Baza je ažurirana 08.06.2026. zaključno sa NN 43/26 EU 2024/2679
1
Poslovni broj: 78 Povrv-2864/2017-25
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 78 Povrv-2864/2017-25
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Lj. M. A., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja R. P., iz Z., OIB: … i II-tužitelja G. S., iz Z., OIB: …, zastupani po punomoćniku F. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. M., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. K., odvjetniku iz ., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. siječnja 2020. godine, u prisutnosti II-tužitelja uz punomoćnika I-tužitelja i II-tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 27. veljače 2020. godine
p r e s u d i o j e
I./ Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. M., iz Z., poslovni broj Ovrv-27/2017 od 08. veljače 2017. godine održava se na snazi u dijelu platnog naloga u kojem je naloženo tuženiku, platiti iznos u visini od 258.022,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 06. veljače 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
II. Ukida se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. M., iz Z., poslovni broj Ovrv-27/2017 od 08. veljače 2017. godine u dijelu platnog naloga u kojem je naloženo tuženiku, platiti predvidivi trošak u visini iznosa od 350,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 08. veljače 2017. godine do isplate, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti zateznu kamatu na nastali trošak u iznosu od 9.956,29 kn tekuću od 08. veljače 2017. godine do dana 27. veljače 2020. godine te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.
III./ Nalaže se tuženiku D. M., iz Z., platiti I-tužitelju R. P., iz Z., i II-tužitelju G. S., iz Z., trošak ovršnog postupka u visini iznosa od 9.956,29 kn i trošak parničnog postupka u iznosu od 50.587,50 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2020. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje:
Na tužiteljev prijedlog javni bilježnik V. M., iz Z., donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-27/2017 dana 08. veljače 2017. godine kojim je naloženo tuženiku, da u roku od 8 dana isplati tužiteljima iznos u visini od 258.022,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 06. veljače 2017. godine do isplate i iznos od 9.956,29 kn na ime nastalih troškova te iznos od 350,00 kn s osnova predvidivih troškova postupka sve sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi tj. dana 08. veljače 2017. godine do isplate, sve u roku od 8 dana.
Protiv izdanog rješenja o ovrsi tuženik ulaže pravovremeni prigovor u kojem osporava osnov tužbenog zahtjeva, navodi kako mu nije poznato na što se odnosi potraživanje tužitelja, osporava visinu tužbenog zahtjeva, kao i postojanje tzv. „suglasne specifikacije honorara“ koja je navedena kao osnova izdavanja spornog računa. Nadalje navodi kako ga tužitelji nisu upoznali s troškovima zastupanje niti da bi isti mogli biti u višem iznosu od iznosa troškova koji bi bili određni na teret protivne strane. Tuženik navodi kako tužitelji nisu dostavili specifikaciju honorara, pa je nejasno o kakvim se troškovima radi i na temelju čega su isti nastali. Predlaže ukinuti pobijano rješenje o ovrsi, traži naknadu troškova postupka.
Po prigovoru tuženika od dana 06. travnja 2017. godine ovaj sud je dana 23. lipnja 2017. godine stavio izvan snage rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-27/2017 od 08. veljače 2017. godine javnog bilježenika V. M., iz Z., u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, te je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka.
Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u račun broj 11-1-1 od 01.02.2017.g. (list 6 spisa), Potvrdu od 22.12.2016.g. (list 17 spisa), mail poruku i dopis tužitelja (list 13-24 spisa), presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4228/99 od 05.09.2000.g i presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1626/2007 od 11.07.2007.g., presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-341/16 od 30.05.2016.g. (list 35-38 spisa), dopis tužitelja od 16.03.2016.g. (list 45-46 spisa), Račun broj 30-1-1 od 16.03.2016.g. (list 47 spisa), račun broj 5-1-001 od 23.12.2016.g. (list 48 spisa), elektroničku poštu (list 58, list 62 spisa), nalog za plaćanje (list 59 spisa), Dopise tužitelja (list 60-61 spisa), presudu ovog suda poslovni broj P-1736/09-74 od 17.04.2014.g. i presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4561/14-2 od 23.11.2015.g. (list 69-90 spisa), odgovor na reviziju od 22.03.2016.g. uz dopis tužitelja i nalog za plaćanje (list 91-94 spisa), sud je saslušao svjedoka F. B. te su saslušani tužitelji i tuženik kao stranke u postupku.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
Tužitelji u tijeku postupka naznačili su točan naziv tužitelja koji glasi: R. P. iz Z., OIB …, i G. S. iz Z., OIB: …. Tuženik se protivi subjektivnoj preinaci budući je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio ovrhovoditelj Zajednički odvjetnički ured R. P. i G. S., iz Z.. Sud je pozvao tužitelje da točno naznače naziv ovrhovoditelja budući da zajednički odvjetnički ured nema stranačku sposobnost u parničnom postupku, pa su tužitelji otklonili nedostatak vezan za pravilnu oznaku stranaka naznačenih kao tužitelja. Sud pri tome ističe i da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5733/17-2 od 04. travnja 2018. godine (list 41-42 spisa) odbijena žalba tuženika u odnosu na navode da je ovrhovoditelj sudjelovao kao Zajednički odvjetnički ured, jer će parnični sud sukladno čl. 83. ZPP-a pozvati tužitelje da otklone nedostatak vezan za pravilnu oznaku ovrhovoditelja, u ovom sporu tužitelja.
