnost radi koje se kazneni progon ne može poduzeti, to je valjalo na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08.-19 prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se, temeljem članka  452. točke 6. ZKP/08.-19 protiv optuženog I. N., optužene V. M., optuženog A. P., optužene J. P., optuženog V. J. i optuženog V. N. optužba odbija, u skladu sa čime je odlučeno i o troškovima kaznenog postupka te prijedlogu USKOK-a za oduzimanje imovinske koristi od optužene J. P., a žalbe ovih optuženika su bespredmetne, kako to stoji u točkama I. i II. ove presude.

 

U odnosu na točke III. i IV. ove presude

 

Optužena N. B. podnijela je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka držeći da se prvostupanjska presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sebi i razlozima presude, da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Međutim, suprotno žalbenim razlozima ove žaliteljice, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni, logični, dostatni i bez proturječnosti te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar, međutim, što žaliteljica subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na označenu bitnu povredu.

 

I optužena V. L. H. podnijela je žalbu zbog više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Prvenstveno, ova žaliteljica drži kako  prvostupanjski sud, osim što je reproducirao sadržaj obrane optuženice, nigdje nije analizirao niti doveo u vezu tu obranu sa iskazima svjedoka, drugih optuženika niti materijalnom dokumentacijom. Na taj način, prema tvrdnji žaliteljice, sud je propustio dati svoje razloge o odlučnim činjenicama.

 

Međutim, suprotno ovakvom navodu žaliteljice, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i svoju ocjenu obrane i ove optuženice (list 109 prvostupanjske presude) koju iznosi nakon detaljne analize provedenih dokaza i utvrđenja do kojih je temeljem istih došao.  U tom pogledu, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako je obrana optuženice kojom negira svoje sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela neprihvatljiva te očito usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

 

Nadalje, ova žaliteljica drži kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama i u pogledu razloga zbog kojih je odbio izvođenje, po obranama, predloženih dokaza.

 

Protivno tvrdnji optužene V. L. H., nedvojbeno je da je u tom pogledu prvostupanjski sud dao dostatne razloge, pozivajući se na odredbu članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-14, da se radi o nevažnim dokazima. Osim toga, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku proveo sve one dokaze koje je smatrao relevantnima i odlučnima za donošenje presude, a žaliteljica niti u žalbi ne navodi zašto bi dokazi koje je sud odbio izvesti kao nevažne, doista bili od značaja za ispravnost činjeničnih utvrđenja u ovom postupku.

 

Konačno, i optužena N. B. i optužena V. L. H. u svojim žalbama ističu kako je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer nije dao razloge u odnosu na svaku  točku presude za koje je optuženice proglasio krivima. Međutim, niti u ovom pogledu žaliteljice nisu u pravu, jer je prvostupanjski sud iznio jasne i nedvojbene razloge u pogledu subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenih djela za koje je optuženice oglasio krivima,  a onda je pravilno opisao kako nije potrebno utvrđenja ponavljati za svaku od alineja točaka presude obzirom da se radi o istovjetnim ulogama optuženica, a i o identičnom modusu postupanja.

 

Pritom, optuženice argumentiraju da je prvostupanjski sud svoju presudu temeljio isključivo na pravomoćnim presudama Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-50/12 od 29. studenog 2012., Kov-Us-72/12 od 28. prosinca 2012 i broj Kov-Us-67/12 od 28. prosinca kojima je 59 optuženika proglašeno krivima za različita kaznena djela i to iz članka 333. stavak 1. KZ/97., članka 347. stavak 2. KZ/97., članka 343. i dr. KZ/97., sve vezano na postupak ishođenja invalidskih mirovina. Žaliteljice drže kako je ovdje optuženicama povrijeđeno konfrontacijsko pravo, tj. pravo na pravično suđenje, obzirom da nisu imale prilike ispitivati optuženike u tim prethodnim postupcima u kojima su postignute nagodbe. Nastavno na to, drže kako ti raniji optuženici, u ovome postupku ispitani kao svjedoci, nisu niti mogli iskazivati različito od onoga što im je utvrđeno pravomoćnim presudama, a kako je i vrlo upitno na koji su način postignute nagodbe sa optuženicima u tim predmetima, gdje su oni, kako drže žalitelji, priznali počinjenja i nekih kaznenih djela za koja uopće nisu odgovorni, a što se sve reflektira na činjenična utvrđenja u postupku protiv ovdje optuženih. Pri tome optuženice pokušavaju minorizirati značaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda, navodeći i kako osim tih presuda, protiv optuženica nema drugih relevantnih dokaza.

