1                            Poslovni broj:13 Gž 836/2019-2

 

                                                                     

 

Poslovni broj:13 Gž 836/2019-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužiteljice Z. L. iz Z., S. V. 7, OIB: …, zastupane po punomoćniku K. D., odvjetniku u Z., protiv tuženice S. b.o., B., OIB: …, zastupane po ravnatelju A. M., dipl. oec., a ovaj po B. U., i M. M., dipl. iur., zaposlenicima tuženice, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-156/2015 od 30. travnja 2019., dana 28. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Odbijaju se djelomično žalba tužiteljice Z. L. te žalba tuženice S. b.o. B. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-156/2015 od 30. travnja 2019. u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži tuženici isplatiti joj na ime imovinske štete s osnova troškova liječenja iznos od 3.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-156/2015 od 30. travnja 2019. u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Z. L. kojim traži da se naloži tuženici S. b.o. B. da joj na ime materijalne štete isplati s osnova tuđe njege i pomoći iznos od 5.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te u dijelu pod toč. III. izreke i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka tužiteljice odlučiti u konačnoj odluci.

 

                                                                        Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I.  Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici pretrpljenu nematerijalnu štetu koja se ogleda kroz povredu prava osobnosti a koja se očitovala kroz pretrpljeni strah u iznosu od 6.500,00 kn, pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 7.700,00 kn, pretrpljene duševne boli u iznosu od 7.500,00 kn te naruženosti u iznosu od 5.000,00 kn, što ukupno iznosi 26.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 30. travnja 2019. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 6,54%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena dok se u preostalom dijelu od dosuđenog do zatraženog iznosa tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom nematerijalne štete odbija kao neosnovan.

 

II.  Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem ista traži da se nalaži tuženoj da joj na ime materijalne štete isplati s osnova tuđe njege i pomoći iznos od 5.500,00 kn, te s osnova troškova liječenja u iznos od 3.000,00 kn, odnosno ukupno 8.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 30. travnja 2019., kao neosnovan.

 

III.  Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 26.425,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbija kao neosnovan."

 

Protiv citirane presude u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke, te u dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti te tuženicu obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je nesporno da je zbog propusta djelatnika tuženice bila prisiljena na dugotrajno liječenje i četiri operativna zahvata u općoj anesteziji, da je trpjela strah i bolove koji i dan danas postoje, s tim da prvostupanjski sud nije dovoljno uzeo u obzir težinu, dugotrajnost i ishod liječenja tužiteljice, a dosuđeni iznosi naknade za pojedine osnove štete nisu ni približno postigli svoju funkciju. Navodi da joj je preko dva i pol mjeseca bio gips na ruci, a svakom operacijom i  imobilizacijom ruke po jedan do dva tjedna (četiri operacija) i samom tom činjenicom, s obzirom da je domaćica, bila joj je potrebna dnevna pomoć u tom razdoblju 3 do 4 sata dnevno. Također, odlazak u bolnicu liječniku na preglede može se točno utvrditi iz medicinske dokumentacija u spisu, gdje je svaki posjet označen datumom i pečatom. Ti vidovi imovinske štete koje je tužiteljica zatražila, a koji su joj odbijeni, postavljeni su u minimalnim iznosima, s obzirom na dugotrajnost njenog liječenja. Navedeni vidovi imovinske štete kod ovakvih slučajeva su opće poznati pa smatra da ih nije posebno potrebno dokazivati, jer je životno i logično da bolesna osoba treba tuđu njegu i pomoć i da ima troškova oko liječenja. Ističe da je neosnovana i odluka o troškovima postupka.

