Poslovni broj: Gž-1450/2018- 2

 

Poslovni broj: Gž-1450/2018- 2

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz K., OIB:…, zastupane po punomoćnici M. J. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Grada Z., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. osiguranja d.d. Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2448/2014-45 od 4. svibnja 2018., dana 24. veljače 2020.,                          

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, uz odbijanje u preostalom dijelu, preinačuje se toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2448/2014-45 od 4. svibnja 2018., na način da preinačena sada glasi:

 

„ I.               Nalaže se tuženiku Gradu Z., OIB: …, Z., isplatiti tužiteljici S. P., OIB: …, iznos od 18.900,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 18.000,00 kuna od 3. studenog 2017., a na iznos od 900,00 kuna od 4. svibnja 2018. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i isplatiti joj trošak parničnog postupka u iznosu od 8.782,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2018. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana. „

 

2.              Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice, uz odbijanje u preostalom dijelu,  preinačuju se toč. II. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2448/2014-45 od 4. svibnja 2018., na način da preinačene sada glase:

 

„ II.               Nalaže se tuženiku Gradu Z., OIB: …, Z., isplatiti tužiteljici S. P., OIB: …, iznos od 8.479,71 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 2.826,50 kuna počevši od 5. siječnja 2012.,

- na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. veljače 2012.

- te na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. ožujka 2012., pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice S. P., OIB: …, u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 3.000,00 kn, zajedno sa zatraženim kamatama na taj iznos, kao i u dijelu kojim potražuje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 18.000,00 kuna (iz točke I. izreke ove odluke) za razdoblje od 14. srpnja 2014. pa do 2. studenog 2017., te se odbija i u dijelu kojim potražuje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 900,00 kuna (iz točke I. izreke ove odluke) za razdoblje od 14. srpnja 2014. pa do 3. svibnja 2018.

 

III.               Nalaže se tuženiku Gradu Z., OIB: …, isplatiti tužiteljici S. P., OIB: …, trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.497,50 kuna u roku od 15 dana. “

 

              3.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.621,87 kuna, u roku od 15 dana.

 

              4.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u toč. I., naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 18.900,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2017. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i isplatiti joj trošak parničnog postupka u iznosu od 8.782,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2018. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana. Istom je presudom u toč. II. odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 3.000,00 kuna , zajedno sa zatraženim kamatama na taj iznos, kao i u dijelu kojim potražuje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 18.900,00 kuna (iz točke I. izreke ove odluke), za razdoblje od 14. srpnja 2014. pa do 2. studenog 2017., te se odbija i u dijelu kojim potražuje isplatu s naslova izgubljene zarade u sveukupnom iznosu od 8.479,71 kuna , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na: iznos od 2.826,50 kuna počevši od 5. siječnja 2012., na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. veljače 2012. te na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. ožujka 2012., pa sve do isplate. Konačno, u toč. III. naloženo je tužiteljici isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.018,50 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude, pravodobne žalbe podnijele su obje parnične stranke.

 

Tužiteljica žalbu podnosi protiv toč. II. i III. pobijane presude, zbog svih žalbenih razloga, navodeći, u bitnom, da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati u dijelu obrazloženja presude u kojem navodi da tužiteljica nije dokazala visinu izgubljene zarade, iako niti tuženik niti umješač nisu posebno osporili osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ukazuje da je kao iznos izgubljene zarade uzela razliku iznosa plaće od 7.461,97 kuna (jer se preostali iznos odnosi na povrat poreza i prireza kako navodi i sud prvog stupnja) i plaće isplaćene tužiteljici tijekom bolovanja u iznosu od 4.635,40 kuna, odnosno iznos od 2.826,57 kuna mjesečno, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovano odbijen, a i razlozi odbijanja u obrazloženju presude su nejasni i proturječni. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) jer je tužiteljici dosudio naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 5.000,00 kuna, umjesto 8.000,00 kuna, što je pravičan i primjeren iznos naknade štete za pretrpljene bolove. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, jer je tužiteljici dosuđena naknada štete pa se ne može govoriti o uspjehu tuženika u parnici.

Predlaže da ovaj sud uvaži njegovu žalbu i preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, te potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.362,50 kuna.