 

Međutim, suprotno navodima žalbi, izreke citiranih pravomoćnih presuda valjani su i zakoniti dokazi, te se na njima može, uz ostale dokaze, temeljiti sudska presuda te se i činjenični navodi izreka tih presuda također smatraju pravomoćnim utvrđenjima u odnosu na optuženike u odnosu na koje je takva presuda donesena. Pri tome je neupitno kako Zakon o kaznenom postupku detaljno regulira mogućnost sporazumijevanja stranka, a i mogućnost i obvezu suda da takve sporazume stranka kontrolira, pa čak da iste i ne prihvati. Međutim, kada se prihvati sporazum stranaka te kada nakon toga takve presude postanu pravomoćne, suvišno je navodima žalbi negirati značaj i zakonitost tih presuda ili analizirati pojedina činjenična utvrđenja koja sa činjeničnim stanjem u ovom predmetu nemaju veze. Stoga je u ovom predmetu prvostupanjski sud nakon analize dokaza izvedenih na raspravi, uključujući i iskaze ispitanih svjedoka, te utvrđenja okolnosti koje iz tih dokaza proizlaze, kao potvrdu za svoja činjenična utvrđenja, ukazao i na sadržaj presuda na temelju sporazuma, a takvo postupanje nije nezakonito, odnosno nije protivno odredbama ZKP/08.

 

Iako obje optuženice svojim žalbama upiru kako im je povrijeđeno konfrontacijsko pravo, a time i pravo na pravično suđenje, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako povrede na koje se žaliteljice pozivaju nisu ostvarene. Naime, u ovom aktualnom postupku, u kojem su raniji optuženici ispitivani kao svjedoci, isti su bili propisno upozoreni sukladno svojoj ulozi, o tome da su dužni govoriti istinu, da ne smiju ništa prešutjeti te da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Stoga, potpuno je promašeno uspoređivati navodna odstupanja od iskaza, kojega su svjedoci dali sada, u odnosu na one koje su dali kada su imali svojstvo optuženika, obzirom da se prema odredbama ZKP/08 iskaz iste osobe dane u različitim predmetima i u različitim procesnim ulogama ne mogu međusobno uspoređivati. U ovom postupku nedvojbeno je da su propisno upozoreni svjedoci ispitivani u kontradiktornom postupku, pri čemu su bili dužni odgovarati kako na pitanja optužbe, tako i na pitanja obrane, što je obrana i iskoristila, a svjedoci na pitanja odgovarali. Navodi žalitelja o upitnosti vjerodostojnosti saslušanih svjedoka, ranije optuženika, predstavlja pokušaj optuženica da se postavi  sumnja u iskaze svjedoka koji, očito, ne idu u prilog optuženicama, a o čemu će biti više riječi u dijelu ove presude koji se odnosi na utvrđeno činjenično stanje.

 

Prema tome, pobijanom presudom nisu ostvarene povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08.-19, a niti povrede iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.-19 kako su to optužena N. B. i optužena V. L. H. upirale u  svojim žalbama, pa su žalbe ovih optuženica zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka neosnovane.

 

Žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka podnijeli su optuženi D. F. i optuženi M. B., međutim, osim paušalnog citiranja zakonske odredbe iz članka 468. stavak. 1. točka 11. ZKP/08.-19 sadržajno tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlažu, već djelomično u toj osnovi iznose primjedbe činjeničnog karaktera, a o čemu će se detaljnije raspraviti kod te žalbene osnove. Iz navedenih razloga nisu osnovane sumarno obrazložene žalbe ovih optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19 te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u odnosu na bilo kojeg optuženika.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optužena N. B. i optužena V. L. H. iznose sadržajno slične prigovore u odnosu na zaključke prvostupanjskog suda, ponajprije u odnosu na ocjenu iskaza svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P.

 

Tako, optužena N. B. u žalbi upućuje na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda u pogledu iskaza saslušanih svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P., držeći da se tim iskazima ne može pokloniti vjera, te da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njihove iskaze kao suglasne, a potom na njima temeljio osuđujuću presudu za optuženicu.

