Poslovni broj: Gž-13/2017-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-13/2017-2

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J EŠ E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Borisa Mimica kao suca izvijestitelja i Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz S., zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1/ mr.sc.dr. J. S. R. iz S., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva B.&P. iz S., 2/ D. O. Č. iz S., zastupana po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., 3/ dr. A. U. iz S., 4/ dr. D. M. iz S., oni 3/ i 4/, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. & V., u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tužene pod 1.mr.sc.dr. J. S. R. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj Pn-310/16 od 18. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj Pn-310/16 od 18. studenoga 2016.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a dijelom prihvaća žalba tužene ad 1/.mr.sc.dr. J. S. R. te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj Pn-310/16 od 18. studenog  2016., preinačuje u dijelu pod točkom II. Izreke, tako da se u tom dijelu rješava:

 

„Nalaže se tužiteljici da uz već dosuđeni parnični trošak u iznosu od 19.375,00 kn,  naknadi tuženoj pod 1/ mr.sc.dr. J. S. R., daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.368.75 sve u roku od 15 dana, dok se za više dosuđeno do iznosa od 33.125,00 kuna, (za 26.756,25 kuna) zahtjev odbija kao neosnovan“.

 

II. Tuženoj pod 1/.mr.sc.dr. J. S. R. ne dosuđuje se trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijenom prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iz osnova nematerijalne štete iznos od 90.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. listopada 2005. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za prethodno polugodište, uvećano za pet postotnih poena.

2. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu materijalne štete za troškove liječenja u iznosu od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje na obračunavaju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a teku od presuđenja do isplate.

3. Dužni su tuženici solidarno i u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu materijalne štete za razliku između naknade plaće i plaće u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 15% obračunatoj na godišnjoj razini za razdoblje od dana dospijeća pojedinog obroka do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate, zatezne kamate se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

4. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 2.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a teku od presuđenja do isplate.

5. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi  tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a teku od presuđenja do isplate."

 

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženicima parnični trošak i to tuženiku pod 1/, u iznosu od 19.375,00 kn., tuženiku pod 2/ u iznosu od 36.036,00 kn i tuženicima pod 3/ i 4/ u iznosu od 40.625,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužiteljica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žali se i tužena pod 1/ protiv odluke o nedosuđenom daljnjem trošku postupka iz točke II izreke pobijane presude, i to zbog  svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima i dosudi pored već dosuđenog i daljnji trošak u iznosu od 33.125,00 kuna.

 

U dogovoru na žalbu tužena pod 1., osporila je u cijelosti navode žalbe, predlažući da se ista odbije kao neosnovana, te je zatražila trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba tužiteljice ni tužene pod 1. nije osnovana.

 

Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog narušenog zdravlja, za koje tužiteljica tvrdi da je nastalo kao posljedica višestrukog propusta od strane tužene pod 1. mr.sc.dr. J. S. R. kao liječnice, koja je tužiteljicu zbog zdravstvenih problema spuštenog mjehura, operirala dana 29. listopada 2005.

 

Po provedenom postupku sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice nakon što je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-da je tužena pod 1. kao zaposlenica – liječnica Ustanove specijalne bolnice za urološke i kirurške bolesti S., S., dana 29. listopada 2005. obavila operativni zahvat nad tužiteljicom kojom prilikom je uspješno izliječena inkontinencija mokraće, sling – metodom PTFE trakom,

-da se tužiteljica dana 25. siječnja 2006. obratila ginekologu prof. dr. Slavku Oreškoviću u Zagrebu, koji je dana 24. lipnja 2006. izvršio operativni zahvat radi podizanja mjehura i kojom prilikom je utvrdio da je tulip traka srasla s tkivom i da se ne može izvaditi, odnosno da je ovim drugim operativnim zahvatom kod tužiteljice učinjenja korekcija cistocele,

-da je tužiteljica od strane tužene pod 1. u cijelosti bila upoznata za operativnim zahvatom među ostalim i sa mogućim komplikacijama i nuspojavama koje snosi ovaj operativni zahvat,

-da nije od značaja činjenica je li tužena pod 1. doista obećala tužiteljici da će je operirati ugledni kirurg iz Njemačke prof. dr. sc. K. T., a ne tužena pod 1., kao što je i beznačajna činjenica da tulip traka nije u vrijeme obavljanja operacije tužiteljice bila upisana u očevidniku medicinskih proizvoda u Republici Hrvatskoj sukladno tada važećem zakonu o lijekovima i medicinskim proizvodima,

-da u postupanju tužene pod 1. kao zaposlenice ustanove S. nije bilo liječničke pogreške kojom bi tužiteljici bila počinjena utužena šteta za koju bi tužena pod 1. bila odgovorna, a samim time niti odgovornosti preostalih tuženika kao osnivača ustanove S.