 

Tuženik žalbu podnosi protiv toč. I. pobijane presude, zbog svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom, da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da sud prvog stupnja neopravdano nije proveo dokazni prijedlog tuženika, radi čega je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Navodi kako tužiteljica nije dokazala niti predložila dokaze na okolnost je li predmetna površina javna površina, koju je dužan održavati i čistiti tuženik, već se zaključci suda prvog stupnja temelje na odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu te Odluke o nerazvrstanim cestama i komunalnom redu te ukazuje da odgovornost tuženika postoji u izričitim slučajevima kada se radi o javnoj površini i ukoliko isti nije izvršio svoju dužnost bez opravdanog razloga. Ističe kako je predlagao pribavu podataka od Z. holdinga, Podružnice Z. ceste je li i kada čišćen snijeg s predmetnog mosta i da li su i koje gradske službe bile zadužene za čišćenje te lokacije, koji dokazni prijedlog sud prvog stupnja nije niti spomenuo, niti odbio, čime je onemogućio tuženika u predlaganju i izvođenju dokaza što je izravno utjecalo na donošenje presude jer nije utvrđeno je li predmetna lokacija bila očišćena, a time se tuženik oslobađa od odgovornosti (ako dokaže da je komunalna djelatnost izvršena). Smatra da je pad tužiteljice na predmetnom mjestu rezultat samo njene nepažnje. Ukazuje da je tuženik sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/44, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18 – dalje u tekstu: ZKG) ima mogućnost prenijeti određeni krug djelovanja, pa je isti Odlukom o nerazvrstanim cestama upravljanje istima ustupio Z. holdingu, radi čega je on pasivno legitimiran u ovom predmetu. Ističe da je tužiteljici pogrešno dosuđena zakonska zatezna kamata na imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege, jer se radi o nerepariranoj imovinskoj šteti koja dospijeva od presuđenja. Pobija i odluku o troškovima postupka.

Predlaže da ovaj sud uvaži njegovu žalbu i preinači toč. I. pobijane presude na način da odbije usvojeni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice te dosudi tuženiku troškove postupka, uvećane za sastav žalbe, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.640,50 kuna.

 

Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

 

Žalbe tužiteljice i tuženika su djelomično osnovane.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je konačno postavljeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika zahtijeva naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 21.900,00 kuna (za pretrpljene fizičke bolove iznos od 8.000,00 kuna, za pretrpljeni strah iznos od 7.000,00 kuna, za smanjenje životne aktivnosti 6.000,00 kuna te na ime tuđe pomoći i njege 900,00 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14. srpnja 2014. te naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 8.479,71 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Sud prvog stupnja djelomično je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 18.900,00 kuna (iznos od 18.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te iznos od 900,00 kuna na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. srpnja 2015. Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim tužiteljica potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.000,00 kuna, zajedno sa zatraženim kamatama na taj iznos, kao i u dijelu kojim potražuje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 18.900,00 kuna (iz točke I. izreke ove odluke), za razdoblje od 14. srpnja 2014. pa do 2. studenog 2017., kao i u dijelu kojim potražuje isplatu s naslova izgubljene zarade u sveukupnom iznosu od 8.479,71 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na: iznos od 2.826,50 kuna počevši od 5. siječnja 2012., na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. veljače 2012. te na iznos od 2.826,57 kuna počevši od 5. ožujka 2012., pa sve do isplate.

 

Takva odluka suda prvog stupnja nije ni pravilna ni zakonita.

 

Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, kako to tvrdi tuženik, time što nije proveo dokazni prijedlog tuženika. Naime, uvidom u zapisnik s pripremnog ročišta održanog dana 4. svibnja 2015. razvidno je da se upravo tuženik obvezao dostaviti podatak o čišćenju predmetne površine na kojoj je tužiteljica pala, radi čega sud prvog stupnja opravdano nije zatražio isti dokaz službenim putem, te da je u nastavku postupka tuženik propustio dostaviti navedeni podatak. Navedenim postupanjem suda prvog stupnja nije počinjena navedena bitna povreda postupka, niti je time tuženiku uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom jer se radi isključivo o njegovom propustu.

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da se tužiteljica 23. studenog 2011. poskliznula na mostu za prijelaz pješaka kod K. ulice u Z. i pala na leđa, nakon što je izgubila ravnotežu.

 

Sporna je pasivna legitimacija, postojanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu, visina dosuđene neimovinske štete te početak tijeka zatezne kamate na dosuđenu naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

 

Prema odredbi čl. 3. ZKG-a među komunalne djelatnosti spada, između ostalog održavanje nerazvrstanih cesta te održavanje javnih površina, a pod održavanjem javnih površina naročito se razumijeva održavanje, između ostalog, dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje kada se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu.

 

Odredbom čl. 2. st. 1. Odluke o nerazvrstanim cestama (Službeni glasnik Grada Z. broj: 16/98, 23/03 i 6/08) nerazvrstana cesta je definirana kao javna prometna površina koja se koristi za promet prema bilo kojoj osnovi i koja je pristupačna većem broju raznih korisnika, a nije razvrstana u javnu ceste u smislu posebnog propisa, a prema odredbi čl. 4. sastavni dio nerazvrstanih cesta su i pješačke staze.