 

Optužena N. B. tvrdi kako nema niti jednog dokaza koji bi je povezivao sa inkriminiranim ponašanjem, odnosno da bi bila članicom grupe koja je omogućavala stjecanje prava na invalidsku mirovinu zainteresiranim osobama. Pri tome ističe kako niti iz jednog od iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je, prvenstveno, postojao bilo kakav dogovor na koji će se način riješiti predmeti ishođenja invalidske mirovine za osiguranike tj. osobe koje se navode u činjeničnom opisu, te kako nema dokaza da bi optuženica primila ikakve novce radi „pozitivnog“ rješavanja predmeta pred Stručnim povjerenstvom za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO-a. Pri tome žaliteljica upire i na utvrđenje prvostupanjskog suda da bi činjenica da je ona, nakon donošenja pozitivnih rješenja, u kompjuterskim evidencijama Stručnog povjerenstva zatvorila predmet svojom šifrom, govori u prilog zaključku da je počinila kaznena djela kako je se tereti. Vezano uz to, upućuje kako u nekim drugim predmetima, apostrofirajući pojedine osiguranike koji se spominju u ranije citiranim sporazumnim presudama Županijskog suda u Zagrebu, a i u činjeničnom opisu ove presude (točke 2/23 i 2/24), pozitivna rješenja „zaključavana“ po drugim rješavateljima, koji, međutim, nisu procesuirani.

 

Jednako tako, i optužena V. L. H., dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o njezinoj dokazanoj kriminalnoj aktivnosti, držeći kako se niti iz jednog dokaza, a ponajmanje iskaza ranijih optuženika, svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P., ne može zaključiti da je sudjelovala u počinjenju kaznenih djela, te da je bila dijelom grupe. Pri tome upire kako je tereti jedino svjedokinja D. Č., no da se istoj vjera ne može pokloniti, osobito u pogledu navodne predaje novca, kojega optužena V. L. H. niti je ikada tražila niti ga je dobila.

 

Suprotno žalbenim navodima optužene N. B. i optužene V. L. H., ispravno i potpuno je prvostupanjski sud utvrdio, a potom cjelovito izložio razloge zbog kojih je zaključio da su ispunjena sva zakonska obilježja kaznenih djela koja su tim optuženicama stavljena na teret pod točkama 1. i 2. pobijane presude. Navedene razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Prvenstveno, a što niti žaliteljice ne dovode u pitanje, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio proceduru stjecanja prava na invalidsku mirovinu, kao i činjenicu da je optužena N. B. bila članica vijeća broj 1. Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO-a., dok je optužena V. L. H. bila predsjednica 1. vijeća, te ujedno i predsjednica Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti HZMO-a, koja je osim toga bila nadležna i za dodjelu predmeta u rad pojedinim vijećima Stručnog povjerenstva. Pri tome niti jedna od optuženica ne spori da su sudjelovale u odlučivanju u predmetima osiguranika koji se spominju u činjeničnom opisu. Nadalje, što također nije dovedeno u pitanje, obje optuženice poznaju D. Č. kao zaposlenicu i administrativnu tajnicu Stručnog povjerenstva i D. R., bivšeg načelnika Odjela medicinskog vještačenja HZMO-a Područnog ureda Z. Osim toga, što je od posebnog značaja u odnosu na točku 2. pobijane presude (alineje 2/1 do 2/17, 2/19 do 2/21, a za optuženu V. L. H. još i alineja 2/18 ove točke presude)  obje optuženice su imale svojstvo odgovorne osobe jer prema njihovim iskazima gdje opisuju koje su stvarne poslove obavljali u okviru svog radnog mjesta i radnih zadataka, kao i uvidom u rješenje Vlade Republike Hrvatske od 20. listopada 2011. o razrješenju predsjednice i članice Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, proizlazi da je optuženoj N. B. i optuženoj V. L. H. povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Konkretno, optužena N. B. bila je član, a optužena V. L. H. predsjednica Stručnog povjerenstva, koje su u okviru svojih radnih zadataka bile dužne ocjenjivati pravilnost nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka HZMO-a područnih službi, a optužena V. L. H. i dodjeljivati predmete u rad.

