1               Poslovni broj: Gž-75/2020-2

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-75/2020-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Alenki Paus, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz P., OIB… koju zastupa punomoćnik O. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & A. j.t.d. u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1188/2016-74 od 30. listopada 2019., 27. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

1. Prihvaća se djelomično žalba tuženika, a odbija djelomično žalba tužiteljice kao neosnovana, te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1188/2016-74 od 30. listopada 2019. na način da u pobijanom dijelu glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., da s osnova naknade štete isplati tužiteljici S. B. iz P., OIB:…, slijedeće iznose:

- s osnova neimovinske štete iznos od 18.400,00 kn sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2016. godine do isplate,

- s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 3.872,00 kn sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2016. godine do isplate,

- s osnova izgubljene zarade iznos od 800,00 kn,

sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate na već isplaćene iznose naknade štete, i to:

- na iznos od 23.261,07 kn od dana 20. siječnja 2016. godine do 02. svibnja 2016. godine,

- na iznos od 10.000,00 kn od dana 20. siječnja 2016. godine do 13. ožujka 2018. godine,

sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 16.204,88 kn, s kamatama koje teku od dana 30. listopada 2019. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu u iznosu od 15.700,00 kn s osnova neimovinske štete sa zateznim kamatama; u dijelu u kojem se na iznos od 18.400,00 kn potražuju zakonske zatezne kamate od 19. rujna 2015. do 19. siječnja 2016.; u dijelu u kojem se potražuju zakonske zatezne kamate na iznos od 3.872,00 kn od 19. rujna 2015. do 19. siječnja 2016.; te u dijelu u kojem se na plaćene iznose od 23.261,07 kn i od 10.000,00 kn potražuju zakonske zatezne kamate od 19. rujna 2015. godine do 20. siječnja 2016. godine, odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan."

 

2. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana (djelomično) te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1188/2016-74 od 30. listopada 2019. u točki IV. izreke - dio kojim je odbijen zahtjev tužiteljice u iznosu od 1.288,00 kn s osnova naknade štete za tuđu pomoć i njegu.

 

3. Prihvaća se djelomično žalba tuženika i djelomično žalba tužiteljice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1188/2016-74 od 30. listopada 2019. godine u točki I. izreke u dijelu u kojem su na iznos odmjeren s osnova izgubljene zarade dosuđene zatezne kamate od 23. veljače 2016. godine do isplate.

 

4. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 285,30 kn, u roku 15 dana, a u preostalom dijelu u iznosu 2.567,70 kn odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: "I/  Nalaže se tuženiku E. o. d.d. iz Z., da s osnova naknade štete isplati tužiteljici S. B. iz P., OIB:…, slijedeće iznose:

- s osnova neimovinske štete iznos od 24.480,00 kn sa zateznim kamatama od 19. rujna 2015. godine do isplate,

- s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 3.872,00 kn sa zateznim kamatama od 19. rujna 2015. godine do isplate,

- s osnova izgubljene zarade iznos od 800,00 kn sa zateznim kamatama od 23. veljače 2016. godine do isplate,

sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29 st.2 i 8 ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate na već isplaćene iznose naknade štete, i to:

- na iznos od 23.261,07 kn od dana 19. rujna 2015. godine do 02. svibnja 2016. godine,

- na iznos od 10.000,00 kn od dana 19. rujna 2015. godine do 13. ožujka 2018. godine,

sve kamate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29 st.2 i 8 ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 16.524,80 kuna, sa kamatama koje teku od dana 30. listopada 2019. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl.29 st.2 i 8 ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu u iznosu od 9.620,00 kn s osnova neimovinske štete, u iznosu od 1.288,00 kn s osnova naknade štete za tuđu pomoć, te u iznosu od 1.107,39 kn s osnova naknade štete za izgubljenu zaradu, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan."