Tužitelji u tijeku postupka osporavaju da bi F. B. sklopio bilo kakav sporazum s tužiteljima da će snositi dio troškova zastupanja koji su predmet ovog spora ili da bi prema tom navodnom sporazumu kako to tvrdi tuženik isti platio trošak zastupanja tužiteljima. Tuženik ostaje kod navoda iz prigovora i ističe prigovor zastare tražbine tužitelja.
Predmet ovog spora je naplata troškova za pružene odvjetničke usluge. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
U tijeku postupka sud je saslušao tužitelje i tuženika na okolnost osnova i visine tražbine tužitelja te je izvršen uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu. Sud je izvršio uvid u spis Psp-84/15 i presudu ovog suda poslovni broj P-1736/09-24 od 18. travnja 2014. godine, te presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4561/14-2 od 23. studenog 2015. godine.
Tužitelj G. S. u svom iskazu navodi da je s tuženikom dogovoreno plaćanje troškove zastupanja sve prema odvjetničkoj tarifi, da su postupci koji su predmet ovog spora započeli 2008. godine i isti su dovršeni 2016. godine za korist tuženika i da su tužitelji 2016. godine izvijestili tuženika da će pokrenuti ovršne postupke protiv osoba koje su izgubile sporove. Iskazuje da su vodili ovršne postupke u kojima su uspjeli naplatiti dio troškova zastupanja, a za troškove koje nisu naplatili u ovršnom postupku pozvali su tuženika da ih podmiri, da je tuženik došao u mjesecu prosincu 2016. godine kod I-tužitelja i predao je iznos od cca 75.000,00 kn, ali nije platio daljnji iznos s osnova zastupanja. Navodi da je tuženik bio obaviješten o visini troškova zastupanja jer su mu izdali račune za trošak zastupanja bez specificiranja visine za svaku pojedinu poduzetu radnju, a koju su poduzeli kao odvjetnici u zastupanju tuženika, te su specificirali ukupno radnje koje on mora platiti po računu, a najpreciznija specifikacija navedena je u mail poruci iz kolovoza 2016. godine. II-tužitelj navodi da su oduvijek imali sporazum s tuženikom da će mu fakturirati honorar kada se završe sudski postupci, a nisu imali ugovoreni postotak tj. bilo kakav ugovor da bi naplaćivali postotak od ukupnog naplaćenog troška, odnosno VPS kako je propisano Zakonom o odvjetništvu. Ističe da je sve usmene dogovore oko zastupanja vodio I-tužitelj R. P., a on je kao odvjetnik vodio pismenu korespondenciju s tuženikom. II-tužitelj iskazuje da su kao odvjetnici imali sporazum s tuženikom o naplati troškova zastupanja po odvjetničkoj tarifi, nisu imali pismeni ugovor o načinu zastupanja i naplati troškova već je I-tužitelj imajući u vidu visinu troškova zastupanja dogovorio se s tuženikom na koji način će se naplatiti trošak koji je određen prema odvjetničkoj tarifi imajući u vidu VPS, dakle nije sklopljen ugovor s tuženikom sukladno odredbama Zakona o odvjetništvu već se I-tužitelj dogovorio s tuženikom kako će se naplatiti troškovi zastupanja i to već 2008. godine. Navodi da su tuženiku izdali četiri računa, prvi račun je glasio na iznos od 2.000,00 kn uvećan za PDV i odnosi se na parnicu zbog smetanja posjeda, trošak je naplaćen od protivne strane i izdali su potvrdu tuženiku da je račun plaćen. Po drugom računu koji je iznosio malo više od 100.000,00 kn, a koji trošak se odnosi na spor za naknadu štetu, isti je naplaćen od Nina commerce d.o.o. u ovršnom postupku i tada je ponovno izdana potvrda tuženiku da je taj iznos naplaćen. Kako nije bio naplaćen ukupan trošak zastupanja, a tuženik je donio cca 75.000,00 kn oni su tuženiku izdali treći račun i to fiskalni račun za gotovinu, a ovaj četvrti račun su utužili jer nije plaćen. Ističe kako nema nikakvih saznanja da bi tuženik tijekom zastupanja isplaćivao bilo kakve iznose u gotovini na ruke kao što to tvrdi u tijeku ovog postupka.