 

Nadalje, s pravom je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve dokaze koje je proveo u postupku, pri tome i iskaze svjedoka koje optuženice dovode u pitanje, te iz provedenog dokaznog postupka zaključio kako je radi realizacije krajnjeg cilja, a što je omogućavanje stjecanja prava na invalidsku mirovinu zainteresiranim osobama za novčanu naknadu, potrebna grupa osoba, u kojoj grupi svaka osoba ima svoju ulogu u ostvarivanju kriminalnog cilja. Prvenstveno, a što proizlazi iz iskaza svjedoka D. R. i I. O., nedvojbeno je da su oni inicirali pokretanje grupe, pri čemu je I. O. ujedno bio i vještak u Područnom uredu HZMO-a koji je davao pozitivno mišljenje po zahtjevu za mirovinu. Njima su se aktivno priključili Z. P., R. S. i D. M. O. kao osobe koje su pronalazile stranke za ishođenje invalidskih mirovina, te D. Č., zaposlenica i administrativna tajnica Stručnog povjerenstva, kao „spona“ između D. R. i optužene V. L. H., a preko nje i sa optuženom N. B. U tom lancu, a kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, svaki od sudionika ima svoju ulogu, no napori ostalih sudionika bili bi neostvarivi bez udjela optužene N. B. i optužene V. L. H. koje su, radom u Povjerenstvu, u konkretnim predmetima potvrđivale mišljenja vještaka područnih službi o ostvarivanju prava na invalidsku mirovinu. Pri tome je bez značaja, kako to u svojim obranama, a potom i u žalbama ističu optuženice, da one ne poznaju nikoga od osoba koje se navode kao članovi grupe, osim D. Č. i D. R. Naime, kako to osnovno utvrđuje prvostupanjski sud, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, činjenica da optuženice ne poznaju ostale članove grupe ne ekskulpira ih kaznene odgovornosti, jer im je objema poznato da u ostvarenju prava neke osobe na invalidsku mirovinu mora biti uključeno više osoba koja svaka mora obaviti svoju radnju, da bi uopće postupak ishođenja invalidske mirovine mogao biti realiziran.

 

Zaključak o sudjelovanju optuženica u počinjenju kaznenih djela, koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, na nedvojbeni način proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P., čije iskaze optuženice neuspješno pokušavaju dovesti u pitanje.

 

Naime, osnovano je prvostupanjski sud, ocjenjujući iskaze svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P., utvrdio da se radi o iskazima koji su međusobno podudarni u bitnim okolnostima, dok se manja, irelevantna odstupanja odnose na sadržajno nebitne okolnosti, što se može pripisati proteku vremena od počinjenih kaznenih djela, brojnosti kaznenih djela, ali i činjenici da neki od svjedoka, u odnosu na koje su već ranije donesene citirane presude pred Županijskim sudom u Zagrebu, pokušavaju umanjiti značaj svoga postupanja. Da je tome tako, razvidno je iz iskaza svjedoka D. R. koji, iskazujući o svojoj ulozi u počinjenju kaznenih djela, nakon što je već izdržao kaznu zatvora, navodi da je bio osuđen jer je bio „konzultant“.

 

Optuženice posebno dovode u pitanje iskaz svjedokinje D. Č., koja je po svojoj ulozi, koju ona ne dovodi u pitanje, bila „spona“ između D. R. i optužene V. L. H., a preko nje i sa optuženom N. B. U odnosu na iskaz ove svjedokinje, optuženice, međutim, nisu navele niti jedan razlog zbog kojeg bi ova svjedokinja lažno iskazivala te teretila i sebe, a i optuženice, da su počinile kaznena djela. Radi se o svjedokinji koja direktno inkriminira optuženice, kako u pogledu početnog dogovora o učešću, prvenstveno optužene V. L. H., tako i oko dogovora o rješavanju pojedinog predmeta, te predaje novca. Naime, navedena je iskazala kako je razgovarala s dr. R. koji joj je predao ceduljicu s imenom i rekao da pita dr. L. da li se to može riješiti. Samo taj, jedan put, ona je rekla dr. L. da joj je to dao dr. R. i pitao da li se to može riješiti. Svaki kasniji događaj išao je na identičan način prešutno, podrazumijevalo se da je ceduljica s imenom došla od dr. R. te se predavala dr. L., da bi se predmet osobe čije je ime bilo na c., riješio. Ceduljicu s imenima predavala je prije nego što je išla podjela po vijećima. R. je njoj predavao novac u iznosu od 1.000,00 eura u koverti, rekao je da je to za „doktoricu“. Ona je znala kome to mora dati, pa je kovertu s novcem koji je predao dr. R., stavljala u torbu dr. L. koja je bila odložena na ormarić u njezinoj sobi i rekla „to je od doktora“. Kada se taj iskaz svjedokinje Č., dovede u vezu sa činjenicom da su predmeti za koje se terete optuženice riješeni i zaključani po članici 1. vijeća, optuženoj N. B., u najvećem broju slučajeva, onda je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o kriminalnom učešću obje optuženice, u povodu kojeg su podijelile novac koji su, preko D. Č., primile od D. R., koji je pak novac dobio od osoba zainteresiranih za rješavanje zahtjeva za invalidsku mirovinu, i to kako bi predmet osobe čije se ime nalazilo na ceduljici pozitivno riješile. Novac koji su primile, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, dobile su za poslove koje su i trebale obaviti u granicama svoje ovlasti, te su novac primale kao mito, a što predstavlja dar da obave radnju koje su u granicama svoje ovlasti i bile dužne obaviti.

