1              Poslovni broj: Gž R-149/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-149/2020-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Andree Boras Ivanišević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. J., odvjetnici u S. protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-520/2018 od 19. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-520/2018 od 19. srpnja 2019. u pobijanom dijelu u točki II. njene izreke.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba Republike Hrvatske i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-520/2018 od 19. srpnja 2019. u točki I. njene izreke u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate i sudi:

 

Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplatiti tužitelju 351.625,04 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekući od presuđenja pa do isplate, dok se za više traženo glede kamate tužbeni zahtjev odbija.

 

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-520/2018 od 19. srpnja 2019. u točki III. njene izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 28.542,94 kune.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplati tužitelju D. T. iz S. ukupni iznos od 351.625,04 kn zajedno sa zateznom kamatom, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom do isplate na iznose kako slijedi: 8.479,56 kn počevši od 30. studenoga 2015; 8.479,56 kn počevši od 30. prosinca 2015; 8.479,56 kn počevši od 30. siječnja 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. veljače 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. ožujka 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. travnja 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. svibnja 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. lipnja 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. srpnja 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. kolovoza 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. rujna 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. listopada 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. studenog 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. prosinca 2016; 8.479,56 kn počevši od 30. siječnja 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. veljače 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. ožujka 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. travnja 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. svibnja 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. lipnja 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. srpnja 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. kolovoza 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. rujna 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. listopada 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. studenog 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. prosinca 2017; 8.479,56 kn počevši od 30. siječnja 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. veljače 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. ožujka 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. travnja 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. svibnja 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. lipnja 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. srpnja 2018; 8.479,56 kn počevši od 30. kolovoza 2018; 7.915,00 kn počevši od 30. rujna 2018; 7.915,00 kn počevši od 30. listopada 2018; 7.915,00 kn počevši od 30. studenog 2018; 7.915,00 kn počevši od 30. prosinca 2018; 7.915,00 kn počevši od 30. siječnja 2019; 7.915,00 kn počevši od 30. veljače 2019; 7.915,00 kn počevši od 30. ožujka 2019; 7.915,00 kn počevši od 30. travnja 2019.

 

U preostalom se dijelu tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari odbija kao neosnovan.

 

Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 31.984,94 kn."

 

Pravovremeno podnesenim žalbama tu presudu pobijaju:

 

     tužitelj: u odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da se pobijana presuda u odbijajućem dijelu preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti;

     tužena: u točkama I i III zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

 

U odgovoru tužitelja na žalbu tuženika tužitelj poriče navode iz žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

Tužena nije odgovorila na žalbu tužitelja.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je osnovana žalba tužene samo u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi zbog činjenice što je vlasnik stana u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 2363 i čest. zgr. 2364 Z.U 11202 k.o. S., anagrafske oznake ..., u kojem su stanu zaštićeni najmoprimci, a temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, pa tužitelj gubi mjesečnu najamninu, budući da je zaštićena najamnina iznosila 255,25 kn.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužene, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku iz članka 354. stavka 2. točke 11. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), budući da presuda u dijelu koji se odnosi na osnovu tužbenog zahtjeva ima jasne, valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati. Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a.

 

Iz postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj vlasnik stana sagrađenog u zgradi na čest. zgr. 2363 i čest. zgr. 2364 Z.U 11202 k.o. S:, anagrafske oznake ... i to stana na I. katu desno, ukupne površine 164 m2,

- da je tužitelj predmetni stan stekao temeljem ugovora o darovanju sklopljenog između njega i njegove majke Z. T. rođ. T.,

- da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac temeljem ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom u mjesečnom iznosu od 255,25 kn,

- da vlasnik predmetnog stana plaća pričuvu u mjesečnom iznosu od 333,66 kn,

- da je zaštićeni najmoprimac bila nositeljica stanarskog prava S. K.,

- da stan ima 164 m2, a sastoji se od 6 soba, kuhinje, hodnika, kupaonice, WC i kuhinjske spreme, kojem pripada i terasa,

- da iz pribavljenih podataka u odnosu na stanove koji se nalaze u relativnoj blizini predmetnog stana proizlazi da bi prosječna tržišna najamnina po m2 za predmetni stan iznosila 55.94,00 kn odnosno 8.950,00 kn za ukupnu površinu stana,

- da tužitelju treba isplatiti 351.625,04 kn za razdoblje od listopada 2015. do 3. ožujka 2019.