 

Iz provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica pala preko mostića koji se nalazi paralelno uz K. ulicu i koristi se za prijelaz pješaka iznad potoka, koji ima blagu kosinu, pa kako se radilo o zimi, tj. mjesecu studenom, a mostić se nalazi neposredno iznad potoka, da se na istome nakon rosulje stvorio sloj leda, preko kojeg se tužiteljica poskliznula i pala.              

 

Sud prvog stupnja pravilno je, i po ocjeni ovoga suda, utvrdio da predmetna prometnica nije posebnim propisom razvrstana u javnu cestu te da se stoga ista smatra nerazvrstanom cestom.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio postojanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici iz razloga što je zbog neadekvatnog održavanja predmetnog mosta za prijelaz pješaka, koji je namijenjen za redovno kretanje pješaka, postojao neočišćeni led, te je upravo nailazak tužiteljice kao pješaka na taj neočišćeni led glavni i isključivi razlog za nastanak štetnog događaja koji je nastao time što je tužiteljica hodajući nagazila na zaleđenu plohu i tom prilikom pala.

 

Ta odgovornost proizlazi iz odredbe čl. 2. st. 2. ZKG-a prema kojoj je obveza jedinica lokalne samouprave te pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju komunalne djelatnosti, da osiguranju trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti te da održavaju komunalne objekte i uređaje u stanju funkcionalne sposobnosti. Pritom činjenica da je odredbom čl. 8. Odluke o nerazvrstanim cestama propisano da poslove redovnog i izvanrednog održavanja te zaštitu i upravljanje nerazvrstanim cestama obavlja trgovačko društvo Z. holding d.o.o. ne oslobađa tuženika od odgovornosti, obzirom da se radi o njegovoj zakonskoj obvezi.

 

Također, pravilno je utvrđeno da ne postoji nikakav doprinos tužiteljice nastanku predmetnog štetnog događaja iz razloga jer je ista svojim ponašanjem, koje je uobičajeno u sličnim situacijama nailaska na neočekivanu poledicu, nije doprinijela nastanku štete, što potvrđuje i činjenica da su se i drugi pješaci, koji su se kretali iza nje, poskliznuli po ledu na istom mjestu na navedenom mostu.

 

Zbog navedenog sud prvog stupnja zaključuje kako postoji isključiva odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja te je tuženik dužan naknaditi štetu tužiteljici u smislu čl. 1045. ZOO-a. Takav zaključak prihvaća i ovaj žalbeni sud jer isti proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje i tužiteljice te je sud prvog stupnja u tom pogledu u pobijanoj presudi dao valjane i jasne razloge.

 

U pogledu visine nematerijalne štete sud prvog stupnja je, nakon pravilno provedenog dokaznog postupka, imajući u vidu medicinsku dokumentaciju te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, pravilno utvrdio:

- da je tužiteljica uslijed štetnog događaja zadobila trzajnu ozljedu vratne i toakulumbalne kralješnice, natučenje lijevog ramena i lijeve strane prsišta, natučenje prsne i slabinske kralješnice;

- da je trpjela bol jakog intenziteta oko 3 dana, srednjeg oko 7 dana, manjeg još oko 30 dana, dok su zaostale manje boli trajnog karaktera i kao takve se ubrajaju u pojačane napore;

              - da je pretrpjela primarni strah (koji se javlja u vrijeme neposredne životne ugroženosti) koji je bio jakog intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah u jakom intenzitetu u trajanju od 2 dana, u srednjem 5 dana, a u manjem 15 dana, dok je kasni strah trajao 60 dana, a manifestirao se zabrinutošću u situacijama poledice, kao i za ishod liječenja;

              - da joj trajne posljedice ozljede umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost za 3% u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu;

              - da joj je tuđa pomoć druge osobe bila potrebna za vrijeme provedenog liječenja (mirovanje i imobilizacija) kod kuće kroz 30 dana po 2 sata dnevno, jer je morala mirovati i nije mogla raditi za nju uobičajene poslove, pa joj je bila potrebna pomoć za održavanje osobne higijene, pribavljanja hrane i drugih svakodnevnih potreba;

              -te da su tegobe tužiteljice trajnog karaktera i da daljnjim liječenjem neće doći do značajnog poboljšanja.