 

Iako žalitelji, u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, stavljaju težište na neprihvatljivost iskaza svjedoka D. R., I. O., D. Č. te Z. P., zaključak prvostupanjskog suda o sudjelovanju optuženica u počinjenju kaznenih djela nedvojbeno proizlazi i iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka, čije je iskaze prvostupanjski sud detaljno analizirao, ali i iz materijalne dokumentacije, te rezultata posebnih dokaznih radnji. Kako je već ranije navedeno, pritom je  pravilno prvostupanjski sud cijenio i činjenicu da su ranije donesene pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-50/12 od 29. studenog 2012., Kov-Us-72/12 od 28. prosinca 2012. i broj Kov-Us-67/12 od 28. prosinca 2012. kojima je 59 optuženika proglašeno krivima za različita kaznena djela i to iz članka 333. stavak 1. KZ/97, članka 347. stavak 2. KZ/97., članka 343. i dr. KZ/97., sve u povodu nezakonitog ishođenja invalidskih mirovina.

 

Optužena V. L. H. u svojoj žalbi navodi da je podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u tom dijelu žalbe žaliteljica propušta navesti koje je to odlučne činjenice i kojim dokazima trebao utvrditi prvostupanjski sud te kakav bi to utjecaj imala na utvrđeno činjenično stanje. Stoga  ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalba ove optuženice zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnio je i optuženi M. B., u odnosu na utvrđenja suda za točku 2/8. Pri tome je optuženik, kao sadržaj žalbe predao završni govor gdje je dao svoje viđenje provedenih dokaza, no bez navoda koje bi to okolnosti i zaključci prvostupanjskog suda u pogledu činjeničnog stanja bili pogrešni.

 

Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud u pogledu ovog optuženika ispravno utvrdio sve relevantne činjenice, te na temelju tako utvrđenih činjenica ispravno zaključio da je optuženi M. B. počinio kazneno djelo pomaganja u protuzakonitom posredovanju, iz članka 343. stavak 4. u svezi sa člankom 38. KZ/97. koje mu je točkom 2/8) optužnice stavljeno na teret.

 

Naime, sud prvog stupnja je ispravno uzeo u obzir iskaze svjedoka Z. P., I. O. i S. H., ali i rezultate posebnih dokaznih radnji, iz kojih proizlazi da je optuženi M. B. ponudio S. H. da će mu putem svog kuma Z. P., a ovaj putem I. O., ishoditi invalidsku mirovinu uz plaćanje novčane naknade od 4.500 eura, neovisno o tome da li ostvaruje uvjete, na što je ovaj pristao te dogovoreni iznos predao I. O. i Z. P., a ovi novac podijelili sa ostalim članovima grupe, D. R., D. Č. te optuženom N. B. i optuženom V. L. H., što je rezultiralo time da je 1. vijeće Stručnog povjerenstva, potvrdilo nalaz i mišljenje HZMO Područna služba Z. temeljem čega je S. H. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Pri tome je prvostupanjski sud uzeo u obzir da iz izreke pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-50/12 od 28. prosinca 2012. proizlazi da je S. H. proglašen krivim za učin kaznenog djela iz članka 343. stavak 4. KZ.

 

Osim toga, prvostupanjski sud je s pravom otklonio obranu optuženika koju je iznio u prvostupanjskom postupku, gdje je svoje radnje opisao kao „pomoć“ S. H. Naime, sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o pokušaju optuženika da izbjegne kaznenu odgovornost, unatoč tome što iz njegovog prvog ispitivanja, a i iz sadržaja posebnih dokaznih radnji - telefonskog razgovora sa Z. P., jasno proizlazi da je Z. P. rekao optuženom M. B. da se ishođenje invalidske mirovine plaća što je on i prenio S. H., dobio je informaciju koliko „to“ košta i šogoru H. rekao da će dobiti popust.