I-tužitelj R. P. u svom iskazu navodi da je suglasan s iskazom II-tužitelja odvjetnika G. S., da je tuženik bio njegova stranka i prije 2008. godine, a kada je došao s predmetima u 2008. godini on mu je odmah rekao da će poduzete radnje naplatiti po odvjetničkoj tarifi. Nadalje iskazuje da su o svakoj poduzetoj radnji izvješćivali stranku i za tu radnju bi naveli visinu troška jer tako i inače postupaju u odvjetničkom uredu prema strankama ako ne podmiruju trošak zastupanja nakon poduzete radnje, a sve u svrhu kako bi stranka znala koliko košta trošak zastupanja. I-tužitelj navodi da bi račun za sve poduzete radnje u predmetima koje su predmet spora iznosile cca 900.000,00 kn, ali su izdali račun na 260.000,00 kn jer je toliku visinu troška odredio sud, a kako je sud utvrdio visinu troška oni nisu smatrali da trebaju naznačiti specifikaciju tuženiku na kraju postupka koji je dovršen jer sve piše u sudskoj odluci. Kako nisu obračunali trošak zastupanja za sve radnje koje su poduzimali u ime i za račun tuženika, a koje bi iznosile cca 900.000,00 kn onda nisu niti izdavali specifikaciju jer da su htjeli naplatiti taj iznos od 900.000,00 kn onda bi izdali specifikaciju. I-tužitelj navodi da su naplatiti dio troškova od protivnih stranaka u predmetu poslovni broj Psp-84/15 i poslovni broj P-1736/09 kako je iskazivao II-tužitelj, da se nisu uspjeli naplatiti u cijelosti kroz ovršne postupke jer je propala tvrtka N. c. d.o.o., a da je sudskim odlukama u ova dva spora utvrđena visina troškova zastupanja pa su pokrenuli ovrhu radi naplate tih troškova, a kako troškovi se nisu u cijelosti naplatili u ovršnom postupku onda su zahtijevali od tuženika da plati trošak zastupanja koji nisu naplatili kroz ovršne postupke time da su tuženiku izdali račun koji je predmet spora i koji se odnosi na razliku koja nije naplaćena putem ovrhe od tužitelja u navedenim postupcima. Navodi da je o svemu tuženik bio upoznat jer kada je predao ovaj iznos od cca 75.000,00 kn onda je osobno kao odvjetnik s tuženikom utvrdio koju razliku iznosa još treba platiti za zastupanje u ova dva spora i to su potpisali, pa je tako tuženik znao da treba platiti utuženi iznos. I-tužitelj ističe da nije nikada primao gotovinu na ruku od tuženika niti za to ima logike jer kad je primio novac izdavao je potvrde tuženiku. Navodi da je bila samo jedna uplata od strane tuženika od cca 75.000,00 kn. Iskazuje da nije imao nikakav sporazum s F. B. da bi on platio dio troškova umjesto tuženika kako to tuženik tvrdi u ovom postupku i da je F. B. bio njegova stranka koja je uredno podmirila svoje troškove.
Iskazima saslušanih tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo i međusobno su sukladni s preostalim provedenim dokazima.
Tuženik u svom iskazu navodi da je tužitelj zastupao njega i F. B. u predmetu i da im nije nikada rečeno da će se platiti troškovi po odvjetničkoj tarifi, da troškove postupka nije samo on plaćao s osnova zastupanja već i F. B., da ga je I-tužitelj zastupao već prije u sporovima, dakle bio je njegova stranka prije 2008. godine. Nadalje navodi kako je u vremenskom razdoblju od 2008. godine do 2012./2013. godinu predao u više navrata gotovinu I-tužitelju i to iznos od 7.000 eura i 18.750,00 kn i da mu nije izdan račun, a potom je u 2016. godini predao na ruke 20.000,00 kn za zastupanje i za taj iznos mu nije predan račun, a kada je 2016. godine predao 10.000 EUR-a (protuvrijednost 75.000,00 kn) tada mu je tužitelj izdao račun jer je on zahtijevao izdavanje računa. Navodi da je potpisao ovu potvrdu da je predao 10.000 EUR-a, a njegov vlastoručni potpis se nalazi na dokumentu koji prileži na listu 17 spisa, da je dobio potvrdu o plaćanju 10.000 EUR-a 2016. godine koju je sastavio I-tužitelj, ali nije pročitao sadržaj te potvrde jer je bilo sve stresno i neugodno, istu je potpisao i uzeo svoj primjerak, a što se tiče pitanja kako je znao da je to potvrda o plaćanju 10.000 EUR-a ako nije istu pročitao iskazuje da niti sada ne može pročitati sadržaj pisan vlastoručno, a da je njemu ova potvrda od strane I-tužitelja namjerno predana da je potpiše, ali za njega ista nije nikakav sporazum o plaćanju daljnjeg iznos zastupanja već je to obična potvrda da je predao iznos od 10.000 EUR-a, a on kao poslovni čovjek uglavnom čita sadržaj dokumentacije koju potpisuje. Ističe kako se osjeća prevarenim imajući u vidu sadržaj potvrde koju je sastavio I-tužitelj, ali nikada nije pokrenuo postupak radi pobijanja ove potvrde. Tuženik navodi da na njegov upit I-tužitelju Ranku Pelicariću što