 

Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, u dijelu u kojem nije prihvaćen tužbeni zahtjev, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, da sud nije dao valjane razloge za odbijanjem prijedloga tužiteljice za obnovu medicinskog vještačenje po spec. ortopedu; da smanjenje životne aktivnosti u ortopedskom smislu iznosi najmanje 20%; da nalaz vještaka ne prati medicinsku dokumentaciju i okolnosti slučaja; ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja. Dodaje i da je sud neosnovano ocijenio postojanje doprinosa tužiteljice nastanku prometne nezgode u visini od 20%; da je zanemario da je osiguranik tuženika upravljao opasnom stvari; da bicikl nije opasna stvar, pa nema građansko-pravne suodgovornosti tužiteljice; da je nejasan stav vještaka da se tužiteljica kretala preko obilježenog pješačkog prijelaza; da je to nesporno da se ista kretala sa sedmogodišnjom kćerkom, da se zaustavila na nogostupu, da se s desne strane nalazio automobil koji se zaustavio kako bi propustio tužiteljicu i kćer dok je s lijeve strane tužiteljica uočila približavanje drugog vozila koje je počelo usporavati te je sjela na bicikl i krenula preko pješačkog prijelaza, da to potvrđuje nalaz vještaka o brzini kretanja tužiteljice od 5 km/h, da je to brzina kojom se pješaci uobičajeno kreću. Nadalje, ukazuje na odlučne okolnosti u smislu zaustavnog puta osiguranika tuženika, brzine kretanja, odgovornost istog utvrđenu u kaznenom postupku, da je sud ovakvom presudom u koliziji s pravomoćnom presudom kaznenog suda. Također ističe da sud nije naveo odlučne činjenice za postojanje njezina doprinosa nastanku štetnog događaja. Ukazuje na prekoračenje tužbenog zahtjeva u dijelu dosude naknade štete za izgubljenu zaradu jer nije potraživala veći iznos od 1.000,00 kuna, da je nezakonita odluka i o parničnom trošku, da je sud propustio pravilno cijeniti uspjeh tužiteljice u pogledu dokazivanja osnove zahtjeva, ali i u pogledu visine te osporava i odluku suda prvog stupnja u dijelu kojem je odlučio o visini dosuđenih parničnih troškova stranaka, odnosno u dijelu u kojem je neke ocijenio neosnovano u umanjenom iznosu ili ih uopće nije ocijenio. Predlaže preinaku presude podredno ukidanje i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik i to protiv točaka I., II. i III. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu prekoračenjem tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je sud sudio naknadu štete s osnova izgubljene zarade; osporava utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku prometne nezgode te ističe da je valjalo cijeniti nalaz i mišljenje prometnog vještaka jer je tužiteljica presjekla put kretanja osiguranika tuženika, njezina radnja uključivanja u promet uzrok je nastanka štetnog događaja te je okretanjem glave mogla uočiti nadolazeće vozilo. Slijedom toga smatra da je njezin doprinos znatno veći. Ukazuje da je tužiteljici isplatio 33.261,07 kuna, a čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu prema istoj iz predmetnog štetnog događaja. Osporava i dosuđenu visinu pravične novčane naknade te ukazuje da je sud pogrešno utvrdio pripadajuću naknadu jer je od odmjerenog iznosa isprva valjalo odbiti 20% na ime doprinosa te nakon toga odbiti iznos koji je nesporno platio tuženik. Osporava odluku i u dijelu u kojem su dosuđene zakonske zatezne kamate jer budući je tuženik ispunio proceduru propisanu Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, početak tijeka zakonskih zateznih kamata trebao je biti dan zaključenja glavne rasprave. Ističe da je sud proveo dokaz medicinskim vještačenjem kako bi dobio dokaz o samoj šteti, pa ako je sudu bilo potrebno stručno znanje bilo je potrebno i strankama, a ukazuje i da je liječenje tužiteljice završilo 19. siječnja 2016. Osporava i odluku o trošku te predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP). Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice je neznatnim dijelom osnovana.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete - imovinske i neimovinske, a zbog prometne nezgode 18. srpnja 2015. u kojoj je sudjelovala tužiteljica i osiguranik tuženika. Pobijanom prvostupanjskom presudom sud prvog stupnja dosudio je tužiteljici s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 24.480,00 kuna, s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 3.872,00 kune te s osnova izgubljene zarade iznos od 800,00 kuna. Svoju odluku sud prvog stupnja temelji na utvrđenjima:

 

