Broj: Gž 491/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Srđana Kuzmanića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika B. Đ., OIB: ….., D., D. umirovljenika D. C. I. R. .., kojega zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D., protiv tuženice – protutužiteljice N. V., D., G. selo .., koju zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik u D., radi predaje posjeda i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja – protutuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P-97/13 od 21. studenog 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2016. godine

p r e s u d i o   j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-97/13 od 21. studenog 2014. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

                            " I. Odbija se tužbeni zahtjevi tužitelja-protutuženika koji glasi:

¨Nalaže se tuženici N. V., G. selo .., V., predati u posjed tužitelju i ostalim suvlasnicima iz posjedovnih listova Općinskog suda u Dubrovniku broj 9 i 118 k.o. V. nekretnine označene kao čest. zgr. 82, čest. zem. 613, 615/2, 646, 647, 908, 909, 1024, 1226, 1227, 1233, 620, 621, 661, 662, 727, 728, 729, 731, 732, 734, 907, 910, 911, 1046, 1047, 1051, 1213, 1214, 1216, 1222, 1224, 1235, 1260 i 1456 k.o. V., u roku od 15 dana. Nalaže se tuženici na ime neovlaštenog korištenja tužiteljevih suvlasničkih dijelova na naprijed navedenim nekretninama isplatiti tužitelju iznos od 1.000, kuna za svaki mjesec počevši od 1. studenog 2011. do predaje u posjed, koji mjesečni iznosi dospijevaju 1-og u mjesecu za tekući mjesec, uvećano za zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.¨

II. Utvrđuje se da je tuženica-protutužiteljica N. V., OIB: ….., iz V., G. selo .., vlasnica za cjelinu vlasničkog prava čest. zgr. 82, čest. zem. 613, 615/2, 646, 647, 908, 909, 1024, 1226, 1227, 1233, 620, 621, 661, 662, 727, 728, 729, 731, 732, 734, 907, 910, 911, 1046, 1047, 1051, 1213, 1214, 1216, 1222, 1224, 1235, 1260 i 1456 k.o. V., te se nalaže tužitelju-protutuženiku B. Đ. pok. B., OIB: ….. trpjeti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na njezino ime uz istodobno brisanje njegovog prava vlasništva.

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženici-protutužiteljici trošak postupka u iznosu od 6.250,00 kuna."

Ovu presudu žalbom pobija tužitelj – protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 –u daljnjem tekstu : ZPP) i predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati i protutužbeni zahtjev odbaci, podredno odbije, uz obvezu  tuženika – protutužitelja na naknadu troškova tužitelju – protutuženiku.

Žalba je dopuštena i pravovremena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora bio je, po tužbi, predaja u posjed nekretnina kojih je tužitelj – protutuženik suvlasnik, a u posjedu su tužene – protutužiteljice, te isplata mjesečne naknade od 1.000,00 kuna za neovlašteno korištenje nekretnina počevši od 1. studenog 2011. nadalje do predaje u posjed te, po protutužbi, utvrđenje vlasništva tužene – protutužiteljice na tim nekretninama i uknjižba.

Broj nekretnina koje su bile predmet spora, kako po tužbi tako i po protutužbi, povećan je tijekom postupka u odnosu na prvotni broj utuženih nekretnina.

                       Prvostupanjski je sud prihvatio protutužbeni zahtjev, a odbio protutužbeni zahtjev, utvrdivši:

-          da nisu točne tužbene tvrdnje tužitelja – protutuženika kako je tužena – protutužiteljica ušla u posjed spornih nekretnina tek nakon što je tužitelj – protutuženik otišao iz V. gdje se nekretnine nalaze, u D., u D. umirovljenika, već je tužena – protutužiteljica u posjedu navedenih nekretnina dugi niz godina, točnije u posjedu tih nekretnina bili su, u vrijeme kad se udala i došla u V. (1987. godine), roditelji njezina muža, poslije njihove smrti njen muž, a poslije smrti muža (2005.g.) ona,

-          da je otac tuženičina - protutužiteljičina muža sporne nekretnine posjedovao još od 60-ih godina prošlog stoljeća, ponašajući se i smatrajući se njihovim vlasnikom, a takvim su ga smatrali i suseljani,

