1                             Poslovni broj Gž-1198/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1198/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Alenki Paus, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz D., OIB …, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz ZOU M. K., Ž. R. i S. K. M. iz K., protiv tuženika U. N. P. iz S., OIB …, kojega zastupaju punomoćnici M. G. i J. G., odvjetnici iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj Pn-305/2015-52 od 10. listopada 2019., 27. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj Pn-305/2015-52 od 10. listopada 2019. na način da se sudi:

 

"Nalaže se tuženiku - U. N. P., iz S., OIB: … da tužitelju - B. M., iz D., OIB: …, isplati iznos od ukupno 5.000,00 kn, s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 09. listopada 2015., kao dana podnošenja tužbe te da mu naknadi parnični trošak u iznosu 2.578,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2019., sve u roku 15 dana.

U preostalom dijelu u iznosu 5.001,00 kn odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan.“

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu 590,63 kn, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 1.771,87 kn odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je: "Nalaže se tuženiku U. N. P., iz S., OIB: … da tužitelju B. M., iz D., OIB: …, isplati iznos od ukupno 10.001,00 kn, s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište,  uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  koja teče od 09. listopada 2015., kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate,  kao i da mu nadoknadi parnični troškove u iznosu od 5.693,40 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2019., do isplate, sve u roku od 15 dana."

             

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda parničnog postupka te pobija i odluku o troškovima. Ističe, u bitnom, da je presudom povrijeđeno jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, čl. 38. st. 1. i 2. Ustava u vezi s načelom ograničenja slobode ili prava razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju; ukazuje na odluke ESLJP i izražena stajališta, u bitnom, da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo, na test nužnosti u demokratskom društvu, da valja ocijeniti razmjernost miješanja i razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova; da kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja i opći ton izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama, da kada je sporna izjava dana u kontekstu debate o pitanju od javnog interesa prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, da valja cijeniti radi li se o  javnoj osobi, da valja vagati relevantne čimbenike koji se odnose na pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštivanje osobnog života, da odgovor na to pitanje valja utvrditi na način da se utvrdi doprinos raspravi u javnom interesu, u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjave, prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije, ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak; ukazuje i na odluke Ustavnog suda kojima je prihvatio ta stajališta ESLJP; da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati je li došlo do miješanja u jamstvo slobode mišljenja, je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitimni cilj i je li bilo nužno u demokratskom društvu. Dodaje da je sporni tekst analiza utakmice HNK Hajduk Split i utjecaja nogometnog suca na igru, da se koristi „sleng“, da navod „dozvola za ubojstvo“ je stilska figura (J. B.) i označava koliku moć nogometni sudac ima na ishod jedne utakmice; da se radilo o vrijednosnim sudovima autora čije je objavljivanje u javnom interesu, a informacija je dana u dobroj vjeri. Ističe i da je tužitelj sudionik afere pošteno suđenje za korupciju u hrvatskom nogometu, da autor teksta nigdje nije naveo da je tužitelj postupao s namjerom, da je tužitelj javna osoba, obnaša funkciju nogometnog suca, radi u tijelu javne vlasti HNS, da se usvajanjem tužbe pogoduje relacijama u hrvatskom društvu u kojima bi nestalo pravo promišljati i analizirati nečiji rad koji je javan jednostavno zbog činjenice da je nogomet najpopularniji sport na svijetu i da ima značenje kao i politika, posebno u Hrvatskoj; ukazuje da niz međunarodnih deklaracija jamči pravo na slobodu medija, da je logično da se u kontekstu šite rasprave o stanju nogometu seciraju suđenja pojedinih sudaca, da iz obrazloženja odluke nije vidljivo radi li se o raspravi od javnog interesa i važnosti iste; da sud zaključuje da je tuženikova namjera bila vrijeđati tužitelja, da je pritom zanemario da su ograničenja slobode mišljenja i izražavanja znatno manja kada se radi o pravima od javnog interesa te važnosti te rasprave kao i motivi podnositelja da u njoj sudjeluje; da je tužitelj medijski eksponirana osoba i svojim izjavama izaziva medijsku pozornost, da ima i unatoč tome pravo na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda, da je o tome valjalo voditi računa, da se radilo o komentaru na obavljanje sudačke dužnosti tužitelja, ukazuje na sadržaj spornog članka, da uvredljivi navodi ne isključuju mogućnost da je tuženik u dobroj vjeri pisao članak, osporava i visinu naknade, da odluka u tom dijelu ne sadrži obrazloženje o tome koliko je za odluku bio važan faktor dostupnosti spornog članka s obzirom na dostupnost medija i portalu koji ima izrazito malu čitanost, da je trebalo voditi računa o tome da dosuđena naknade ne smije dovesti do toga da odvrati tuženika i druge pojedince od sudjelovanja u javnim raspravama od javnog interesa, da nije ostvarena pravična ravnoteža, da zz tuženika nije omogućeno da se sasluša na istom ročištu s tužiteljem, pa je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i ostala temeljna načela građanskog procesnog prava; da je tužitelj neopravdano izostao s rasprave 25. ožujka 2019., pa je sud ispitao samo tuženika, da je neopravdano pozvao samo tužitelja kao svjedoka na raspravno ročište 7. svibnja 2019. na koje tužitelj opet neopravdano nije došao, da su njegovi punomoćnici neopravdano tražili odgodu ročišta što je sud uvažio i opet pozvao samo tužitelja na sljedeće ročište, ispitao ga, a bez mogućnosti sučeljavanja i suprotstavljanja zz tuženika. Stoga smatra da iskaz tužitelja na kojem sud temelji presudu nije vjerodostojan. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje, ali drugom uređujućem sudcu, odnosno drugom stvarno nadležnom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/3, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Odgovor nije podnesen.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi neimovinsku štetu koja mu je nastala uslijed objave na internet portalu odnosno elektroničkoj publikaciji www…. članka pod naslovom „Dinamo - Hajduk (1-1): …“.