              - da iz presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-151/2016 od 11. ožujka 2016. slijedi da je D. I., osiguranik tuženika, pravomoćno osuđen na kaznu zatvora uz primjenu uvjetne osude radi počinjenja kaznenog djela izazivanjem predmetne prometne nesreće u cestovnom prometu,

              - da iz nalaza vještaka te iskaza tužiteljice i svjedoka D. I. slijedi da se nezgoda dogodila kada je osiguranik tuženika približavao se pješačkom prijelazu te je primijetio dijete koje vozi bicikl preko pješačkog prijelaza, a iza njega i odraslu osobu na biciklu, da da je vozač pravovremeno reagirao kočenjem zaustavio bi vozilo prije mjesta sudara i izbjegao sudar jer je na raspolaganju imao put od 33,4 metara, a njegov zaustavni put kočenjem je bio svega 19,3 metara; da postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja jer je pješački prijelaz prelazila vozeći bicikl iako je to morala učiniti kao pješak gurajući bicikl uz sebe sukladno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama;

a iz čega zaključuje da postoji doprinos tužiteljice nastanku štete i štetnog događaja i to u omjeru 20%, dok je u preostalom dijelu odgovornost na osiguraniku tuženika 80%.

 

              Glede osnovanosti i visine zahtjeva neimovinske štete te štete za tuđom pomoći i njegom, sud prvog stupnja proveo je više vještačenja i to po vještaku dr. D. J. Ž., psihijatru B. V., ortopedu M. M., a iz čega utvrđuje (cijeneći da se vještak Ž. priklonio nalazu vještaka M., a vještak M. glede ocjene straha nalazu vještaka V.)

-          da iz nalaza vještaka D. J. Ž. slijedi da je tužiteljica zadobila ozljede u nezgodi koje su dovele do povrede njezina prava na tjelesno i duševno zdravlje i to: višeiverni prijelom lijeve potkoljenične kosti, reznu ranu lijeve potkoljenice, reznu gnječnu ranu lijeve natkoljenice, ozljedu ulinarnog živca lijeve ruke, istegnuće vratne kralješnice, da je uslijed toga trpjela fizičke bolove, jakog intenziteta tri dana, srednjeg 20 i manjeg 13 tjedana, da nisu u vezi zadobivenih ozljeda zaostale trajne posljedice, ali je zadobila psihičku traumu, da joj je bila potrebna tuđa pomoći i njega tri puta tri sata tjedno kroz tri tjedna i zatim tri puta kroz dva sata kroz osam tjedana,

-          da iz nalaza vještaka ortopeda M. M. slijedi da je tužiteljica u nezgodi zadobila prijelom lijeve potkoljenične kosti, ranu posjekotinu lijeve potkoljenicu i ranu razderotinu nagnječina područja lijeve natkoljenice, da je pretrpjela strah jakog intenziteta u trenutku nezgode, sekundarni jačeg intenziteta tri dana, srednjeg u trajanju 10 dana i blagog u trajanju od 45 dana; da je trpjela i fizičke bolove, jakog tri dana, srednjeg 10 dana i slabog 60 dana; da su joj zaostale trajne posljedice u omjeru od 10% kao i naruženost srednjeg stupnja; da joj je bila potrebna tuđa pomoć od 27. srpnja do 4. studenoga 2015. u opsegu dva sata dnevno i od 4. studenoga 2015. pa naredna četiri tjedna 10 sati tjedno;

-          da iz nalaza vještaka dr. B. V., spec. psihijatru, slijedi da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice s psihijatrijske strane u omjeru od 5% koje se ne preklapaju s kirurškim niti ortopedskim odnosno neurokirurškim posljedicama;

-          da je vještak D. J. Ž. priklonio se u konačnici nalazu vještaka M. M.