 

Utvrđeno činjenično stanje svojom žalbom dovodi u pitanje i optuženi D. F. i to u odnosu na točke 2/11, 2/24 i 3. pobijane presude. Tvrdi kako je prvostupanjski sud provedene dokaze pogrešno ocijenio te zaključio da ga saslušani svjedoci Z. P., N. K., V. B., J. K. i I. B. terete da bi počinio kaznena djela, iako tome nije tako.

 

U pogledu kaznenog djela iz točke 2/11, nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka. Naime, prvostupanjski je sud ispravno ocijenio te prihvatio iskaze svjedoka Z. P., N. K., V. B. i J. K. te u većem dijelu i iskaza I. B. Međutim, odluku o krivnji optuženika, sud je ispravno temeljio i na materijalnoj dokumentaciji te rezultatima posebnih dokaznih radnji. Osim toga, sud je uzeo u obzir i da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-50/12 od 28. 12. 2012. J. K. proglašen krivim za učin kaznenog djela davanja mita iz članka 348. stavak 2. KZ/97., a pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-67/12 od 28. 12. 2012. proglašen je krivim I. B. za učin dva kaznena djela pomaganja u primanju mita iz članka 347. stavak 2. u svezi s člankom 38. KZ/97. u odnosu i na J. K. Pri tome je prvostupanjski sud ispravno ocijenio optuženikovu obranu o navodnim dugovanjima u odnosu na Z. P., kao njegov pokušaj da izbjegne kaznenu odgovornost. Naime, iz sadržaja posebnih dokaznih radnji - telefonskih razgovora sa Z. P., proizlazi kako optuženik spominje da ima osobu za „pet somova“ i da je to upravo „gospođa iz S.“, N. K., iz čijeg iskaza, pak, proizlazi da je za ishođenje invalidske mirovine predala upravo navedeni iznos.

 

Stoga je osnovan zaključak prvostupanjskog suda kada nalazi nedvojbeno utvrđenim da su  optuženi D. F. i I. B. ponudili J. K. da će putem Z. P. njegovoj sestri N. K., za novčanu naknadu od 5000 eura ishoditi invalidsku mirovinu, neovisno da li ostvaruju uvjete, radi čega su ga doveli u vezu sa Z. P. i I. O., a što je sve, u konačnici, i uz sudjelovanje ostalih osoba u kriminalnom lancu dovelo do toga da je N. K. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Na taj je način optuženi F. svojim utvrđenim radnjama pomogao u primanju mita.

 

Slično, kao i u pogledu točke 2/11, optuženi iznosi i svoju tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u odnosu na točku 2/24 presude.

 

Međutim, i u pogledu ove točke ispravno je prvostupanjski sud utvrdio kako se u radnjama optuženika ispunjavaju sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela pomaganja u primanju mita, i to u odnosu na V. B. Naime, iz iskaza ispitanih svjedoka i to V. B., I. B., ali i I. O. te Z. P., a i iz materijalne dokumentacije, ispravno prvostupanjski  sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je Z. P. predložio optuženom D. F. da pronalazi zainteresirane osobe za ishođenje invalidskih mirovina posredstvom imenovanog te je D. F. putem I. B. ponudio V. B. da će mu ishoditi invalidsku mirovinu za novčanu naknadu u iznosu od 3.500,00 eura, što je u konačnici, a uz sudjelovanje ostalih osoba u kriminalnom lancu, dovelo do toga da je V. B. priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

Žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi D. F. podnosi i u odnosu na točku 3. pobijane presude. Svojom žalbom afirmira stav koji je iznosio i u tijeku postupka u svojoj obrani kako on, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nije niti tehnički mogao otuđiti sudski spis.

 

Međutim, suprotno navodima žalbe optuženika prvostupanjski je sud ispravno, prvenstveno prihvaćanjem iskaza svjedoka I. O. i Z. P., zaključio da je optuženi D. F., inače sudski referent-sudski ovršitelj Općinskog suda u Varaždinu, pristao na njihovu ponudu da za novac, i to za iznos od 5.000,00 eura, onemogući daljnje provođenje ovršnog postupka ovrhovoditelja M. b. u predmetu Ovrv-332/00 prema ovršenicima među kojima su bili I. O. i njegova supruga, na način da otuđi sudski spis. Navedeni im je spis, po otuđenju, optuženi D. F. predao, a spis predmeta je kasnije pronađen i oduzet Z. P. Prigovor optuženika kako nije tehnički bio u mogućnosti otuđiti spis, i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, otklonjen je iskazom svjedokinje - više sudske savjetnice ovršnog odjela Općinskog suda u Varaždinu H. Đ., koja je bila zadužena za rad na predmetu Ovrv-332/00, kako je predmetni spis stajao u njezinoj referadi, kao i mnoštvo drugih spisa, no da se onaj tko poznaje postupak i tko radi na sudu, može snaći po tim hrpama spisa. Iako je uobičajeno je da se po završetku radnog vremena sudnica zaključava, ključ ostaje u bravi s vanjske strane, iz čega se može zaključiti da se ista može i otključati i ući u sudnicu, pa i onda kada u njoj nema nikoga.