-          da u posjedu obitelj V. nije bila ni od kog ometana, pa tako ni od tužitelja – protutuženika koji u V. nije živio od 1946. do 1975.g., i kojem je svekar tužene – protutužiteljice, sredinom 70-ih godina (a nakon smrti oca 1963. godine), na njegovo traženje da mu vrati sporne nekretnine, rekao da ima ugovor i da su to njegove nekretnine,

-          da je tužiteljev – protutuženikov stric (dundo) S. 1969. godine prodao I. V. (svekru tužene – protutužiteljice) neke od spornih nekretnina, jamčeći mu svoje isključivo vlasništvo,

-          da su za k.o. V. zemljišne knjige uništene,

-          da je za neke od utuženih nekretnina I. V. upisan kao posjednik, a brisan tužitelj – protutuženik na temelju prijedloga samog tužitelja – protutuženika i I. V.,

-          da je na nekim nekretninama bio kao posjednik upisan suprug tužene – protutužiteljice, C. V., a 2012. godine, kada je već bio umro, brisan i upisani tužitelj, N. Đ. i nasljednici pok. S. Đ.,

-          da je tužiteljev otac B. Đ., pored brata S., imao i brata N., koji je otišao u Ameriku te umrlim proglašen 1993. godine (s godinom smrti 1951.), nakon čega je tek vođen ostavinski postupak i nasljednicima proglašeni njegovi nećaci i nećakinje (od kojih je jedan tužitelj, opaska drugostupanjskog suda),

-          da su nasljednici pok. S. Đ. pozivali nasljednike I. V. da upišu svoje pravo vlasništva na dijelu spornih nekretnina koje je njihovom predniku prodao pok. S.,

-          da je, prema iskazu tužiteljeva – protutuženikova sina, nakon smrti njegova djeda – tužiteljeva – protutuženikova oca, sve njegovo trebao naslijediti njegov sin N., ali i preuzeti brigu o njihovoj majci, ali nakon što je potrošen novac od pok. djeda i od prodaje sporne zemlje od strane N., brigu o majci preuzeo je tužitelj – protutuženik, te je tek nakon toga proveden ostavinski postupak iza njegovog (tužiteljevog – protutuženikovog) oca i nasljednikom proglašen on (tužitelj – protutuženik), što proizlazi i iz iskaza svjedoka V. P.,

slijedom čega je zaključio da su sporne nekretnine prodane I. V., koji je bio samostalan i pošten posjednik svih spornih nekretnina jer nije znao niti mogao znati da nema pravo na posjed istih, a osobito stoga što su uknjiženi suvlasnici bili upoznati s njegovim posjedovanjem, da je posjedovati sporne nekretnine nastavio I. sin C., a poslije njegove smrti tužena – protutužiteljica, koja je u posjedu spornih nekretnina, putem svojih prednika, preko 40 godina, pa je, pozivajući se na odredbu članka 159. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09- u daljnjem tekstu: ZV) zaključio da je vlasništvo stečeno dosjelošću.

Premda prvostupanjski sud određeno ne navodi tko je vlasništvo stekao dosjelošću, može se zaključiti kako smatra da ga je stekla upravo tužena – protutužiteljica, obzirom na posjed, koji zajedno s posjedom prednika, traje preko 40 godina. No 40 godina nije zakonom propisani rok za stjecanje dosjelošću u ovom slučaju, budući toliki rok nije bio propisan niti po jednom propisu koji je važio od početka stjecanja dosjelošću, do tužbe, (OGZ, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima "Narodne novine" broj: 53/91 – dalje: ZOVO, a niti sada važećeg ZV-a) budući je riječ o stjecanju vlasništva nekretnina u privatnom vlasništvu. Naime, prema odredbi članka 388. stavak 2. (sada važećeg) ZV-a, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Premda iz raspravne građe nije za sve nekretnine moguće točno utvrditi kada su prodane I. V. (Č., kako ga naziva svjedok V. P.) i tko mu ih je sve prodavao, pravilno je prvostupanjski sud utvrdo da je I. V. u posjed spornih nekretnina stupio temeljem kupoprodaje. Za dio nekretnina to je temeljem ugovora o kupoprodaji iz 1969. godine zaključenim sa S. Đ., tužiteljevim – protutuženikovim stricem, a za ostale temeljem kupoprodaje od tužiteljeva – protutuženikova oca i/ili brata, svakako u razdoblju 1960. – 1965. godine (1963. godine umire otac, a 1966. godine majka tuženika protutužitelja).