 

Sud prvog stupnja dosudio je tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo iznos od 10.001,00 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe s obrazloženjem:

-          da je predmetni članak tuženik objavio dana 13. srpnja 2015. godine

-          da je na zahtjev tužitelja objavljen ispravak informacije dana 30. srpnja 2015. godine

-          da iz izvješća kontrole suđenja Hrvatskog nogometnog saveza od 14. srpnja 2015. godine slijedi da je suđenje glavnog suca B. M. na utakmici GNK Dinamo i HNK Hajduk održanoj dana 12. srpnja 2015. na stadionu Maksimir s rezultatom 1:1, ocijenjeno kao dobro suđenje na očekivanoj razini te da je isti spreman za suđenje slijedećih utakmica

-          da se glede suđenja tužitelja u članku spominju verbalne tvorbe „dozvola za ubijanje“ i „zločinačko suđenje“

-          da se navodi članka u kojima se spominje tužitelj mogu tretirati kao viđenje odnosno mišljenje tuženika o utakmici, ali ne i da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i da je postupano u dobroj vjeri;

-          da tuženik nije dokazao da je bilo prigovora drugih na predmetnu utakmicu; da je neprihvatljiv i navod tuženika da je članak kompilacija onoga što je i ranije pisano o tužitelju;

-          da su navodi usmjereni na predočenje javnosti tužitelja kao suca koji pomaže načinom svoga suđenja jednom nogometnom klubu na štetu drugog kluba; da takvi navodi predstavljaju napad na tužitelja kao javnu osobu; osobito na njegov ugled jer utječu na povjerenje javnosti u njega; da je time ostvarena pretpostavka protupravnosti štetne radnje

-          da iz iskaza tužitelja slijedi da su ga neki ljudi i kolege suci kontaktirali u svezi s tim člankom; da nisu mogli vjerovati da se tako piše o njegovom suđenju na utakmici; da je otac troje djece; da ga takav način pisanja uznemirava, lošeg je raspoloženja, pati od nesanice, a koje se raspoloženje prenosi i na njegovu obitelj, da je bio fizički napadnut nakon dvije godine te smatra da ovakvi članici daju razlog da netko misli da je netko imao njegovu dozvolu za ubijanje, pa se i sa njim moguće fizički obračunati

a slijedom čega izvodi zaključak, primjenom odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ 59/04, 84/11, 81/13 – dalje ZM) i čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 – dalje ZOO), da je tužitelju predmetnim navodima narušena njegova čast, ugled i dostojanstvo, zbog čega je pretrpio duševnu bol; da je sa člankom upoznata široka javnost, što slijedi iz izvještaja Google Analytics za 13. srpnja 2015. godine, slijedom čega smatra primjenom naknadu u zatraženom iznosu od 10.0001,00 kn.

 

Iz tako utvrđenih činjenica, koje žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju, te ih ovaj sud prihvaća, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja i to kao osjećaja njegove osobne časti, dostojanstva i ugleda, a koja povreda zavređuje pravičnu novčanu naknadu. Međutim, pravilno cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja (iako donekle pogrešno vrednovao), pa i činjenicu dostupnosti objavljenog članka, odnosno težinu povrede i sve okolnosti konkretnog slučaja, valjalo je izvesti zaključak da pravična novčana naknada koja tužitelju pripada iznosi 5.000,00 kn, čl. 21. st. 1.-4. i čl. 22. st. 1. Zakona o medijima u svezi sa čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima.