 

Stoga je prvostupanjski sud osnovano zaključio kako je optuženik, koji je nedvojbeno zaposlenik Općinskog suda u Varaždinu, i to upravo na poslovima ovrhe, imao svojstvo službene osobe, koji je svoja službena ovlaštenja koristio na protupravan način, odnosno, protupravno iskoristio stvarne i pravne mogućnosti vezane uz službeni položaj i to radnjama koje, po svom karakteru, nisu službene već deliktne radnje. U konkretnom slučaju optuženik je iskoristio svojstvo sudskog referenta-sudskog ovršitelja te neovlašteno ušao u sudnicu i iz iste uzeo sudski spis, iznio ga sa suda te ga predao I. O. i Z. P., za što je primio iznos od 5.000,00 eura, čime si je pribavio korist. Na taj je način optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti opisano i kažnjivo po članku 291. stavak 1. KZ/11.

 

Iako ovaj optuženik navodi da žalbu podnosi i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, te nije vidljivo u kojem djelu je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, tako da žalba niti u tom dijelu nije osnovana.

 

Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalbe optužene N. B., optužene V. L. H., optuženog M. B. i optuženog D. F. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i žalbe optužene V. L. H. i D. F. zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovane.

 

Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud  ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnosti optuženih pravno označio kao kaznena djela i to u odnosu na optuženu N. B. i optuženu V. L. H. kao kaznena djela udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 3. KZ/97., pobliže opisano pod točkom 1. prvostupanjske presude, te kaznena djela primanjem mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 61. KZ/97., pobliže opisanih pod točkama 2., podtočkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 19, 20 i 21 presude u odnosu na optuženu N. B., te točkama 2., podtočkama 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20 i 21 presude u odnosu na optuženu V. L. H., u odnosu na optuženog M. B. kazneno djelo pomaganjem u protuzakonitom posredovanju iz članka 343. stavak 4. u svezi sa člankom 38. KZ/97. pobliže opisanog u točki 2/8) presude, te u odnosu na optuženog D. F. kaznena djela pomaganjem u primanju mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 38. i 61. KZ/97. pobliže opisanih u točkama 2., podtočkom 11 i 24 presude i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz članka 291. stavak 1. KZ/11., opisano u točki 3. pobijane presude.

 

Iako optužena V. L. H. i M. B. u uvodima žalbi navode  da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog povrede kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu sadržajno uopće ne obrazlažu pa je ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-19, pri čemu nije utvrdio da bi na štetu bilo kojeg od optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući odluke o kaznama optuženoj N. B., optuženoj V. L. H. i optuženom D. F., USKOK smatra da je sud svo troje optuženika preblago kaznio držeći da je precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti, a niti zadovoljenje ciljeva generalne prevencije. Drži kako je u odnosu na optuženu N. B. i optuženu V. L. H. sud dao premali značaj jačini ugrožavanja zaštićenog dobra. Naime, one su proglašene krivima za počinjenje kaznenog djela primanjem mita iz članka 347. stavak 2. u svezi sa člankom 61. KZ/97., koje se sastoji od 20 pojedinačnih radnji za optuženu N. B., te 21 pojedinačne radnje za optuženu V. L. H., od kojih svaka radnja sadrži obilježja kaznenog djela. Osim toga, pokazale su iznimnu kriminalnu aktivnost i upornost kroz dulje vremensko razdoblje. Smatra kako sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio pobude za počinjenje kaznenih djela, a to je stjecanje materijalne dobiti. Osim toga, optuženice su imale značajnu ulogu u društvu, koje su na svoju funkciju imenovane Odlukom Vlade Republike Hrvatske. U odnosu na optuženog D. F. žalitelj ističe kako sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio da je kazneno djelo zlouporabom položaja i ovlasti, iz članka 291. stavak 1. KZ/11. optuženik počinio u svojstvu sudskog ovršitelja, sa motivom dodatne nezakonite zarade, čime je naštetio i ugledu suda. Zaključno, USKOK smatra kako se svrha kažnjavanja za optuženike može ostvariti jedino kaznama zatvora u duljem vremenskom trajanju, kako u odnosu na pojedinačne utvrđene kazne, tako i u odnosu na izrečene jedinstvene kazne zatvora.