 

Žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. III. izreke izjavila je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala osnov tužbenog zahtjeva pa samim time i visinu istog te smatra da nije dokazano niti kroz dokumentaciju niti vještačenja da je propust tuženice izazvao neimovinsku štetu kod tužiteljice. Vještaci ne ukazuju na neopravdanost konzervativnog liječenja, koja metoda je bila primijenjena kod tužiteljice. Prema mišljenju vještaka propust tuženice bio je samo u tome da je tužiteljicu možda trebalo ranije uputiti na operativno liječenje radi nezarastanja rane, a nigdje se ne navodi da su ožiljci i naruženost nastali uslijed nošenja visećeg gipsa. Smatra da bi do nematerijalnih posljedica svakako došlo nakon operativnih zahvata, a ne kao posljedica konzervativnog liječenja, a niti ranije upućivanje na operativni zahvat ne bi spriječilo da tužiteljici ostane ožiljak, jer je ožiljak (naruženost) upravo posljedica operativnih zahvata, a ne nošenja gipsa. Nezacjeljivanje rane bio je indikator da je potreban operativni zahvat, a što je u određenom postupku pojava kod nekih pacijenata. Sud prvog stupnja se u dokaznom postupku bazirao prvenstveno na tegobe i neimovinsku štetu koja je nastala tužiteljici ne osvrćući se pretjerano na osnov samog tužbenog zahtjeva. Smatra da je sud neosnovano odredio naknadu troška tuženici.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

Tuženica u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica na ime naknade neimovinske i imovinske štete isplati ukupan iznos od 97.500,00 kn, koja šteta joj je nastala propustom djelatnika tuženice u liječenju prijeloma lijeve dijafize humerusa sa pomakom  klasičnom metodom, koje je dovelo do nastanka pseudoartroze (lažnog zgloba), zbog čega su izvršena četiri operativna zahvata kako bi se sanirala povreda i odstranila pseudoartroza, dakle, zbog primjene klasične metode došlo je do dugotrajnosti i bezuspješnosti liječenja frakture, što je prouzročilo dugotrajno medicinsko liječenje uz primjenu fizikalne terapije i analgetika, čime je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti koja se očitovala kroz pretrpljeni strah, fizičke boli, duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, a nastala joj je i imovinska šteta u vidu tuđe pomoći i njege i troškova liječenja.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, posebno medicinskog vještačenja provedenog po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z., utvrdio da je odabir metode liječenja, u konkretnom slučaju konzervativno liječenje visećim gipsom, bio u skladu sa pravilima struke, s obzirom da je to danas priznata metoda kojom se liječi većina prijeloma dijafize humerusa, tim više što tužiteljica boluje od bolesti kože (psorijaze) kod koje je postotak infekcije nakon operativnog liječenja veći, s tim da se propust djelatnika tuženice sastoji u tome što su 18. travnja 2012. ponovno postavili viseći gips te što nisu ranije, nakon što su vidjeli da nema radioloških znakova cijeljenja, uputili tužiteljicu na operativno liječenje.

Zbog navedenog tužiteljica je trpjela dodatne fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta dva tjedna te slabijeg intenziteta još dva tjedna uz dodatne nelagodnosti za vrijeme liječenja poput RTG pretraga, promjene imobilizacije, dodatnog nošenja imobilizacije i dugotrajne ambulantne fizikalne terapije, kod tužiteljice  je nastupilo trajno smanjenje životne aktivnosti zbog ograničenja funkcije lijevog ramena u jakom stupnju, ograničenje funkcije lijevog lakta u jakom stupnju i hipotrofije podlaktične muskulature i muskulature lijeve šake s oslabljenom grubom motornom snagom lijeve šake od ukupno 30% od čega je 10% uzrokovano propustom liječenja od strane tuženice. Nadalje, utvrđeno je da je dodatno tužiteljica trpjela strah i to sekundarni zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja u jakom stupnju kumulativno dva dana, srednjem stupnju kumulativno deset dana te slabom stupnju kumulativno do trideset dana, kao i da je kod iste došlo do dodatne naruženosti slabog stupnja u vidu dubokih ožiljaka zaostalih nakon operacijskih zahvata uz hipotrofiju muskulature vidljivih trećim osobama kada taj dio nije pokriven odjećom.