je s računima za novce koje je predao mu na ruke a nije mu izdan račun, odgovoreno mu je kako je to nagrada njemu kao odvjetniku. Navodi u odnosu na upit suda na koji način je mislio da će mu se naplatiti troškovi ako ne po odvjetničkoj tarifi da je njega I-tužitelj pozvao da mu donese primjerice 2.000 eura, pa bi mu novac predao na ruke, on nikada nije pitao za što taj novac mora dati, tj. za koje poduzete radnje u zastupanju, niti je tražio od tužitelja neku specifikaciju jer mu je rečeno da je to za trošak zastupanja u predmetima. Iskazuje da je vidio sadržaj presuda u predmetima koji su predmet ovog spora, pročitao je koliki je iznos troška, time da I-tužitelj njemu ne priznaje da mu je isplatio na ruke dio novca, a kada je pokušao razgovarati s njim o iznosima koje je isplatio na ruke I-tužitelj je rekao da se mora platiti kako on traži, da je potom F. B. pokušao s I-tužiteljem razgovarati da se priznaju iznosi koji su isplaćeni na ruke, ali niti s njim nije htio razgovarati o tome, dapače I-tužitelj je bio vrlo neugodan kada mu je zatražio izdavanje potvrde o isplati 10.000 EUR-a. Tuženik navodi da je primao obavijesti o sporovima i poduzetim radnjama putem mail-a i poštom, ali nije znao koliko to sve košta. Tuženik iskazuje da je plaćao svoj dio troškova, a F. B. svoj dio troškova za ove sporove i kada je predavao novac na ruke bio je prisutan F. B., a kada je F. B. predavao novac na ruke I-tužitelju tada je on bio prisutan, da su se F. B. i on dogovorili da će svatko platiti 50 % troškova za zastupanje u ovim sporovima I-tužitelju, da su on i F. B. bili kod I-tužitelja s kojim je dogovoreno da će svatko u jednakom iznosu isplaćivati odvjetničke troškove za ove sporove negdje 2008. - 2009. godine i da su on i F. B. zajedno odlazili kod odvjetnika da bi ih on izvijestio o tijeku postupka i tada bi predali gotovinu na ruke za zastupanje.
Iskazu saslušanog tuženika sud je poklonio vjeru osim u dijelu da je s I-tužiteljem dogovoreno da će on i F. B. plaćati troškove zastupanja svaki u 50%, te da je predao novac na ruke tužitelju R. P. za zastupanje u iznosima kako navodi u iskazu.
Svjedok F. B. iskazuje da je upoznao tuženika D. M. koji je gradio kuću sa stanovima radi prodaje pa je i njemu ponudio kupnju jednog stana, da je on zahtijevao od odvjetnika S. V. da prethodno provjeri zemljišnoknjižno stanje i kako je utvrdio da je upisana zabilježba u zemljišnoj knjizi javio se D. M. u svezi toga, da ga je tuženik odveo kod odvjetnika R. P. koji je vodio spor radi brisanja zabilježbe upisane u zemljišnoj knjizi, a koju zabilježbu je upisalo društvo N. c. d.o.o. Z.. Nadalje navodi da na sastanku kod odvjetnika R. P. koji je zastupao tuženika radi brisanja zabilježbe na nekretnini odvjetnik ih je izvijestio da ta zabilježba nije bitna i da će tuženik spor dobiti pa su oni tijekom pet do šest godina odlazili kod I-tužitelja u svezi ovog spora, da su mu plaćali za pojedine poduzete radnje u postupku npr. zastupanje na ročištima, a on im nije izdavao račune niti su oni zahtijevali izdavanje računa sve iz razloga jer su imali jedan prisan odnos s R. P. kao odvjetnikom. Nakon nekih pet do šest godina kada je spor završi I-tužitelj R. P. ih je izvijestio da je naplatio trošak zastupanja u postupku koji se vodio protiv N. c. d.o.o. i da ih je pozvao da dođu podijeliti novce koje je naplatio za trošak zastupanja, da su se našli u kafiću pored ureda tužitelja i tada im je I-tužitelj rekao da mu duguju za zastupanje u ovom sporu radi brisanja zabilježbe i to iznos koji je bio enormno visok, da im je I-tužitelj priznao s osnova zastupanja iznos koji je R. P. naplatio u sporu protiv N. c. d.o.o, a uzeo je u obzir i novac koji su mu prethodno isplaćivali i to samo jedan dio, a onda kako je pisao troškove na nekakvom papiru najednom je rekao da mu duguju za troškove zastupanja enormno visoki iznos. Navodi da se dogovorio s tuženikom da će predati za zastupanje I-tužitelju iznos od 10.000 EUR-a, pa je svaki predao po 5.000 EUR-a. Nadalje navodi da je predao I-tužitelju R. P. za vrijeme trajanja ovog spora iznos u visini od cca 90.000,00 kn tako da je novac dao tuženiku kako bi on isti predao I-tužitelju R. P., da je i tuženik predao isti iznos od cca 90.000,00 kn, a jedan dio je on osobno predao i to iznos od 5.000 EUR-a i 20.000,00 kn a sve to tijekom 2008. ili 2009. godine. Svjedok iskazuje da je siguran da je tuženik predao iznos od 90.000,00 kn koji mu je on predao za I-tužitelja i da je i tuženik osobno u svoje ime predao iznos od 90.000,00 kn jer je