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, cijeneći da u postupanju tužene pod 1. nije bilo liječničke pogreške kojom bi tužiteljici bila učinjena utužena šteta za koja bi tužena pod 1. bila odgovorna, pa slijedom navedenog nema niti odgovornosti preostalih tuženika.

 

U odnosu na primjenu materijalnog prava, valja napomenuti da je štetni događaj iz kojeg potječe zahtjev za naknadu štete tužiteljice nastao 29. listopada 2005. g., dakle, prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15: dalje ZOO/05), pa se na isti ne primjenjuje odredbe tog zakona već odredbe Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91,3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje ZOO/91) koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05.

 

Naime, kod prosuđivanja o tome je li postoji liječnička greška treba poći od odredbi čl. 120. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 121/03., 44/05., 48/05., 85/06. i 117/08.) i čl. 2. Zakona o liječništvu („Narodne novine“, broj 121/03; dalje ZL-a) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a koji uređuju obveze liječnika, s time da odredba čl. 120. st. 1. ZZZ propisuje da zdravstveni radnici tj. znači liječnici pružaju zdravstvenu zaštitu uz obvezno poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke, dok odredba čl. 2. ZL-a propisuje posebna temeljna  i mjerodavna načela koje je dužan poštivati liječnik kao takav nositelj zdravstvene djelatnosti  od kojih je jedno od tih načela i promicanje dostojanstvenog i odgovornost profesionalnog ponašanja poštivanjem u radu propisa, pravila struke te kodeksa medicinske etike i deontologije.

 

U smislu navedenih propisa pod pojmom liječničke greške podrazumijeva se postupanje suprotno od onog koji nije u skladu s pravilima i metodama rada zdravstvene struke ili znanstvenim spoznajama, a kojima se ugrožava život i zdravlje ljudi ili kao nepoštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke pri čemu nije potreba kumulacija ovih pretpostavki, već je dovoljno da se počini na jedan od iznesena dva načina.

 

U okvirima općih pravila obveznog prava naknada štete zbog nesavjesnog i/ili neodgovarajućeg postupanja liječnika prilikom kakvog oblika zdravstvenog zbrinjavanja pacijenta pretpostavlja individualnu pogrešku ili propust zdravstvenih djelatnika koja je dovela do neočekivanog i/ili neuobičajenog pogoršanja zdravstvenog stanja pacijenta. Stoga se u svakom konkretnom slučaju razmatra postupak liječnika u tom konkretnom slučaju, pri čemu je odlučno utvrditi je li liječnik učinio sve što je u danim okolnostima bilo moguće. Nesavjesno postupanje tijekom liječničkih postupaka odnosi se na površnost, nemar, brzopletost te svaki nesavjesni postupak pri obavljanju zdravstvene djelatnosti. Liječnik ili zdravstveni djelatnik nesavjesno postupa (činjenjem ili nečinjenjem), ako u obavljanju svoje djelatnosti ne poštuje pravila medicinske struke (opće  priznatih  pravila  umijeća  liječenja), nema odgovarajuću opremu ili instrumente kako bi se poduzete radnje uspješno obavile, svjesno zanemaruje, ne poštuje ili se upušta u poduzimanje određenih radnji iako zna da za njihovo provođenje nije dovoljno stručan itd.

 

Dakle, da bi se radilo o nesavjesnom liječenju, kao štetnoj radnji (pretpostavki odštetne odgovornosti) potrebno je da se primjena određenog načina liječenja ili primjena određenog sredstva u konkretnom slučaju može označiti kao očito nepodobna, odnosno potrebno je utvrditi običnu povredu profesionalne dužnosti koja predstavlja odstupanje od općeprihvaćenih pravila profesije te je, naravno, potrebna i negativna posljedica takvog postupanja, koja se ogleda u narušenju nečijeg zdravlja, pogoršanju bolesti (ili nastupanju smrti) pacijenta.

 

Odlučujući o odgovornosti liječnika treba imati u vidu da zdravstveni radnik u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti mora postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, a to znači sa pažnjom dobrog stručnjaka, što je utemeljeno na odredbi čl. 10. st. 3. ZOO/91, imajući pri tom u vidu i odredbu čl. 29. Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“, broj 169/04) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju prema kojoj odredbi pacijent ima pravo na naknadu štete sukladno općim propisima obveznog prava. Od liječnika se očekuje da u svom profesionalnom radu pokaže povećanu pažnju. Radi se o pažnji dobrog stručnjaka (prosječnog stručnjaka) iz određene oblasti. Pritom, kauzalnost uvijek mora postojati jer u  protivnom nema ni odgovornosti. To znači da „liječnička greška“ mora biti uzrok štete koja je nastupila, odnosno potrebno je dokazati da primjena neke druge metode liječenja (ili upotrebe nekog drugog lijeka ili drugačijeg načina provedbe operativnog zahvata i sl.) ne bi dovela do nastupanja štete.