 

Optužena V. L. H., u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazni, navodi kako ju je sud prestrogo kaznio držeći da bi se i blažom kaznom, pa i uvjetnom osudom, ispunila svrha kažnjavanja.

 

I optuženi D. F. ističe kako mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, navodeći da se svrha kažnjavanja u odnosu na njega može ispuniti uvjetnom osudom, djelomičnom uvjetnom osudom ili radom za opće dobro.

 

Optužena N. B. te optuženi M. B., u podnesenim žalbama nisu isticali žalbenu osnovu u pogledu sankcije, međutim, s obzirom da žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrže i žalbe zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu u odnosu na ove optuženike.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbi USKOK-a i optuženih, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženicima prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu žalitelji nije osnovana.

 

Naime, odmjeravajući kazne sud je ispravno olakotnim svim optuženicima cijenio da su do sada neosuđivane osobe, te protek vremena od učina kaznenih djela. Optuženoj N. B. i optuženoj V. L. H. olakotim je cijenjeno i da su zrelije životne dobi, obiteljske osobe, a optuženom M. B. da je otac troje djece, učesnik Domovinskog rata za koji je i odlikovan. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio kako otegotnih okolnosti na strani svih optuženika nema. Međutim, prilikom određivanja vrste i mjere kaznenopravne sankcije osnovano je sud utvrdio kako je kod svih optuženika stupanj krivnje maksimalan, jer svaki od optuženika, ponaosob, postupa s izravnom namjerom, svjesni protupravnosti svoga ponašanja. Osim toga u pravu je prvostupanjski sud kada je ocijenio da pobude za počinjenje kaznenih djela kod  optužene N. B.,  optužene V. L. H., te optuženog D. F. nedvojbeno leže u želji za pribavom imovinske koristi.

 

Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovisi visina kazne u konkretnom slučaju, sud je osnovano optuženoj N. B. i optuženoj V. L. H. za kaznena djela iz članka 333. stavak 3. KZ/97. pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 347. stavak 2. u vezi članka 61. KZ/97. utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju jedne godine, te im je, svakoj ponaosob, na temelju članka 60. KZ/97. izrekao jedinstvene kazna zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca. Optuženog M. B. sud prvog stupnja je pravilno za kazneno djelo iz članka 343. stavak 4. KZ/97. osudio na kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci te mu  na temelju članka 67. KZ/97. izrekao uvjetnu osudu kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženi M. B. osuđen neće izvršiti ako optuženi u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženom D. F. za kazneno djelo iz članka 347. stavak 2. u svezi članka 38. i 61. KZ/97. ispravno utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 291. stavak 1. KZ/11. utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci. Upravo ovako izrečene kazne i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ukazuju se primjerene težini djela i društvenoj opasnosti optuženih kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članka 41. KZ/11., pa strože kažnjavanje za koje se zalaže USKOK i blaže kažnjavanje kako to predlažu optuženici nije osnovano.

 

Optužena V. L. H. i optuženi D. F. u svojim žalbama upiru i na odluku o oduzimanju imovinske koristi, polazeći, načelno, od stava da kaznena djela nisu niti počinili pa nije bilo mjesta oduzimanju imovinske koristi.

 

No, kako je prvostupanjski sud na nedvojbeni način utvrdio da su optuženici počinili kaznena djela kojim su stekli imovinsku korist, i to upravo u visini koja je navedena u izreci prvostupanjske presude, a budući da sukladno članku 5. KZ/11. nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, to je ispravno prvostupanjskom presudom imovinska korist optuženicima oduzeta.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi USKOK-a i optuženih, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optužene N. B., optužene V. L. H. i optuženog D. F. optuženog imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08-19. jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08.-19.

 

Ovaj drugostupanjski sud je također našao, u povodu podnesenih žalbi u pogledu odluke o troškovima, da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Pri tome nije od bitnog značaja da je prvostupanjski sud u izreci presude, očitom omaškom u pisanju, ispustio riječ „dužni su“ obzirom da se ne radi o takvoj omašci radi koje bi odluka o troškovima bila nerazumljiva.

 

Slijedom svih naprijed izloženih razloga, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08.-19 i 482. ZKP/08.-19 presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. veljače 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić, v.r.