a slijedom čega sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnsoima, cijeneći vrstu, težinu i lokaciju ozljeda, jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajne posljedice te o čemu se iste očituju, kao i neugodnosti koje je tužiteljica trpjela prilikom liječenja, odnosno uslijed zaostale naruženosti, te cijeneći da se radi o ženskoj osobi srednje životne dobi, dosuđuje tužiteljici kao pravičnu novčanu naknadu iznos od 61.000,00 kuna,, odnosno umanjeno za 20% te iznos koji je nesporno tužiteljici isplaćen (20.400,00 kuna dana 2. svibnja 2016. i iznos od 10.000,00 kuna dana 13. ožujka 2018.) naknadu s osnova neimovinske štete 24.440,00 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja izvansudskog odštetnog zahtjeva 19. rujna 2015. S osnova tuđe pomoći i njege dosudio je iznos od 4.840,00 kuna, odnosno umanjen za 20% 3.872,00 kn, cijeneći kao vrijednost jednog sata tuđe pomoći iznos od 20,00 kuna te ukupno potrebnih 242 sata tuđe pomoći; kamate su odmjerene od 19. rujna 2015. Također je temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO dosudio štetu s osnova izgubljene zarade, odnosno umanjeno za 20% suodgovornosti, iznos od 800,00 kuna s kamatom od 24. siječnja 2016. cijeneći da je tužiteljica bila na bolovanju zbog posljedica nezgode od 1. rujna 2015. do 26. siječnja 2016. zbog čega je primala naknadu plaće u manjem iznosu nego što bi primala da je bila radila. Također je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici zatezne kamate na već isplaćeni dio štete i to iznos od 20.440,00 kuna na ime neimovinske štete isplaćen dana 2. svibnja 2016., odnosno od 19. rujna 2015. do 2. svibnja 2016., kao i na iznos od 10.000,00 kuna isplaćen na ime naknade neimovinske štete, zatezne kamate za vrijeme od 19. rujna 2015. do 13. ožujka 2018. (isplata), a sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1., 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

 

Ispitujući pobijanu odluku, u granicama žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP kako na to ukazuju i tužiteljica i tuženik. Naime, na glavnoj raspravi održanoj dana 17. listopada 2019. godine stranke su se suglasile da visina izgubljene zarade (cijeneći isplaćeni dio) iznosi još 1.000,00 kn u koji su iznos uračunate i kamate, pa se tužiteljica odrekla zateznih kamata na iznos od 1.000,00 kn. Stoga, kako je sud prvog stupnja na utvrđeni iznos izgubljene zarade 800,00 kn (iznos od 1.000,00 kn umanjen za 20%) dosudio i zatezne kamate od 23. veljače 2016. do isplate, valjalo je u tom dijelu u kojem su dosuđene zatezne kamate na iznos od 800,00 kn ukinuti pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP (prekoračen zahtjev).

 

Druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nisu počinjene. Presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa niti u dijelu odluke o troškovima postupka. Točno je da je sud prvog stupnja na pogrešan način (matematički) računao visinu naknade koja tužiteljici pripada s osnova neimovinske štete kada se uračunava već plaćeni dio, ali navedeno ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati već se radi o pogrešnom računanju. Također točno je da isprva navodi da je dijete vozeći bicikl prelazilo preko pješačkog prijelaza, a zatim da je vozač dužan zaustaviti vozilo ako su pješaci djeca, što da je ovdje slučaj te se u tom segmentu zaista se radi o proturječnosti, ali nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer se ne radi o bitnoj činjenici za ovu pravnu stvar budući dijete nije oštećenik u ovom postupku. Nadalje, točno je da sud prvog stupnja nije izričito obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog tužiteljice za obnovu ortopedskog vještačenja; međutim sud prvog stupnja jasno i detaljno obrazloženo navodi zašto je prihvatio provedena vještačenja (jer su stručna, detaljno obrazložena po pravilima struke i po dopuni odgovorima na primjedbe stranaka), pa i iz takvog navoda suda, može se izvesti jasan i nedvojben zaključak da je obnovu vještačenja ocijenio nepotrebnom jer u nalazu vještaka nema bitnih razilaženja, nejasnoća, nepotpunosti, nema proturječnosti, pa nije postojala (nakon očitovanja vještaka i dopuna njihovih nalaza i mišljenja, odnosno usuglašavanja istih) nikakva sumnja u pravilnost danih mišljenja (čl. 261. ZPP). Osim toga, na glavnoj raspravi 17. listopada 2019. Punomoćnik tužitelja nije imao daljnjih dokaznih prijedloga te je predlagao zaključenje glavne rasprave. Zato niti u tom segmentu nije počinjena navedena bitna povreda.