 

Na temelju provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je, prihvaćajući nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kao stručnog i obrazloženog, a na koje mišljenje i nalaz ni stranke nisu imale daljnjih primjedbi, glede ispravno postavljene dijagnoze i uspješno izliječene stresne inkontinencije, utvrdio da je tužiteljici ispravno postavljena dijagnoza i uspješno izliječena stresna inkontinencija mokraće sling-metodom PTFE, te je drugim operativnim zahvatom uspješno učinjena korekcija cistocele. Isto tako iz vještva je vidljivo da se PTFE (politetrafluoretilen=sinteski polimer ) koristi preko 30 godina u raznim kirurškim granama: abdominalnoj, vaskularnoj, estetskoj kirurgiji, ortopediji i urologinekologiji.

 

Naime, da su prilikom davanja svog nalaza i mišljenja, vještaci taksativno i kronološki naveli važne događaje, detalje i kronologiju liječenja, stručno i argumentirano se osvrnuli na bitne činjenice, pružajući sudu osnovu za praćenje provedenog tijeka pretrage i liječenja, pri čemu su suvremenim medicinskim znanjima i metodama dali objektivna mišljenja, na temelju kojih je sud mogao s dovoljno objektivnih podataka, obrazložiti i dati svoju ocjenu o odgovornosti za štetu, radi čega je njihovo mišljenje u cijelosti prihvaćeno, čemu je dodano da ni parnične stranke nisu imale konkretnih prigovora ni primjedbi.

 

Dakle, prvostupanjski je sud na temelju cjelokupnog dokaznog postupka nedvojbeno utvrdio da je u, konkretnom slučaju, postupljeno kako je to medicinski bilo utemeljeno (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Ovakva utvrđenja tijekom postupka da tužiteljica ničim nije osporila, odnosno nije dokazala istinitost svojih tvrdnji tj. da je došlo do liječničke pogreške, pa sud nije našao ni odgovornost tuženika na temelju odredbe članka 154. ZOO/91, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO/05, a kojom je propisana odgovornost za štetu.

 

Gore navedena činjenična utvrđenja te pravni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud. Naime, u opširno provedenom postupku sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto valjano primijenio materijalno pravo, radi čega se žalitelj u cijelosti, radi izbjegavanja suvišnog i nepotrebnog ponavljanja, upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.

 

Dakle, u konkretnom slučaju odlučuje se prema načelu presumirane krivnje iz članka 154. stavak 2. i 3. ZOO/91, dakle, na liječniku odnosno medicinskoj ustanovi je teret dokaza da je u svemu postupljeno prema pravilima liječničke struke (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3002/2005 od 21. studenog 2007.). Drugim riječima, a imajući na umu i postupovne propise (članak 7. stavak 1. ZPP-a) tužiteljica je dužna dokazati istinitost svojih tvrdnji tj. da je došlo do liječničke pogreške, a tuženik mora dokazati istinitost svojih navoda odnosno prigovora tj. da je postupljeno kako je to medicinski bilo utemeljeno (članak 219. stavak 1. ZPP-a).

 

U konkretnom slučaju, dakle, i po stavu ovog žalbenog suda, nije došlo do liječničke pogreške, a tužena pod 1. je postupila onako kako je to medicinski utemeljeno.

 

U odnosu na žalbu tužiteljice koja smatra kako je tužena ad. 1. eksperimentirala prilikom poduzimanja operativnog zahvata i koristila Tulip traku koja se nigdje u kliničkoj praksi nije koristila, a da pri tome nije imala supervizora, odgovoriti je da nije dovoljno selektivno citirati određene navode izvađene iz konteksta te na tome temeljiti žalbeni prigovor.

 

Naime, iz vještva i dopunskog vještva Medicinskog fakulteta u Zagrebu proizlazi u bitnom da je kod tužiteljice ispravno postavljena dijagnoza i uspješno izliječena stresna inkontinencija mokraće, sling-metodom PTFE, te je drugim operativnim zahvatom uspješno učinjena korekcija cistocele, a da je nakon iscrpne obrade i postavljene dijagnoze preporučen i učinjen minimalno invazivan operativni zahvat sling-metodom PTFE (politetrafluoretilen=sinteski polimer) koji se koristi preko 30 godina u raznim kirurškim granama: abdominalnoj, vaskularnoj, estetskoj kirurgiji, ortopediji i urologinekologiji, i gdje većina osoba dobro podnosi PTFE implatante jer je netoksičan, polimer i organizam ga rijetko odbacuje.

