- 1 -              Gž 6/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Gž 6/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda G. Z., Z., kojeg zastupaju punomoćnici Z. K., pomoćnik tužiteljeva ravnatelja za ekonomske i pravne poslove i M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. u Zagrebu, protiv tuženika sindikata, Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. K. i D. K., odvjetnici u Z., radi utvrđenja štrajka nezakonitim i zabrane njegova organiziranja i provođenja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3/20-7 od 10. veljače 2020., u sjednici održanoj 28. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3/20-7 od 10. veljače 2020.

 

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Utvrđuje se da je nezakonit štrajk koji tuženik organizira i koji je najavljen na dan …. do ispunjenja štrajkaških zahtjeva.

 

II. Tuženiku se zabranjuje organiziranje i provođenje štrajka najavljenog za …

 

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.200,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio je ovom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tužitelja obveže na naknadu parničnih troškova.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je predložio da se žalba odbije i postavio je zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Nakon što je ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, jer je tuženik žalbom u cijelosti i pobija, a u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14 ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio je da žalba nije osnovana.

 

Donošenjem prvostupanjske presude i u postupku koji je tome prethodio nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano je tuženikovo pozivanje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno tuženikovim navodima s tim u vezi, naime, da su u pobijanoj presudi „izostali razlozi o odlučnim činjenicama, zbog kojih se ista ne može ispitati i što je proturječna provedenim dokazima“ te da su „razlozi dani u obrazloženju pobijane presude arbitrarni i nemaju uporišta u stanju spisa i materijalnom propisu“, ovaj je sud utvrdio da je odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima te da je obrazloženje pobijane presude sastavljeno potpuno u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

 

Neosnovano tuženik pritom prigovara da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovu prigovoru „promašene pasivne legitimacije“. U postupku nije sporno da je tuženik taj koji je organizirao i najavio provođenje štrajka, pa kada je prvostupanjski sud prihvatio tužiteljev prijedlog za pružanje pravne zaštite i obrazložio na temelju kojeg mu materijalnog prava ta zaštita pripada, dakle, naveo je da je tužbeni zahtjev osnovano upravljen protiv tuženika, samim se tim izjasnio o pitanju tuženikove pasivne legitimacije.

 

Neosnovano je i tuženikovo pozivanje na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi osnovano tužitelj u odgovoru na žalbu navodi kako tuženik ovaj žalbeni razlog obrazlaže tvrdnjama koje se zapravo odnose na materijalnopravne prigovore.

 

Predmet je spora tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je nezakonit štrajk koji tuženik organizira i koji je najavio s početkom na dan …. sve do ispunjenja štrajkaških zahtjeva te da se tuženiku zabrani organiziranje i provođenje ovog štrajka.

 

Nije sporno da je tuženik dopisom od … naslovljenim „Obavijest o štrajku“ najavio štrajk koji će započeti …. i trajati do ispunjenja štrajkaških zahtjeva.

 

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio obrazloživši:

 

- da su odredbom čl. 142. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/18 i 125/19) pobrojani poslovi Zavoda jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno G. Z., među kojima, između ostalih djelatnosti, u skladu s odlukom osnivača, oni mogu obavljati i djelatnost sanitetskog prijevoza (čl. 142. st. 1. alineja 14.),

 

- da prema odredbi čl. 105. Zakona o zdravstvenoj zaštiti organizaciju i način obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza, uz prethodno pribavljeno mišljenje zavoda, pravilnikom propisuje ministar,

 

- da je odredbom čl. 10. st. 1. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza („Narodne novine“ broj 72/19) propisano da se u djelatnosti sanitetskog prijevoza ne smiju obavljati poslovi iz djelatnosti hitne medicine, ali se, prema st. 2., iznimno od st. 1. toga članka, u slučaju katastrofe ili veće nesreće timovi i vozila sanitetskog prijevoza stavljaju u funkciju izvanbolničke hitne medicinske službe,

 

- da se, imajući u vidu da tužitelj jest Zavod G. Z., (a dodatak u nazivu „nastavni“ da je dobio zbog obavljanja nastave iz područja hitne medicine u smislu odredbe čl. 128. st. 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti), u okviru kojeg zavoda djelatnost zdravstvene zaštite, osim hitne medicine, obavlja i sanitetski prijevoz, u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 198. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojom je propisano da štrajk u zavodu, zavodima jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno G. Z. i ugovorenim službama hitne medicine zdravstvenih ustanova nije dopušten,