tuženik iznimno pošten čovjek i zna da ga ne bi prevario. Svjedok pojašnjava da je plaćao trošak spora i zastupanje I-tužitelju iako nije bio stranka u postupku već kupac stana od tuženika, jer je kupio dva stana u zgradi od tuženika 2007. godine, da je platio kupoprodajnu cijenu tuženiku za stanove time da je tuženik od kupoprodajne cijene izdvojio nekih 10.000 EUR-a i rekao da će se taj novac predati I-tužitelju za trošak zastupanja računajući da neće biti veći iznos troškova zastupanja od nekih 10.000 EUR-a, a on je pristao plaćati troškove zastupanja jer je zabilježba spora postala njegov problem kao kupca stanova, ali da nije izdao nikakvu punomoć za zastupanje tužiteljima. Navodi da se on osobno nije dogovorio s I-tužiteljem R. P. da će plaćati troškove zastupanja u sporu protiv N. c. d.o.o. već je to dogovorio s njim tuženik. Iskazuje da mu tuženik nikada nije pokazao dopise niti mail poruke koje je primio od tužitelja već ga je samo zvao da idu podijeliti novac od naplaćenih troškova zastupanja od N. c. d.o.o. i kada je išao predati novac I-tužitelju. Nadalje navodi da je I-tužitelj R. P. zastupao njegova trgovačka društva i to: B. c. d.o.o. P., V. d.o.o. Z., V. t. d.o.o. Z., potom ga je zastupao u kupnji podmornice, dakle poznaje I-tužitelja od 2004. godine jer ga je s njim upoznao tada tuženik. Svjedok u odnosu na kontradiktornu izjavu jer je prethodno rekao da je upoznao I-tužitelja R. P. tek kada ga je tuženik odveo kod njega kada se vodio spor radi brisanja zabilježbe, a potom iskazuje da ga je zastupao u postupcima osobno tj. njegova trgovačka društva i da ga poznaje od 2004. godine, a možda i prije pojašnjava da je pogrešno rekao da je upoznao I-tužitelja tek kada se vodio spor radi brisanja zabilježbe.
Iskazu saslušanog svjedoka sud nije poklonio vjeru u dijelu u kojem iskazuju da bi predavao novac na ruke I-tužitelju i da je putem tuženika predao 90.000,00 kn time da svjedok iskazuje o zastupanju tuženika u postupku brisanja zabilježba spora koji spor nije predmet ovog spora niti je izdan račun za zastupanje u postupku radi brisanja zabilježbe spora.
Uvidom u spis ovog suda poslovni broj Psp-84/2015 utvrđeno je da je tužitelj N. c. d.o.o. Zagreb podnio tužbu protiv I-tuženice K. H., iz Z. i II-tuženika D. M., iz Z. (tuženik u ovom sporu) radi smetanja posjeda dana 25. kolovoza 2008. godine (VPS 15.000,00 kn) i da su I-tužitelj u ovom sporu R. P. i G. S., u ovom sporu II-tužitelj, dana 24. kolovoza 2008. godine podnijeli odgovor na tužbu. Nadalje je utvrđeno da je sud je donio rješenje poslovni broj Psp-84/15-93 dana 23. srpnja 2015. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja time da je tužiteljima dosuđena naknada troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a koji trošak je dosuđen sukladno odredbi Tbr. 7. točka 2. Tarife o naknadama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12) uzimajući u obzir i Tbr. 48. st. 1. Tarife prema kojoj odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a sukladno Tbr. 48.st.3. Tarife sud o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjujući Tarifu i vrijednost boda u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6754/15-2 od dana 22. rujna 2015. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje ovog suda poslovni broj Psp-84/15-94 od 23. srpnja 2015. godine.
Uvidom u presudu ovog suda poslovni broj P-1736/09-74 od dana 18. travnja 2014. godine (list 69-85 spisa) i presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4561/14-2 od dana 23. studenog 2015. godine (list 86-90 spisa) sud je utvrdio da su tužitelji zastupali tuženika u postupku u kojem je tužbu podnio I-tužitelj N. c. d.o.o. Zagreb i II-tužitelj P. o. d.o.o. Z. protiv H. K., iz Z., kao I-tuženice i II-tuženika D. M., iz Z. (tuženik u ovom sporu), radi isplate iznosa u visini od 5.613.217,72 kn. Nadalje je utvrđeno da je sud odbio tužbeni zahtjev, te je priznat trošak parničnog postupka tuženiku D. M., iz Z. u iznosu od 267.218,75 kn koje je dužan naknaditi I-tužitelj i naloženo je i II-tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka tuženiku D. M. u iznosu od 267.218,75 kn, ukupno 534.437,50 kn, a za radnje poduzete u postupku putem odvjetnika. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4561/14-2 sud je umanjio dosuđeni trošak tuženiku D. M. za iznos od 165.248,08 kn, pa je naloženo I-tužitelju N. c. d.o.o. Z. platiti trošak u iznosu od 101.970,67 kn dočim u odnosu na trošak II-tužitelja P. o. d.o.o. . u iznosu od 267.218,75 kn sud je potvrdio presudu ovog suda.