 

              Neosnovane su i žalba tužiteljice i žalba tuženika u dijelu u kojem osporavaju odluku suda prvog stupnja glede utvrđenog doprinosa tužiteljice nastanku nezgode i štete.

 

Naime, a kako je i naznačio sud prvog stupnja, činjenica da je osiguranik tuženika oglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a jer je dana 18. srpnja 2015. u 21,15 sati upravljajući teretnim automobilom  protivno odredbi čl. 38. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propustio s osobitom pozornosti približavati se obilježenom pješačkom prijelazu, pažljivo osmotriti kolnik i prometnu situaciju ispred sebe kako bi na vrijeme uočio ostale sudionike u prometu olako držeći da se ništa neće dogoditi, pa je tako dolaskom do obilježenog pješačkog prijelaza prekasno uočio tužiteljicu koja se biciklom nalazila preko navedenog pješačkog prijelaza kojom prilikom je udario u stražnju lijevu stranu i kotač bicikla zbog čega je oštećena pala i zadobila ozljede, ne povlači njegovu isključivu odgovornost za nastalu štetu.

 

Temeljem čl. 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Iz toga slijedi da je sud vezan za one okolnosti koje ulaze u okvir opisa kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca. Kazneni opis konkretnog kaznenog djela obuhvaća kršenje propisa o sigurnosti prometa (u opisu je točno naznačen propis koji takvim upravljanjem okrivljeni nije poštovao), pa je parnični sud vezan za utvrđenje da je D. I. upravljajući predmetnim vozilom i približavajući se pješakom prijelazu prekršio naznačen propis. Nadalje, opis konkretnog kaznenog djela obuhvaća i izazivanje nesreće u kojoj je prouzročena teška tjelesna ozljeda jedne osobe, pa je parnični sud vezan i utvrđenjem da je takvom radnjom, odnosno propustom D. I. prouzročena teška tjelesna ozljeda jedne osobe konkretno tužiteljice. Stoga, je li i ako jest koliko je tužiteljica pridonijela nastanku nezgode kazneni sud nije utvrđivao, pa to svakako može i mora učiniti parnični sud jer se radi o bitnoj činjenici za pravilnu odluku. Građanskopravna odgovornost u odnosu na kaznenopravnu znatno je šira, a naknada štete spada u građansku odgovornost štetnika prema oštećenom i naknadu za tako pretrpljenu štetu sud dosuđuje primjenom materijalnog propisa Zakona o obveznim odnosima, a taj zakon propisuje da oštećeni koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, s time da će sud kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, naknadu dosuditi vodeći računa o okolnostima slučaja (čl. 1092. ZOO). To konkretno znači da parnični sud može raspravljati šire od kaznenog suda, koji raspravlja u okviru onog činjeničnog opisa koji proizlazi iz optužnice.      

 

Stoga, osiguranik tuženika je propustio u prometu pravilno primijeniti odredbu čl. 38. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15; dalje ZSPC), odnosno budući je prilazio obilježenom pješačkom prijelazu propustio je upravljati vozilom s osobitim oprezom i takvom brzinom da u slučaju potrebe može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza. Upravo je tako zaključio i vještak prometne struke N. E. u nalazu i mišljenju zaključivši da je osiguranik tuženika mogao uočiti bicikl tužiteljice u trenutku započinjanja radnje uključivanja u promet, pa da je tada reagirao kočenjem uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije mjesta sudara i do sudara ne bi došlo jer je na raspolaganju imao put od 33,4m, a zaustavni put kočenja iznosio je samo 19,3 m. Stoga, isti je propustio upravljati vozilom u konkretnoj prometnoj situaciji s potrebnim osobitim oprezom uslijed čega je propustio pravodobno reagirati kočenjem.