 

- da okolnost što je, pozivom na odredbu čl. 199. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, između ministarstva i tuženika sklopljen Sporazum o prijeko potrebnim poslovima koji se moraju neprekidno obavljati u zdravstvenim ustanovama za vrijeme štrajka, nije značajna za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer ocjenu o zakonitosti štrajka, ako se takav zahtjev postavi, u skladu s odredbom čl. 217. i 219. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19) donosi nadležni sud, pa su neosnovani navodi tuženika da sklapanje navedenog Sporazuma čini štrajk zakonitim, odnosno da bi nesklapanjem Sporazuma po sili zakona djelatnicima sanitetskog prijevoza štrajk bio zabranjen.

 

Izloženo obrazloženje prema kojem je tužbeni zahtjev osnovan na prednje izloženom materijalnom pravu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime:

 

Ustav Republike Hrvatske jamči pravo na štrajk, no propisuje i da se u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenim zakonom pravo na štrajk može ograničiti (čl. 61.).

 

Odredbom čl. 220. Zakona o radu propisano je da se štrajk u oružanim snagama, policiji, državnoj upravi i javnim službama uređuje posebnim propisom.

 

Kada se radi o javnim službama u području zdravstvene zaštite taj je propis Zakon o zdravstvenoj zaštiti.

 

Odredbom čl. 198. toga Zakona propisano je: „Štrajk u zavodu, zavodima jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno G. Z. i ugovorenim službama hitne medicine zdravstvenih ustanova nije dopušten.“

 

Neosnovano tuženik smatra da iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti, s obzirom na odredbu iz njegova čl. 199. st. 2., proizlazi da se štrajk zabranjuje samo u odnosu na djelatnost hitne medicine u nekoj ustanovi iz područja zdravstvene zaštite, a ne i u odnosu na druge djelatnosti propisane tim Zakonom kao djelatnost ustanove osnovane prema tom Zakonu.

 

Točno je ono što tvrdi tuženik, naime, da je odredbom čl. 199. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da za zdravstvene djelatnosti zdravstvenih ustanova, osim djelatnosti hitne medicine, na prijedlog ministarstva, ministarstvo i sindikat sporazumno određuju prijeko potrebne poslove koji se moraju neprekidno obavljati radi sprječavanja ugrožavanja života ili nastanka invalidnosti bolesnika.

 

No, kako je prethodno, odredbom čl. 198. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, izrijekom propisano da u određenim zdravstvenim ustanovama, među kojima je izričito naveden i tužitelj, štrajk nije dopušten, proizlazi da se odredba čl. 199. tog Zakona odnosi na druge zdravstvene ustanove koje, između ostalih djelatnosti, mogu i moraju obavljati i djelatnost hitne medicine (opće bolnice - čl. 114. st. 1. toga Zakona). U tim je drugim ustanovama štrajk, uz uvjet sporazuma sklopljenog između ministarstva i sindikata o prijeko potrebnim poslovima koji se moraju neprekidno obavljati, dopušten u svim djelatnostima osim u djelatnosti hitne medicine.

 

Da se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti htjelo propisati da se u svim zdravstvenim ustanovama zabrana štrajka odnosi samo na djelatnost hitne medicine, a ne i na ostale djelatnosti (pa tako i djelatnost sanitetskog prijevoza), onda bi za takvu regulaciju bila dostatna samo odredba čl. 199. st. 2. toga Zakona, jer bi se ona odnosila i na poimence nabrojane ustanove u prethodnom čl. 198. toga Zakona.

 

Što se tiče tuženikova pozivanja u žalbi na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Gž 14/1996-2 od 17. prosinca 1996., ovaj drugostupanjski sud smatra da taj navod nije odlučan u ovom sporu i ne utječe na zakonitost ocjene prvostupanjskog suda jer se ne odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju kao u ovom predmetu.

 

S obzirom na navedeno, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska je presuda potvrđena (toč. 1. izreke ove presude).

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 28. veljače 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v. r.