 

Pritom, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ukazuje na bitne povrede odredaba postupka. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje ukazuje žalitelj. Presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, prilikom donošenja odluke sud prvog stupnja cijenio je i dostupnost objavljenog članka javnosti, kako je to i obrazložio u odluci i to na način da je cijenio podatke iz izvješća Google Analytics iz kojih slijedi da je u jednom danu (13. srpnja 2015.) na stranici tuženika bilo 5159 sesija iz raznih gradova Republike Hrvatske. Pritom, neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 265. st. 2. ZPP. Naime, odredbom čl. 265. st. 2. ZPP određeno je da se neće saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda. U predmetnoj pravnoj stvari određeno je provođenje dokaza saslušanjem stranaka na glavnoj raspravi 25. ožujka 2019. Na to ročište nije pristupio tužitelj osobno te je punomoćnik istog naveo da ne zna iz kojih razloga tužitelj nije pristupio na ročište. Punomoćnik tuženika predložio je da se na tom ročištu sasluša zakonski zastupnik tuženika te je predložio odustati od saslušanja tužitelja; nakon toga na tom je ročištu sud odlučio saslušati zastupnika tuženika te je na slijedeće ročište pozvao tužitelja osobno radi saslušanja. Okolnost da je sud, unatoč izostanku opravdanja izostanka s ročišta, odlučio provesti dokaz saslušanjem tužitelja ne predstavlja nepravilnu primjenu odredbe čl. 265. st. 2. ZPP jer je jedno od osnovnih načela parničnog postupka – načelo saslušanja stranaka u smislu da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, čl. 5. st. 1. ZPP. Stoga, kada je slijedeće ročište odgođeno zbog nemogućnosti pristupa punomoćnika tužitelja te je nakon toga na slijedeću glavnu raspravu održanu dana 3. rujna 2019. tužitelj se odazvao pozivu suda te je proveden dokaz saslušanjem istog; nema osnove za primjenu odredbe čl. 265. st. 2. ZPP na način kako to tuženik smatra pravilnim. Nadalje, nakon saslušanja tužitelja tuženik nije predlagao provođenje dokaza suočavanjem (ako se prihvati da se radi o dokazu iz čl. 299. st. 2. ZPP), pa to ne može niti u žalbi; čl. 352. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, cijeneći, a što i nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za ispravak, da je isti objavljen i da je tužba podnesena u roku tri mjeseca od saznanja za objavu, čl. 23. ZM, pravilno je sud prvog stupnja obrazložio zašto odredba čl. 21. st. 4. al. 6. ZM ne ekskulpira tuženika. Naime, sud prvog stupnja pravilno je cijenio sadržaj cijelog objavljenog članka te zaključio da je članak u osnovi komentar odigrane nogometne utakmice i u svezi s tim suđenja tužitelja koji je na istoj bio glavni sudac. Stoga, kada se navodi „Još kad A. ima „dozvolu za ubijanje“ omogućenu od B. M., najslabijeg pojedinca meča“, odnosno „…iako je B. M. posljednjih 7-8 minuta dvoboja odsudio zločinački“ nesumnjivo je da se radi o vrijednosnim sudovima autora. Tuženik u članku iznosi svoj vrijednosni sud glede obavljanja profesionalne zadaće tužitelja kao nogometnog suca u konkretnoj utakmici i tu njegovu zadaću na konkretnoj utakmici označava kao zločinačku, s dozvolom za ubijanje, a to daje osnovu za zaključak svakog čitatelja da se glede suđenja, odnosno postupanja tužitelja na toj utakmici radilo o iznimno nekorektnom, nepravednom, nepravilnom i samovoljnom suđenju.

 

Takva gruba i teška kvalifikacija profesionalnog rada tužitelja u konkretnoj nogometnoj utakmici zaista jest podobna da prouzrokuje duševne boli u smislu povrede vlastitog osjećaja vrijednosti i osjećaja vrijednosti, ugleda, u društvu i obitelji. O intenzitetu te povrede tužitelj je iskazivao te je pravilno sud prvog stupnja neposredno ocjenjujući njegov iskaz kao vjerodostojan u pravilnost koje ocjene ovaj sud ne nalazi razloga za sumnju, zaključio da je tužitelj trpio duševne boli koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, ali je po ocjeni ovoga suda, propustio u toj ocjeni dovoljno vrednovati da je tuženik objavio ispravak, da se ipak radilo o ocjeni obnašanja profesionalne dužnosti tužitelja kao nogometnog suca, da je tužitelj kao nogometni sudac poznat javnosti, odnosno da je javna osoba, da takve osobe moraju imati viši stupanj tolerancije javnog mnijenja, kao i da se u konkretnom slučaju ipak radi o neprimjerenoj uporabi dva termina „dozvola za ubijanje“ (koji sasvim opravdano u žalbi ukazuje tuženik ukazuje na poveznicu s filmovima o James Bondu), i „zločinačko suđenje“, koji u tom segmentu promatrani jesu podobni da izazovu duševne boli, ali po ocjeni ovoga suda, cijeneći iskaz tužitelja, ipak opravdavaju kao pravičnu novčanu naknadu u manjem iznosu, odnosno u iznosu od 5.000,00 kn. Pritom valja ponoviti da tužitelj kao javna osoba mora biti spreman očekivati kritike svoga rada i prihvaćati ih u određenoj mjeri, da se u konkretnom slučaju upravo radilo o takvoj kritici, odnosno vrijednosnom sudu tuženika koji je ipak bio glede korištenja naznačenih izraza prekomjeran i time u toj prekomjernoj mjeri nepotreban, cijeneći i da se radi o utakmici klubova Dinamo i Hajduk, klubova poznatog međusobnog rivalstva. Osim toga, takav vrijednosni sud tuženik nije činjenično potkrijepio, a iz izvješća kontrole suđenja Hrvatskog nogometnog saveza slijedi da je konkretno suđenje tužitelja ocijenjeno dobrim i na očekivanoj razini.