 

Nadalje, kraj činjenice da je mjesto sudara oko sredine pješačkog prijelaza, da je brzina kretanja bicikla tužiteljice bila relativno mala od oko 5 km/h, da se ista ipak prije uključivanja u promet zaustavila te sišla s bicikla opkoračivši isti, da je ista okretanjem glave mogla uočiti nadolazeće vozilo osiguranika tuženika, pa da je tada odustala od radnje prelaska i propustila vozilo do nezgode ne bi došlo, ali i da ista navodi, a koji iskaz sud neposredno ga ocjenjujući prihvaća, a žalbenim navodima ta ocjena nije dovedena u sumnju, da je osim što je prije prelaska pješačkog prijelaza stala opkoračujući bicikl, nastavno kada je vozilo koje je dolazilo s desne strane stalo, krenula njezina kćer na biciklu prelaziti kolnik, a zatim i ona s time da je u međuvremenu primijetila nailazak vozila s lijeve strane koje je usporavalo; da je i očekivanje iste, u tom trenutku ipak kao pješaka, bilo da će isti poštovati u tom trenutku njezinu prednost prolaska; to je i po stavu ovoga suda sud prvog stupnja pravilno doprinos tužiteljice cijenio s 20%. Naime, prednost prolaska pješačkim prijelazom imaju samo pješaci, pa je tužiteljica zaista kako je nakon zaustavljanja ipak sjela na bicikl i na taj način odlučila priječi pješački prijelaz, zaista oduzela prednost prolaza osiguraniku tuženika (kao što vještak navodi); međutim, u konačnici, a što u ukupnosti slijedi i iz nalaza i mišljenja vještaka, pravilno ocijenjenim stručnim i objektivnim i nakon očitovanja na primjedbe tužiteljice, cijeneći i da je prosječna brzina kretanja pješaka 4-5 km/h, a da se tužiteljica kretala biciklom preko pješačkog prijelaza brzinom od oko 5 km/h, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da taj njezin propust - da pješački prijelaz prođe na propisan način da bicikl gura pored sebe iako uzrokom nezgode, ipak je, s obzirom na postupanje, odnosno propust osiguranika tuženika u manjoj mjeri doprinio nastanku štete jer je njezina brzina kretanja uslijed prethodnog zaustavljanja bila približna kao i brzina kretanja pješaka, osiguranik tuženika ju je mogao i trebao pravovremeno uočiti, ali je to propustio uslijed čega je u kočenju kasnio za oko 1,6 sek; pa propust tužiteljice u manjoj mjeri, 20%, povlači odgovornost iste. Osiguranik tuženika bio je dužan prilagoditi brzinu vozila na način da istu smanji s obzirom da se približavao pješakom prijelazu, mogao je uočiti bicikl tužiteljice u trenutku započinjanja prelaska preko pješačkog prijelaza, mogao je pravodobno zaustaviti svoje vozilo; sve to neovisno je li tužiteljica bicikl vozila ili gurala kraj utvrđene bitne činjenice da je prije prelaska pješačkog prijelaza sišla s bicikla, stala, opkoračujući bicikl, pa je od manjeg značaja (ali ipak od značaja), time i doprinosa činjenica da je ista preko pješačkog prijelaza započela se kretati i kretala se nepropisno kao biciklist te je vozilo osiguranika tuženika svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na stražnji dio lijeve bočne strane bicikla tužiteljice pod kutom od 90 stupnjeva, čl. 1092. st. 1. i čl. 1067. st. 3. ZOO.

 

Što se tiče visine utvrđene štete ovaj sud prihvaća u potpunosti već navedena utvrđenja suda prvog stupnja koja su rezultat dovoljne raspravljenosti, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Pritom su vještaci međusobno se usuglasili, odnosno priklonili nalazu određenog vještaka, pa tako vještak D. J. Ž. priklonio se nalazu vještaka M. M.. Taj je vještak ocijenio da je štetni događaj i u istom zadobivene ozljede rezultirao umanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužiteljice u omjeru 10%, a koje se očituje u bolnosti prilikom opterećenja i ograničenja opsega pokreta lijevog gležnja u lakom do srednjem stupnju. U konkretnom slučaju neosnovano tužiteljica ukazuje da se medicinskim tablicama za ovakvu vrstu ozljeda određuje invaliditet u opsegu od najmanje 20% jer je stupanj invaliditeta ugovorena kategorija (prema sklopljenoj polici i tablicama invaliditeta uz policu), dok je umanjenje životnih aktivnosti šira kategorija i podrazumijeva pitanje (ne)mogućnosti bavljenja svakojakim životnim aktivnostima.