Tužitelji u ovoj pravnoj stvari ukupno zahtijevaju da im tuženik isplati iznos u visini od 258.022,50 kn prema računu broj 11-1-1 od dana 01. veljače 2017. godine (list 6 spisa), a prema kojem računu tuženik je u obvezi platiti četvrti dio honorara za zastupanje u predmetima Psp-84/15 i P-1736/09 (posljednji dio honorara prema suglasnoj specifikaciji od 22. prosinca 2016. godine). Uvidom u potvrdu od 22. prosinca 2016. godine sud je utvrdio da je tuženik potvrdio pismeno da je predao akontaciju u visini iznosa od 76.000,00 kn za zastupanje u predmetu poslovni broj P-1736/09 od ukupnog troška u visini iznosa od 267.218,75 kn, a koji preostali iznos obvezuje se platiti uvećan za PDV do 05. siječnja 2017. godine. Sud je uvidom u elektroničku poštu od 26. travnja 2008. godine (list 13 spisa) utvrdio da je tuženik pozvan na plaćanje troškova zastupanja u tijeku postupaka u kojem su ga tužitelji zastupali i da su tužitelji obavještavali tuženika o tijeku postupaka koji su vodili kao punomoćnici (dopisi tužitelja – list 19-23 spisa). Nadalje je sud utvrdio uvidom u elektroničku poštu upućenu tuženiku dana 02. kolovoza 2016. godine (list 24 spisa) da su tužitelji obavijestili tuženika kako su priznati troškovi zastupanja u predmetu poslovni broj P-1736/09 u visini iznosa od 369.189,42 kn uvećano za kamate tekuće od 18. travnja 2014. godine do isplate. Tužitelji su obavijestili tuženika da su naplatiti troškove zastupanja protiv tužitelja N. c. d.o.o. Z. u visini iznosa od 101.970,67 kn uvećano za zateznu kamatu, a koji trošak je naplaćen u ovršnom postupku (dopisi tužitelja – list 58-61 spisa), te je tuženik ujedno obaviješten da nije naplaćen daljnji trošak zastupanja od tužitelja P. o. d.o.o. Z. u iznosu od 267.218,75 kn uvećano za zateznu kamatu tekuću od 18. travnja 2014. godine do isplate (dopis tužitelja od 16. ožujka 2016. godine – list 45-46, list 52-57 spisa). Tužitelji su pozvali tuženika na isplatu utuženog iznosa, a što je sud utvrdio uvidom u mail poruku od 16. siječnja 2017. godine (list 62 spisa).
Tuženik u tijeku postupka tvrdi kako je u tijeku vođenja postupka poslovni broj Psp-84/15 i P-1736/09 plaćao honorar za zastupanje. Tužitelji ne osporavaju da im je dio honorara isplaćen za zastupanje, ali da tuženik nije isplatio ukupan trošak zastupanja, a isti nisu mogli naplatiti u ovršnom postupku od tužitelja P. o. d.o.o. Z.. Uvidom u račun broj 30-1-1 od 16. ožujka 2016. godine utvrđeno je da su tužitelji izdali račun na iznos 127.981,74 kn, nadalje je utvrđeno da je tuženik podmirio iznos od 76.000,00 kn s osnova trećeg dijela honorara za zastupanje te je iznos s osnova zastupanja plaćen u gotovini o čemu je izdan i račun (list 48 spisa).
U tijeku ovog postupka tuženik osporava tražbinu tužitelja tvrdeći da je isplatio ukupan iznos honorara za zastupanje u predmetu poslovni broj P-1736/09 time da je plaćao honorar u gotovini i da mu tužitelji nisu izdavali potvrde niti račune, a da je dio honorara isplatio i F. B.. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Iz iskaza svjedoka F. B. kako je prethodno navedeno utvrđeno je da svjedok iskazuje o zastupanju u postupku radi brisanje zabilježba spora, a koji trošak zastupanja nije predmet ovog spora, niti tužitelji potražuju troškove zastupanja u postupku radi brisanja zabilježbe spora. Nadalje za ovaj sud nije životno logično da bi tuženik isplaćivao visoke iznose honorara za zastupanje u pojedinim fazama postupka kako to navodi primjerice cca 90.000,00 kn, a da pri tome nije zahtijevao potvrdu o plaćanju i da se ne bi kao poslovni čovjek informirao za koje radnje u postupku zahtijevaju tužitelji isplatu troškova zastupanja.
Sud je u dokaznom postupku utvrdio kako je prethodno navedeno da su tužitelji zastupali tuženika u sporovima koji su se vodili pod poslovnim brojem Psp-84/2015 u kojem je priznat trošak zastupanja u visini iznosa od 2.500,00 kn te u sporu koji se vodio pod poslovnim brojem P-1736/09 u kojem je priznat trošak tuženiku za zastupanje po tužiteljima kao odvjetnicima u visini iznosa od 101.970,67 kn koji je u obvezi platiti I-tužitelj N. c. d.o.o. Z. i iznosa od 267.218,75 kn koji je u obvezi platiti II-tužitelj P. o. d.o.o. Z.. Kako je prethodno navedeno tužitelji su izvijestili tuženika da su u ovršnom postupku naplatiti trošak zastupanja protiv tužitelja N. c. d.o.o. Z. u visini iznosa od 101.970,67 kn uvećano za zateznu kamatu, pa su tužitelji izdali tuženiku račun broj 30-1-1 dana 16. ožujka 2016. godine na iznos od 127.981,74 kn
Nadalje je utvrđeno iz iskaza tužitelja da ugovoreno je plaćanje troškova zastupanje tuženika nakon okončanja postupka. Iz dostavljene dokumentacije koja prileži u spisu i iskaza tužitelja utvrđeno je da su tužitelji obavještavali tuženika o poduzetim radnjama u postupcima koje su vodili kao opunomoćenici tuženika kao i visini troškova zastupanja, a tuženik je i obaviješten o visini duga s osnova zastupanja (dopis tužitelja – elektronička pošta od 16. siječnja 2017. godine – list 62 spisa). Iz dostavljene dokumentacije sud je utvrdio kako je prethodno navedeno da su tužitelji naplatiti trošak zastupanja od N. c. d.o.o. Z., ali da nije naplaćen trošak zastupanja koji je trebao platiti tužitelj P. o. d.o.o. Z. u visini iznosa od 267.218,75 kn sa zateznom kamatom (dopis tužitelja od 16. ožujka 2016. godine –list 52 spisa i elektronička pošta od 02. kolovoza 2016. godine – list 24 spisa).
