- 1 -

                                                                                                                    Broj: Jž-444/2020

 

                                        

Broj: Jž-444/2020

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog J.Ž., zbog prekršaja iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog J.Ž., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od dana 28. siječnja 2020., broj: 82. Pp J-1251/2019, na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog J.Ž. i potvrđuje se pobijana presuda.

 

II.              Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik J.Ž. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

                                                      Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljeni J.Ž. je u ponovljenom postupku proglašen krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja činjenično opisanih u izreci iste, i to u točki I/ zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 300,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 40,90 €, te u točki II/ zbog djela prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 300,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute od 40,90 €, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 600,00 kuna a u izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 600,00 kuna novčane kazne, pa mu nije preostalo ništa za platiti.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

 

Protiv te presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalitelj u žalbi ističe, u bitnom, da je sud pogrešno utvrdio da bi počinio prekršaje. Žalitelj detaljno ponavlja svoju obranu koju je iznio u postupku, navodeći da je policijski službenik P. nakon ukidanja ranije presude promijenio svoj iskaz i naveo da se sve odvijalo na ulici pred njegovom kućom, Ukazuje da je on samo tražio da ga se zaštiti od dugogodišnjih provokacija susjeda, da ga je ponašanje službenih osoba jako uzrujalo, a policajac je prilagodio svoj iskaz samo da bi imao opravdanje za očigledno pretjerane mjere (uhićenje i zadržavanje). Sud je propustio pravilno utvrditi i obrazložiti odluku neosnovano iskazujući povjerenje izmijenjenom iskazu policijskog službenika, čime je povrijedio i odredbe materijalnog prava, ponavljajući da se nije nalazio na javnom mjestu, niti je vikao ili se svađao, da njegovo traženje da mu se službene osobe predstave imenom i brojem značke predstavlja njegovo pravo a ne omalovažavanje, dok su kazne nesrazmjerne činjeničnom stanju i da nisu uzete u obzir sve okolnosti događaja koje isključuju počinjenje djela, predlažući da se iz navedenih razloga njegova žalba prihvati i presuda ukine.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika, a navodi žalbe ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje analizom i ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka – policijskog službenika G.P., te uvida u dokumentaciju u spisu.

 

Sud prvog stupnja je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

 

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, utvrdivši da je okrivljenik predmetne zgode galamio na ulici, a potom vrijeđao policajce koji su pristupili na intervenciju, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđena krivnja okrivljenika za prekršaj, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

 

Svjedok G.P. je iskazivao na temelju osobnih saznanja, njegov iskaz je prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivim, a istinitost njegova iskaza kao službene osobe nije u postupku dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi isti bezrazložno neistinito teretio žalitelja  -  zbog čega nije bilo osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenim“ i dogovorenim lažnim iskazima sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika. Pritom se ističe da je netočan žalbeni navod da je navedeni svjedok u ponovljenom postupku izmijenio iskaz u odnosu na mjesto događaja, pa je taj žalbeni navod neosnovan.

 

S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud je opravdano žalitelja proglasio krivim za prekršaje koji su mu stavljeni na teret, a činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na iskazu ispitanog svjedoka policijskog službenika, ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Stoga je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaje iz članaka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Razlozi koje navodi okrivljenik, a koji se odnose na motive i razloge radi kojih je u sukobu sa susjedom i zbog čega je i pozvao policiju kao i njegovo nezadovoljstvo cjelokupnim sustavom policijskim postupanjem, ne mogu dovesti do njegova oslobođenja od optužbe, nisu opravdanje za njegovo postupanje i ne predstavljaju razloge isključenja krivnje ili protupravnosti.

 

Razmotrivši odluku o utvrđenim kaznama, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za počinjene prekršaje izrekao odgovarajuće kazne, primjerene stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Za predmetne prekršaje iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisane su novčane kazne u protuvrijednosti domaće valute od 50 Dem do 200 Dem, odnosno odgovarajućeg iznosa € ili kazne zatvora u trajanju do 30 dana, a prvostupanjski sud utvrdio je žalitelju blažu vrstu kazne - novčanu kaznu unutar zakonskih okvira za svako djelo prekršaja.

 

Po ocjeni ovog Suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenih djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, kazna utvrđene žalitelju nisu previsoke, a prvostupanjski sud ih je valjano i argumentirano obrazložio. Po ocjeni ovog Suda izrečena ukupna novčana kazna nije previsoka, primjerena je i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žalitelja i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te će se takvom novčanom kaznom, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenih djela prekršaja, ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka, a cijeneći da ima malu mirovinu.

 

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 27. veljače 2020.

 

      Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                          Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.