 

Prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima u slučaju povrede prava osobnosti (čl. 19. ZOO-a) sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, a pri odlučivanju o kojoj će sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Upravo je na taj način i postupio sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice te je sve navedeno i valjano obrazložio u smislu da je cijenio vrstu i težinu kao i lokaciju ozljeda, jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, zaostale trajne posljedice i u čemu se očituju (ograničene kretnje lijeve noge, povremeni bolovi, tegobe psihičke naravi - pojačan nemir i napetost, prepodražljivost, intruzivne misli, poremećaj sna), neugodnosti tijekom liječenja, zaostalu naruženost srednjeg stupnja povremeno vidljivo ovisno o odjeći te spol, odnosno dob tužiteljice (rođena 1979.). Pritom je i po stavu ovoga suda pravilno, individualizirajući iste na konkretan slučaj, primijenio Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda u odmjeravanju visine pravične novčane naknade. Glede Sudeckovog sindroma valja navesti da je vještak M. M. jasno u usmenoj dopuni nalaza naveo da je isti cijenio, ali da isti nije ostavio trajne posljedice u liječenju, pa je stoga sadržan u ocjeni pretrpljenih bolova i tuđe pomoći i njege, kao i straha u kojem je dijelu priklonio se taj vještak nalazu vještaka psihijatra.

 

Neosnovano tuženik ukazuje i da je kod tužiteljice zaostalo naruženje srednjeg stupnja samo povremeno vidljivo, pa da je odmjerena naknada neprimjerena. Naime, kod tužiteljice se radi o velikim ožiljcima na lijevoj nozi jedan u donjem dijelu lijeve potkoljenice veličine 18 cm i jedan s vanjske strane donjeg dijela natkoljenice lijeve noge u obliku slova „N“ (fotografije u spisu) veličine 19cm koji su tamniji od okolne kože i po nalazu vještaka puno vidljiviji nego što je to kod nekih osoba. Stoga, po tom osnovu nema elemenata za intervenciju u odmjerenu naknadu, a niti s obzirom na žalbene navode tužiteljice. Međutim, osnovano ukazuje tuženik na pogrešnu računicu suda prvog stupnja. Naime, ako tužiteljici pripada naknada u iznosu 61.000,00 kn na ime neimovinske štete, tada cijeneći njezin doprinos od 20% pripada joj iznos od 48.800,00 kn. Od tog iznosa valja odbiti nesporno isplaćene iznose na ime naknade neimovinske štete (ukupno 30.400,00 kn), pa joj pripada iznos od 18.400,00 kn, a ne 24.480,00 kn kako je pogrešno izračunao sud prvog stupnja. Odluka u dijelu štete na ime tuđe pomoći i njege i izgubljene zarade (osim u smislu već navedenog) posebno se ne osporavaju žalbenim navodima, a kako je u tom segmentu materijalno pravo pravilno primijenjeno te je odluka valjano obrazložena, upućuje se na već dana bitna utvrđenja i obrazloženje suda prvog stupnja. Pritom, kako sama tužiteljica ukazuje na prekoračenje zahtjeva u dijelu štete na ime izgubljene zarade u dijelu u kojem je njezin zahtjev usvojen, ovaj sud nije kao predmet žalbenog postupka razmatrao točku IV. izreke presude u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev za izgubljenu zaradu.

 

Odluka o tijeku zateznih kamata nije pravilna. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da postoji suodgovornost tuženika kao osiguratelja za naknadu štete tužiteljici, pa prilikom  odlučivanju o tijeku zateznih kamata na dosuđenu štetu valja voditi računa o odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP). Člankom 12. st. 1. ZOOP propisano je da je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva i podnositelju dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete i visina nesporni, ili utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne. Stavkom 3. propisano je da odgovorni osiguratelj dužan je isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka. U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka; a stavkom 4. da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