Sud je utvrdio da su tuženiku izdavani računi na iznose koje su tužitelji naplatili od N. c. d.o.o. Z. u ovršnom postupku. Tužitelji su izdali tuženiku račun na iznos od 2.500,00 kn za zastupanje u postupku smetanja posjeda koji se vodio pod poslovnim brojem Psp-84/15, potom je izdan račun na iznos od 127.981,74 kn s osnova naplate troškova zastupanja u predmetu poslovni broj P-1736/09 koji je naplaćen od N. c. d.o.o., Z.. Tužitelji su izdali i treći račun za primitak iznosa od 76.000,00 kn koji iznos je tuženik predao u gotovini s osnova troškova zastupanja. Predmet ovog spora je naplata daljnjeg troška zastupanja u visini iznosa od 267.218,75 kn koji iznos je bio u obvezi platiti II-tužitelj P. o. d.o.o. Z. tuženiku prema presudi poslovni broj P-1736/09, a koji trošak nisu tužitelji uspjeli naplatiti u ovršnom postupku o čemu je tuženik izviješten od strane tužitelja (dopisi koji prileže na listu 24 i listu 45 spisa).
U tijeku postupka tuženik ne osporava pružene odvjetničke usluge od strane tužitelja u postupcima koji su se vodili pod poslovnim brojem Psp-84/15 i P-1736/09. Sud nije prihvatio navode tuženika da je plaćao u gotovini trošak zastupanja kako to navodi u tijeku ovog postupka jer tuženik takvu činjenicu nije dokazao, a za ovaj sud nije životno logično da bi tužitelji izdavali račune za naplaćene troškove zastupanja u ovršnom postupku koji su vodili protiv N. c. d.o.o. Z. i za iznos predan u gotovini, a da ne bi bio izdan račun i za iznose koje je navodno predao tuženik u tijeku postupka kako to tvrdi u svom iskazu. Tuženik nije dostavio dokaz da bi plaćao troškove zastupanja niti da je dogovoreno da treća osoba tj. F. B. plaća troškove zastupanja tužiteljima, a koji svjedok nije bio stranka u postupku niti je opunomoćio tužitelje na zastupanje.
Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11) propisano je kako odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015) odvjetniku za obavljanje poslova zastupanja pripada nagrada prema visini određenoj odvjetničkom tarifom. Sud je uvidom u citirane presude poslovni broj Psp-84/15 i P-1736/09 utvrdio visinu troškova zastupanja. Kako stranke u ovom sporu nisu sklopile pisani ugovor o zastupanju, te kako je tuženik u obvezi platiti trošak zastupanja za poduzete radnje u parničnim postupcima u kojima su ga tužitelji zastupali kao punomoćnici to je sud utvrdio da je tuženik u obvezi platiti utuženi iznos. Sama činjenica da tuženik nije očekivao da će biti visoki iznos troškova zastupanja tuženika ne oslobađa plaćanja utuženog iznosa tim više što je tuženik u tijeku vođenja postupaka bio obaviješten o poduzetim radnjama i visini iznosa za svaku poduzetu radnju.
Tuženik na kojem je teret dokaza nadalje nije dokazao niti je dostavio dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice da nije u obvezi isplatiti tužiteljima troškove zastupanja koje troškove zastupanja tužitelji kao odvjetnci nisu naplatili od N. c. d.o.o. Z. i P. o. d.o.o. Z.. Kako su tužitelji dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te kako tuženik nije dokazao da bi isplatio u cijelosti troškove zastupanja to je sud usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti kao pod točkom I. izreke presude. Sud je pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu imao u vidu činjenicu da je tuženik potpisao priznanje duga s osnova troškoa zastupanja, a za koje troškove su tužitelji izdali račun broj 11-1-1 dana 01. veljače 2017. godine (potvrda o priznanju duga od 22. prosinca 2016. godine).