-da je potraživanje zastarjelo za razdoblje do 23. listopada 2015.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova bivšim je nositeljima stanarskog prava omogućeno stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca i u svim navedenim slučajevima nositelji stanarskog prava su ostvarili naveden status. Međutim, Europski sud za ljudska prava utvrdio je da u sadašnjem zakonodavstvu (Zakon o najmu stanova "Narodne novine", broj 91/96) došlo je do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju koji glasi:

 

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to sam uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava."

 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili u kazni.

 

Dakle, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova zaštićeni najmoprimci ostali su u stanovima, u konkretnom slučaju i tužitelju kao vlasniku je ograničeno pravo vlasništva na korištenje svoje imovine jer je nemoguće fizički posjedovati stanove (jer su stanari u stanovima na neodređeno vrijeme) pa ne mogu raspolagati stanovima u vidu iznajmljivanja, a što uključuje i pravo na dobivanje tržišne najamnine kao i nemogućnost ostvarivanja prava na otkaz.

 

Europski sud za ljudska prava smatra da je miješanje Republike Hrvatske u donošenju toga zakona bilo u općem interesu, (presuda Statileo protiv Republike Hrvatske) ali nalazi da ono nije bilo razmjerno.

 

Odredbom članka 134. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/89, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – u daljnjem dijelu teksta: Ustav RH) propisuje: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavnom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

 

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajedno sa citiranim Protokolom 1. postala je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske 05. studenog 1997. kada je i ratificirana ("Narodne novine", broj 18/97).

 

Tužitelj ima pravo na naknadu materijalne štete koja mu je nastala povredom odredbe članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju te ga je tužena dužna obeštetiti, jer isti trpi materijalnu štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne tržišne najamnine za svoj stan. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 50. Ustava RH koji propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

 

U konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine.

 

Pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio prigovor zastare, s obzirom da zastarijevanje nije prekinuto 23. listopada 2015. kada je tužitelj podigao tužbu nego kada se obratio tuženoj Republici Hrvatskoj za mirno rješenje spora a to je 27. travnja 2018.

 

Međutim, tužitelj je tužbu postavio na iznos od 352.000,00 kn i u tijeku postupka je preinačio tužbeni zahtjev pismenim podneskom od 28. svibnja 2019. kojeg je povećao na 410.981,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate.

 

Međutim, odredbom članka 190. ZPP-a normirano je da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka može preinačiti ovu tužbu, a stavkom 2. da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Međutim, nakon što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na ročištu od 06. lipnja 2019. tužena je navela da "tuženik se također protivi i visini i tužbenom zahtjevu s obzirom na priložene podatke porezne uprave, ako i s obzirom na presudu Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelj poziva." Dakle, evidentno je da se tuženik usprotivio postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na dostavljene porezne podatke, pa je stoga u tom smislu žalba tuženika osnovana i prvostupanjska presuda preinačena na način da je usvojen prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 352.000,00 kn sa kamatom od dana presuđenja pa do isplate, jer se visina utvrđivala u trenutku donošenja prvostupanjske presude.

 

Zbog iznesenog žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u točki II. izreke, a tužene Republike Hrvatske prihvaćena i preinačena temeljem odredbe članka 373. stavka 3. ZPP-a, u točki I izreke u početku tijeka zakonske zatezne kamate.

 

Pravilna je žalba tužene u dijelu odluke o troškovima postupka budući da na ročištu od 21. svibnja 2019. nisu provedeni nikakvi dokazi, pa stoga s obzirom na vrijednost predmeta spora u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu: Tarifa) za to ročište treba utvrditi vrijednost od 1.000,00 kn, to dakle proizlazi da je sveukupno 26.000,00 kn trošak prvostupanjskog postupka uvećano za 3.870,00 kn na ime sudske pristojbe na tužbu te za 4.459,00 za sudsku pristojbu za presudu sveukupno 34.329,00 kn od čega 86%  uspjeha tužitelja u postupku iznosi 29.522,94 kn. Kada se od iznosa od 29.522,94 kn oduzme pravilno utvrđen trošak tuženika proizlazi da je tužena dužna tužitelju isplatiti iznos od 28.542,94 kn.

 

Odluka o troškovima je preinačena temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 27. veljače 2020.