Stoga sud prvog stupnja nalazi da težina povrede prava osobnosti tužiteljice opravdava dosudu pravične novčane naknade pa je uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, kao i imajući u vidu Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio 29. studenoga 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji), ocijenio da s kvalifikatorne okolnosti pretrpljenih fizičkih bolova tužiteljici pripada iznos od 7.700,00 kn, s kvalifikatorne okolnosti pretrpljenog straha iznos od 6.500,00 kn, s kvalifikatorne okolnosti duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 7.500,00 kn, s kvalifikatorne okolnosti duševnih boli zbog naruženosti u iznosu od 5.000,00 kn, sveukupno na ime nastale neimovinske štete iznos od 26.700,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

U odnosu na imovinsku štetu koja se odnosi na tuđu njegu i pomoć i dodatnih troškova liječenja sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nije dokazala da joj je ta šteta nastala upravo u traženom iznosu, slijedom čega je u cijelosti odbio zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske štete.

Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na temelju provedenog medicinskog vještačenja, koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručno i objektivno, posebno imajući u vidu da je vještak svoj nalaz i mišljenje dodatno pojasnio i otklonio sve prigovore, ocijenio postojanje propusta djelatnika tuženice koji se ogleda u tome što tužiteljica nije ranije upućena na operaciju, a nakon što je uočeno da nema radioloških znakova cijeljenja kod pravilno i u skladu s pravilima struke primijenjenog konzervativnog liječenja visećim gipsom, a što je prouzročilo  dodatne posljedice zbog kojih je tužiteljica trpjela fizičke bolove, strah, nastupilo je trajno smanjenje životne aktivnosti zbog ograničenja funkcije lijevog ramena te je došlo do dodatne naruženosti u vidu dubokih ožiljaka.

Imajući u vidu sve okolnosti slučaja i to nelagodnosti koje je tužiteljica trpjela za vrijeme liječenja poput promjena imobilizacije, dodatnog nošenja imobilizacije, dugotrajnosti ambulantne fizikalne terapije, dob tužiteljice, kao i rukovodeći se donesenim Orijentacijskim kriterijima, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da težina povrede prava osobnosti tužiteljice opravdava dosudu pravične novčane naknade u iznosu od 26.700,00 kn na ime pretrpljene neimovinske štete.

Pravilno sud prvog stupnja odbija kao neosnovan i postavljeni tužbeni zahtjev s osnova troškova liječenja, budući da je na tužiteljici po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza da je takav trošak imala, kao i njegova visina, što tužiteljica u postupku nije dokazala.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti djelomično žalbu tužiteljice te žalbu tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 3.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

Sud prvog stupnja u odnosu na zatraženu imovinsku štetu s osnova tuđe njege i pomoći odbijanje tužbenog zahtjeva obrazlaže time da u postupku nije mogao utvrditi visinu traženih materijalnih troškova, zbog čega vještacima medicinske struke nije niti nalagao da utvrde koliko dana je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega, što je u cijelosti pogrešno.

Naime, tužiteljica je već u tužbi navela da je povodom konkretnog događaja trpjela  imovinsku štetu u vidu tuđe njege i pomoći koja joj je bila potrebna za sve vrijeme trajanja njenog liječenja te je sud prvog stupnja prilikom određivanja medicinskog vještačenja vještacima trebao dati nalog da se, između ostaloga, očituju i je li tužiteljici s obzirom na njeno zdravstveno stanje bila potrebna tuđa pomoć i njega te ukoliko je u kojem obimu, a nakon toga i utvrditi tko joj je takvu pomoć i njegu pružao, kao i cijenu sata pružene pomoći i njege, što je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja propustio učiniti, čime je pozivajući se na teret dokazivanja prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje tužiteljica, a koja je utjecala na zakonitost i pravilnost donesene presude u tom dijelu.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.500,00 kn, a posljedično i u dijelu pod toč. III. izreke koji se odnosi na troškove postupka i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju, te će provođenjem odgovarajućeg vještačenja utvrditi je li tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega, ukoliko je u kom obimu, tko joj je istu pružao i koja je cijena sata takve pomoći i njege, a nakon čega će donijeti novu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i odluku o troškovima cijelog postupka.             

              Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

                                                

Zadar, 28. veljače 2020.

 

                                                                                                                                              Sutkinja

 

                   Katija Hrabrov