Neuspješno se žalbom pobija činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da je I. V. u posjed spornih nekretnina stupio temeljem kupoprodaje, kad i sam tuženik – protutužitelj u podnesku kojeg je osobno u spis dostavio (list spisa 36.) navodi (cit.) „…te na putu za V. (2008. godine, kako iz podneska proizlazi, opaska drugostupanjskog suda) rekao sam N. (V., op. drugostupanjskog suda) da zemlja koju obrađuje nije u potpunosti plaćena, te da se dogovorimo.“ Činjenica da zemlja ne bi bila plaćena u cijelosti ili da je pak prodana za male novce (kako iskazuje tužiteljev – protutuženikov sin), nije zapreka da se dosjedanjem, na temelju valjane pravne osnove (kupoprodaje) stekne vlasništvo i to protekom roka za redovitu dosjelost. U vrijeme kupoprodajnih ugovora (1960-1970 godine) primjenjuju se pravila OGZ-a kojima je bio (paragraf 1468) propisan 30-ogodišnji rok za stjecanje dosjelošću, pa bi on istjecao u vremenu od 1990. do 2000. godine. Kako je, međutim, 1. rujna 1980. godine stupio na snagu ZOVO koji je propisivao desetogodišnji rok za stjecanje dosjelošću savjesnog i zakonitog posjednika, a što je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koje kao potpuno pravilne prihvaća i ovaj sud, I. V. bio, to je jasno da su u trenutku stupanja na snagu tog Zakona bili ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću i da je već tada vlasništvo navedenih nekretnina dosjelošću stekao I. V..

Kako je prvostupanjski sud utvrdio (a to se ni žalbom ne dovodi u pitanje) da je nakon smrti svojih roditelja posjedovati navedene nekretnine nastavio njihov sin C. V., a nakon njegove smrti njegova supruga, tužiteljica – protutužena (od koje je tužitelj – protutuženik i traži plaćanje ostatka, a tužbom traži predaju i naknadu za korištenje), za zaključiti je, barem za ovaj postupak, da je upravo C. naslijedio svoje roditelje u pogledu ovih nekretnina, a njega da je naslijedila tužiteljica – protutužena. Stoga neosnovanim ovaj sud nalazi žalbenu tvrdnju kako tužena – protutužiteljica nije dokazala pravni slijed, pa time ni svoju aktivnu legitimaciju za protutužbeni zahtjev. No jedino je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužena – protutužiteljica stekla vlasništvo dosjelošću jer je, s obzirom na navedene činjenice, vlasništvo stekla nasljeđivanjem.

Žalbena tvrdnja kako nije bilo diobe među braćom B., (tužiteljevim - protutuženikovim ocem), S. i N. i da je stoga S. mogao prodavati samo 3/8 dijela prava vlasništva protivno je onom što je prvostupanjski sud utvrdio na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1969. godine – da S. prodaje točno određene nekretnine i jamči da su njegovo isključivo vlasništvo, iz čega se posredno može zaključiti da je dioba bila, a da dioba jest bila tvrdi i sam tužitelj – protutuženik u podnesku od 4. veljače 1993. godine (list spisa 50) u kojem tvrdi da je bila dioba između braće B. i S., te traži proglašenje umrlim dunda N. i utvrđivanjem njegovim nasljednicima, budući je umro bez potomaka, potomke upravo njegove braće – B. i S..

Žalbena tvrdnja u pogledu propusta u identifikaciji zemljišta nije osnovana već zbog same činjenice da su iste nekretnine predmet tužbenog zahtjeva za predajom u posjed i protutužbenog zahtjeva za utvrđenjem prava vlasništva zbog dugogodišnjeg posjeda, pa je očito među strankama dovoljno jasno i sigurno o kojim je nekretninama riječ.

Dakle, žalbeni se navodi ukazuju neosnovanima, a na temelju utvrđenih činjenica, pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti, a protutužbeni prihvatiti.

Slijedom navedenog, a kako prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, zbog kojih bi prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti, žalbu je valjalo odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

U Dubrovniku, 13. siječnja 2016. godine