 

Nadalje, na tuženiku je teret dokaza da je objava upravo ovakve informacije o suđenju tužitelja izražene kroz ovakav vrijednosni stav bila u javnom interesu i da je bila u dobroj vjeri, a tuženik to nije dokazao. Može se prihvatiti da je u javnom interesu i dobroj vjeri pokazati da postoji mišljenje da postupak nekog suca nije bio pravilan ili nije bio primjeren, ali kada se toj ocjeni pridaju ovakve diskreditacije u smislu da je to konkretno suđenje zločinačko, a što bi upućivalo da je isto bilo bez poštivanja ikakvih normi, beskrupulozno, samovoljno i nasilno do te mjere da ne preže pred ničim da bi ostvarilo svoj cilj (pogodovanja jednoj momčadi), tada se postojanje javnog interesa i dobre vjere da se upravo na taj način iznese svoj vrijednosni sud mora i nedvojbeno dokazati.

 

Osnovano tuženik, kao i u tijeku postupka, ukazuje na nužnost provođenja testa razmjernosti; nadalje, i da je nesumnjivo da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja države, da je isto bilo utemeljeno na zakonu i da je imalo legitimni cilj, kako sve pravilno tuženik ukazuje u žalbi. Međutim, i po stavu ovoga suda miješanje je u konkretnom slučaju bilo nužno upravo jer su termini koje tuženik koristi zločinačkog suđenja s dozvolom za ubijanje prekomjerni, sve i cijeneći da je tužitelj kao nogometni sudac javna osoba, da je svakako svjestan i upoznat s važnosti nogometa za javnosti, da svakako time mora imati veći stupanj tolerancije na kritiku svoga rada; međutim, ocjena kakva je dana da je takav rad, pa i u jednoj utakmici, zločinački u smislu da preferira jednu momčad u odnosu na drugu, uz „dozvolu za ubijanje“, predstavlja neprimjereno korištenje nepodobnih izraza, koji su kao takvi podobni da kod tužitelja stvore osjećaj vlastite manje vrijednosti, nesigurnosti, umanjenja vlastitog osjećaja osobne časti i ugleda u društvu.

 

Stoga, nema povrede prava tuženika na slobodu izražavanja misli i mišljenja jer tuženik samo ubuduće mora birati primjerenije izraze, a odmjerena naknada štete, osim što predstavlja pravičnu novčanu naknadu, za tuženika će imati dovoljno obeshrabrujući učinak u smislu da ubuduće takve neadekvatne izraze izbjegava koristiti.

 

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u svezi sa čl. 1103. ZOO.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

 

Odluku o trošku valjalo je preinačiti zbog izvršene preinake te cijeneći sada uspjeh tužitelja kvalitativno (u cijelosti) i kvantitativno (50%), uspjeh istog je ocijenjen sa 75%, a tuženika 25%, pa tužitelju pripada u konačnici 50% troška koji je bio potreban radi vođenja parnice, a to je trošak koji je odmjerio sud prvog stupnja, osim putnog troška punomoćnika tužitelja u iznosu 518,40 kn (koji nije bio potreban); stoga tužitelju pripada sveukupno trošak u iznosu 5.175,00 kn, odnosno 50% toga iznosa što iznosi 2.578,50 kn, čl. 154. st. 2. ZPP.

 

Kako je sa žalbom uspio samo glede visine, uspjeh tuženika iznosi u žalbenom postupku 25%, pa mu pripada trošak za sastav žalbe u iznosu 1.562,50 kn i plaćena pristojba na žalbu u iznosu 800,00 kn, sveukupno 2.362,50 kn; odnosno razmjerno postotku uspjeha 590,63 kune, čl. 166. st. 2. ZPP.

 

U Puli-Pola 27. veljače 2020.

Sudac

 

Alenka Paus