 

U odnosu na žalbeni prigovor kako je tužiteljici lažno predočeno da će istu operirati specijalist dr. K. T., a ne tužena ad 1. dr J. S. R., odgovoriti je da navedenu činjenicu tužiteljica nije ničim dokazala osim što je opetovano ponavlja tijekom postupka kao i njen suprug saslušani svjedok A. V. Međutim, iz priloženog oglasa iz tiska S. D. koji je priložila tužiteljica (zavedeno u spisu pod red. Br. 7 – prilog F), zaključiti je suprotno, a što je i u skladu sa iskazom tužene ad 1/. da se operacijsko liječenje tzv.“ stresne inkontinencije“ postavljanjem nove trake Tulip obavlja u ustanovi „S.“ gdje je za dan 28. listopada 2005., zakazan određeni broj operacija po metodi T., i gdje tom prilikom kao gost dolazi prof. dr. K. T., koji će „uživo“ pratiti rad operatera i prenijeti vlastita iskustva. Zbog toga su oglasom pozvane sve bolesnice koje pate od nekontroliranog „bježanja“ mokraće, a zainteresirane se za ovaj način liječenja da se jave tuženoj ad 1. radi uvrštavanja u operacijski program u zakazani termin.

 

U tom smislu postupila je i tužiteljica, koja je u svemu bila obaviještena o rizicima i nuspojavama koje snosi ovaj operativni zahvat,od strane tužene ad 1., i koja je dala pisanu suglasnost za medicinsku intervenciju u smislu odredbe članka 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti od 28. listopada 2005., (list 53 spisa).

 

Ni ostalim žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer faktično tim prigovorima tužiteljica ponavlja i ističe one prigovore koji su već isticane tijekom ovog dugotrajnog postupka, a koje je prvostupanjski sud valjano otklonio.

 

Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a,  valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Međutim, djelomično je osnovana žalba tužene pod 1/ mr.sc.dr. J. S. R., glede odluke o troškovima postupka.

 

Naime, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 7. točka 1., a u sveti Tbr 36. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu:OT) svaku radnju tužene pod1.koja se odnosi na sastav podneska od 22.07.2010., zastupanja na ročištima od 14.10.2010., 11.02.2011., 11.07.2011., 23.08.2012.., 04.10.2012.., 09.11.2012., 31.05.2013., 11.09.2013., vrednovao u iznosu od po 100 bodova i to za svaku od ovih radnji što je ispravno. Ovo iz razloga što je u poduzimanju ovih radnji tužene ad/1., ad/3 i ad/4 zastupao isti punomoćnik, a budući da je vrijednost predmeta spora iznosila 217. 000,00 kuna odnosno nakon 29. listopada 2012., iznosila  107.000,00 kuna, to je sukladno Tbr. 7. točka 1., a u sveti Tbr 36. točka 1. OT ,vrijednost svake radnje iznosila 300 bodova + PDV-e, pa kako se radilo o trojici tuženika pravilno je prvostupanjski sud vrednovao i za svaku od ovih radnji dosudio svakom tuženiku u iznosu od po 100 bodova + PDV-e.

 

Međutim, neosnovano sud nije obistinio tuženoj ad 1/ pristup na ročište od 15. veljače 2013., u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 9. točka 1., te pristup na ročište 23. listopada 2013., u iznosu od 50 bodova  Tbr. 9. točka 3.,s OT,  zatim sastav tri obrazložena podnesaka, što je suprotno Tbr. 8. točka 1.OT, prema kojoj se stranci može priznati sveukupno pravo na naknadu četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, te još dva podneska po Tbr. 8. točka 3.OT.

 

S obzirom na izneseno, pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženoj ad 1/ je valjalo dosuditi trošak pristup na ročište od 15. veljače 2013., u iznosu od 1000 kuna (Tbr. 9. točka 1.OT), te  pristup na ročište 23. listopada 2013., u iznosu od 500 kuna  (Tbr. 9. točka 3. OT), sastava o tri obrazložena  podnesaka, u iznosu od po 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.OT),  te trošak sastava dva  podneska po 250,00 kuna (Tbr. 8/3), što sveukupno sa pripadajućim 25% na ime PDV-a iznosi 6.250,00 kuna. Tužena ad 1/ u žalbenom postupku nije uspjela u cijelosti glede odluke o troškovima postupka, pa joj u skladu s uspjehom (19 %) valjalo priznati troškovi žalbenog postupka u iznosu 118,75 kuna .

 

Radi iznesenog, valjalo je obavezati tužiteljicu da tuženoj ad 1/ uz već dosuđeni trošak naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.368.75 kuna  sve u roku od 15 dana, dok se za više dosuđeno do iznosa od 33.125,00 kuna, (za  iznos od 26.756,25 kuna) zahtjev odbija kao neosnovan, čime je odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja ove drugostupanjske odluke, sve sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

Zahtjev tužene ad 1/ da joj tužiteljica naknadi trošak na žalbu je odbijen jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

 

U Splitu 27. veljače 2020.