 

              Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade za neimovinsku štetu za pretrpljene fizičke bolove i strah ispravno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO-a. Pravilno je stoga tužiteljici dosuđena pravična novčana naknada imajući pritom u vidu intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, njihovo trajanje, ozlijeđeni dio tijela, neugodnosti tijekom liječenja i svrhu koju ima dosuda ovih oblika štete, a kako ti dosuđeni novčani iznos nisu u suprotnosti ni sa postojećom sudskom praksom u oblasti dosuđivanja ovih oblika štete, to je i po stavu ovog suda, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odmjerivši pravičnu novčanu naknadu upravo u presuđenim novčanim iznosima.

 

Međutim, sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje da tužiteljica na okolnost visine izgubljene zarade nije dostavila adekvatne dokaze, iz kojih bi sud točno mogao utvrditi visinu izgubljene zarade. Naime, tužiteljica je dostavila izvješće o bolovanju, i to za razdoblje od 24.-30. studenog 2011. od 1.-31. prosinca 2011., od 1.-4. siječnja 2012., od 5.-31. siječnja 2012., te od 1.-24. veljače 2012., u kojem je razdoblju ista nesporno bila na bolovanju. Tužiteljica je dostavila i isplatne liste za listopad, studeni 2011. i veljaču 2012. iz kojeg je razvidno da je u mjesecima prije predmetnog štetnog događaja tužiteljica imala bruto plaću u iznosu od 7.461,98 kuna (u listopadu), odnosno 7.461,97 kuna (u studenom), dok je za veljaču 2012., kad je nesporno bila na bolovanju, primila plaću u bruto iznosu od 4.635,40 kuna, pa je iz navedenog razvidno da je tužiteljica za razdoblje kad je bila na bolovanju primala plaću manju za iznos od 2.826,57 kuna, stoga tužiteljici pripada razlika plaće za tri uzastopna mjeseca koja je provela na bolovanju (24. studenog 2011. do 24. veljače 2012.) radi čega ovaj sud primjenom čl. 223. ZPP-a smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje izgubljenu zaradu u iznosu od 8.479,71 kuna , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na zatraženi svaki pojedini mjesečni iznos, osnovan u cijelosti pa je u tom dijelu prvostupanjsku odluku valjalo preinačiti, sve u skladu s odredbom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Konačno, žalba tuženika osnovana je u dijelu kojim napada pobijanu odluku u dijelu o zateznoj kamati na iznos od 900,00 kuna na ime dosuđene naknade imovinske štete tuđe pomoći i njege. Obzirom da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti koja nije reparirana i koja je svoj novčani ekvivalent dobila donošenjem presude, od toga dana teku i zatezne kamate, temeljem čl. 1086. i 1089. ZOO-a, pa je odluku i u tom dijelu valjalo preinačiti, i odrediti da zakonska zatezna kamate na imovinsku štetu u iznosu od 900,00 kuna teče od 4. svibnja 2018., sve u skladu s odredbom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku, te je i u tom dijelu, obzirom na preinačenje odluke o glavnoj stvari, žalba tužiteljice osnovana. Valja istaknuti kako je u ovoj pravnoj stvari prvenstveno bilo sporno pitanje odgovornosti parničnih stranaka za nastanak predmetnog štetnog događaja, stoga je vodeći računa o nepostojanju suodgovornosti tužiteljice u nastanku štete, utvrđenoj visini neimovinske i imovinske štete dosuđene tužiteljice, kao i da je tuženik dao povoda ovoj tužbi, ovaj sud ocijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužiteljice u dijelu ovog spora u kojem je vrijednost predmeta spora bila 43.479,71 kuna (do 28. studenog 2017.) u visini od 80%, odnosno uspjeh tuženika u visini od 20%; a u dijelu ovog spora u kojem je vrijednost predmeta spora bila 30.379,71 kuna (nakon 28. studenog 2017.) uspjeh tužiteljice ovaj sud cijeni u visini od 95%, odnosno uspjeh tuženika u visini od 5%.

 

Pritom tužiteljici u skladu s odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14 , dalje: Tarifa) valja za zastupanje u dijelu postupka do 28. studenog 2017. priznati: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima od 19. lipnja 2015. (uviđaj) i 11. prosinca 2016. po 100 bodova (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištima od 4. svibnja i 19. listopada 2015. po 50 bodova (Tbr. 9/2), za zastupanje na ročištima od 3. veljače i 6. listopada 2017. po 25 bodova (Tbr. 9/5), za sastav obrazloženih podneska od 26. studenog 2014. i 25. veljače 2016. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 18. studenog 2015. 25 bodova (Tbr. 8/3), dok joj nije priznat trošak sastava podneska od 2. rujna 2014., obzirom da u ovome spisu ne postoji takav podnesak. Tužiteljici pripada ukupno 675 bodova ili 6.750,00 kuna, što uz PDV od 25% iznosi ukupno 8.437,50 kuna, pa kako uspjeh tužiteljice u tom dijelu postupka iznosi 80%, valjalo joj je priznati iznos od 6.750,00 kuna.