Tuženik u tijeku postupka ističe prigovor zastare u odnosu na utuženo potraživanje obzirom da se na isto primjenjuju opće odredbe o zastari iz čl. 215. ZOO-a, tj. opće zastarni rok koji se u konkretnom slučaju računa od dana svake poduzete odvjetničke radnje, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da tužitelji nisu dokazali koji od njih dvojice je bio punomoćnik tuženika, koji je poduzeo radnje, te koji od njih ima pravo na naplatu odvjetničke nagrade. Na takve navode tužitelji ističu u odnosu na prigovor zastare da prema odvjetničkoj tarifi trošak zastupanja dospijeva po pravomoćnosti postupka kao i da je pisanom potvrdom potpisanom od tuženika od dana 22.12.2016. godine nedvosmisleno tuženik priznao dug čime je u svakom slučaju došlo do prekida odnosno odricanja od zastare. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz iskaza svjedoka kao i presuda dostavljenih ovom sudu proizlazi da su oba tužitelja bila opunomoćena kao i da su poduzeli radnje u zastupanju tuženika, da tuženik nikada do sada nije sporio da bi ikakve radnje poduzete u njegovo ime bile protivne njegovom ovlaštenju pa stoga nije osnovan prigovor aktivne legitimacije jer temeljem ugovor o zastupanju i OT tužitelji su aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Sud je ocijenio kao neosnovan prigovor nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, a to iz razloga jer je sud utvrdio uvidom u spise u kojima su tužitelji zastupali tuženika kao punomoćnici da su i R. P. i G. S., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda bili opunomoćeni za zastupanje tuženika.
Nadalje u odnosu na prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan.
Sud je iz iskaz tužitelja utvrdio da su stranke dogovorile da će tuženik troškove zastupanja isplatiti po pravomoćnom okončanju postupka tijekom kojeg su ga tužitelji zastupali.
Odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15,28/18, dalje: ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife nije propisan neki drugi početak tijeka zastare.
Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema citiranoj Tarifi za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanje stranka na ročištima i slično) odvjetniku pripada određena naknada. Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i stranke koju zastupa, o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od dana kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz Tarife. Zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Kako je tijekom postupka utvrđeno iz iskaza tužitelja da su se stranke sporazumjele da će tuženik tužiteljima nagradu za zastupanje isplatiti po pravomoćnom okončanju postupka tijekom kojeg su ga zastupali to tuženikov prigovor zastare nije osnovan. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari visinu troškova zastupanja utvrdio je dana 23. studenog 2015. godine Županijski sud u Zagrebu presudom i rješenjem poslovni broj Gž-4561/14 u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-1736/09. Kako su tužitelji podnijeli prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 07. veljače 2017. godine to su tužitelji podnijeli prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tj. računa broj 11-1-1 od dana 01. veljače 2017. godine unutar zastarnog roka (zastara nastupa dana 01. veljače 2022. godine).
Slijedom navedenog tužitelji su dokazali osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je prigovor zastare tuženika ocijenjen kao neosnovan, pa je sud odlučio kao pod točkom I. izreke presude. Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o nastavljenom postupku u smislu odredbe članka 54. stavak 2. Ovršnog zakona to je temeljem odredbe članka 451 ZPP valjalo presuditi kao u izreci.
Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1 ZPP-a, a koji trošak (s PDV-om) se sastoji od sastava podneska od 08.05.2017.g. u iznosu od 6.875,00 kn, pristup na ročište dana 20.11.2018.g. u iznosu od 3.437,50 kn, sastav podneska od 12.12.2018.g. u iznosu od 6.875,00 kn, pristupa na ročište dana 21.10.2019.g. u iznosu od 6.875,00 kn, sastav podneska od 28.10.2019.g. u iznosu od 6.875,00 kn, pristup na ročište dana 04.04.2019.g. u iznosu od 6.875,00 kn, pristup na ročište dana 20.01.2020.g. u iznosu od 6.875,00 kn, ukupno 44.67,50 kn, te je priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.950,00 kn, trošak sudske pristojbe na prijedlog za ovrhu u iznosu od 2.950,00 kn, tako da je priznat ukupan trošak u iznosu od 50.587,50 kn.
Sud je priznao tužiteljima trošak pristupa na ročište dana 20.11.2018.g. sukladno Tbr. 9. točka 2. OT-a, a ne prema Tbr. 9. točka 1. OT-a.
Tužiteljima je priznat trošak ovršnog postupka u iznosu od 9.956,29 kn (opravdani trošak) koji je određen rješenjem o ovrsi. Sud je ukinuo rješenje o ovrsi u dijelu kojim su određeni troškovi u iznosu od 350,00 kn (predvidivi trošak) jer tužitelji nisu dokazali da bi isti nastali (točka II. izreke presude). Sud je dosudio tužiteljima zateznu kamatu na trošak ovršnog postupka u visini od 9.956,29 kn tekuću od dana presuđenja tj. 27. veljače 2020. godine do isplate, budući je sud o visini troškova odlučivao na dan presuđenja. Slijedom navedenog ukinuto je rješenje o ovrsi u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku plaćanje zatezne kamate na nastali trošak tekuće od 08. veljače 2017. godine do dana 27. veljače 2020. godine sve kao pod točkom II. izreke presude.
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 94/14). Zatezne kamate od 1. srpnja 2015. do isplate temelje se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15).
Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 27. veljače 2020. godine.
Sudac:
dr.sc.Lj. M. A., v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.
Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
DNA
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:
Ž. P.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.