 

Tužiteljici za zastupanje u dijelu postupka nakon 28. studenog 2017. valja priznati: za sastav podneska od 28. studenog 2017. 100 bodova (Tbr. 8/1) te za zastupanje na ročištu od 15. ožujka 2018. 100 bodova (Tbr. 9/1), dok joj nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu jer na isto nije pristupio njen punomoćnik, stoga tužiteljici pripada ukupno 200 bodova ili 2.000,00 kuna, što uz PDV od 25% iznosi ukupno 2.500,00 kuna, pa kako uspjeh tužiteljice u tom dijelu postupka iznosi 95%, valjalo joj je priznati iznos od 2.375,00 kuna.

 

Tom iznosu valja pribrojiti trošak stvarno utrošenih predujmova za vještačenje, budući da je isto bilo neophodno u dokaznom postupku, obzirom na osporavanje od strane tuženika, u iznosu od 1.350,00 kuna za trošak vještačenja po vještaku medicinske struke, kao i trošak izlaska na lice mjesta u iznosu od 304,98 kuna; te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 785,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 540,00 kuna. Dakle, sveukupno je tužiteljici priznat parnični trošak u iznosu od 12.104,98 kuna.

 

Nadalje, tuženiku u dijelu postupka do 28. studenog 2017. valja priznati: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima od 19. lipnja 2015. (uviđaj) i 11. prosinca 2016. po 100 bodova (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištima od 1. prosinca 2014., 4. svibnja i 19. listopada 2015. po 50 bodova (Tbr. 9/2), za zastupanje na ročištima od 3. veljače i 6. listopada 2017. po 25 bodova (Tbr. 9/5), za sastav obrazloženih podneska od 25. veljače 2016. i 15. studenog 2017. po 100 bodova (Tbr. 8/1); dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer se sukladno čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/1995, 57/1996, 137/2002, 125/2011, 112/2012, 157/2013, 110/2015, dalje: ZOSP) obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Tuženiku stoga pripada ukupno 700 bodova ili 7.000,00 kuna, što uz PDV od 25% iznosi ukupno 8.750,00 kuna, pa kako uspjeh tuženika u tom dijelu postupka iznosi 20%, valjalo mu je priznati iznos od 1.750,00 kuna. Tuženiku za zastupanje u dijelu postupka nakon 28. studenog 2017. valja priznati trošak zastupanja na ročištu od 15. ožujka 2018. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9/1) ili 1.000,00 kuna, što uz PDV od 25% iznosi ukupno 1.250,00 kuna, što treba uvećati za iznos plaćenog predujma za vještačenje od 250,00 kuna, pa kako uspjeh tuženika u tom dijelu postupka iznosi 5%, valjalo mu je priznati iznos od 75,00 kuna. Dakle, tuženiku sveukupno pripada trošak postupka u iznosu od 1.825,00 kuna.

 

Kada se izvrši prijeboj konačno priznatog troška tužiteljici sa konačno priznatim troškom tuženika proizlazi da je tuženik dužan tužiteljici u konačnici naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.279,98 kuna, pa je pored već pravilno dosuđenog iznosa od 8.782,48 kuna (toč. I. izreke pobijane presude), valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti toč. III. izreke pobijane presude i odlučiti kao u toč. 2. ove presude, odnosno, tuženika obvezati da tužiteljici naknadi daljnji iznos troškova ovog postupka u iznosu od 1.497,50 kuna.

 

              Tužiteljica je samo djelomično uspjela sa svojom žalbom, pa joj pripada i trošak žalbenog postupka s obzirom na postignuti uspjeh u žalbenom postupku (75%), sukladno čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP i važećoj Tarifi, i to za sastav žalbe 93,75 bodova, odnosno 1.171,87 kuna i za sudsku pristojbu za žalbu iznos od 450,00 kuna, dakle sveukupno tužiteljici pripada trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.621,87 kuna.

 

Kako tuženik nije postigao uspjeh s izjavljenom žalbom glede glavne stvari, već samo u dijelu kojim pobija odluku o zakonskim zateznim kamatama, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška ovog žalbenog postupka kao neosnovan, sve primjenom čl. 166. st. 1. u svezi sa čl. 154. st. 1. i 3. ZPP-a.

 

 

U Puli-Pola, 24. veljače 2020.

 

SUDAC:

 

Zoran Šarić, v.r.