Nadalje, u konkretnom slučaju iz vještaka M. M. slijedi da je liječenje tužiteljice završilo s ortopedsko - trumatološke strane 19. siječnja 2016. godine; stoga, a kako su tek tada mogle biti poznate sve posljedice štetne radnje (pa izvjesno i glede psihičkih tegoba), odnosno opseg štete to je taj datum valjalo primijeniti kao datum dospijeća obveze jer je tada došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja, a primjenom odredbe čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Stoga, zatezne kamate valjalo je odrediti od 20. siječnja 2016. godine na neimovinsku štetu i štetu zbog tuđe pomoći i njege, a na već isplaćeni iznos od 23.361,07 kn valjalo je odmjeriti zatezne kamate od 20. siječnja 2016. do 2. svibnja 2016. odnosno na iznos od 10.000,00 kn od 20. siječnja 2016. do 13. ožujka 2018. godine, a osnovnom zakašnjenja, čl. 183. i čl. 1086. ZOO. Pritom valja dodati da neosnovano tuženik smatra da zatezne kamate treba odmjeriti od dana zaključenja glavne rasprave. Naime, točno je da tuženik nije imao prilikom podnošenja vansudskog zahtjeva na raspolaganju provedeno medicinsko vještačenje, međutim tuženik je osiguravatelj čija je zakonska obveza u roku od 60 dana utvrditi osnovanost i visinu zahtjeva upravo jer se radi o osobi - osiguravajućem društvu koje se između ostalog bavi osiguranjem odgovornosti čije su posljedice ovakve štete, koje ima svoje cenzore sa stručnim znanjima koji mogu predvidjeti nastalu štetu i odgovornost za istu.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1., čl. 369. st. 5. i čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Odluku o trošku valjalo je preinačiti, čl. 154. st. 2. ZPP te cijeneći uspjeh tužiteljice prema konačno postavljenom zahtjevu 40.260,00 kn (računajući za izgubljenu zaradu 1.000,00 kn), ali i vodeći računa da tuženik tužiteljici vrši isplate naknade štete u tijeku postupka, kvalitativno 80% i kvantitativno, stoga ipak, 80% (i uspjeh tuženika 20%, odnosno 20%) u ukupnosti 60% (80+80=160/2=80%; 20+20=40/2=20%; 80-20=60%) odmjeriti istoj trošak za sastav vansudskog zahtjeva, tužbe, podnesaka od 8. lipnja 2016, 31. svibnja 2017. i 17. travnja 2018., te zastupanje na ročištu 16. lipnja, 19. rujna 2016, 12. veljače 2018., 20. travnja, 13. lipnja, 5. listopada i 19. prosinca  2018. te 17. listopada 2019. za svaku radnju 100 bodova (1300 bodova), za sastav podnesak od 17. veljače 2017. tužiteljici pripada 25 bodova Tbr 8/3 jer se ne radi o obrazloženom podnesku budući se istim šturo očituje na nalaz vještaka ukazujući da će isto dostaviti nastavno po dostavi dodatnih nalaza vještaka, za zastupanje na ročištu 16. ožujka 2017. pravilno je odmjereno 25 bodova Tbr. 8/3 Tarife, za zastupanje na ročištu 16. svibnja 2018. i 21. studenog 2018. pripada 50 bodova za svako Tbr. 9/2 Tarife; za sastav podnesaka od 14. studenog 2018. pripada 100 bodova (to je četvrti podnesak po Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podnesaka od 24. prosinca 2018. i 11. ožujka 2019. pripada 25 bodova za svaki po Tbr. 8/3 Tarife jer su isti bili potrebni radi vođenja parnice, pristojba na tužbu 110,80 kn i presudu 64,00 kn; sve razmjerno 12.104,88 kn te trošak vještačenja 4.100,00 kn, sveukupno 16.204,88 kn.

 

Kako tužiteljica sa žalbom nije uspjela, osim u neznatnom dijelu u kojem je odluka ukinuta, odbijen je zahtjev iste za naknadu troška žalbenog postupka. Kako je tuženik sa žalbom uspio u omjeru 20% po visini (i 0% po osnovi) odmjeren mu je trošak žalbenog postupka u omjeru 10% (1.563,00 za sastav žalbe plus 1.290,00 kn pristojba na žalbu), odnosno 285,30 kn; čl. 166. st. 1. i 2. ZPP.

 

 

U Puli – Pola 27. veljače 2020.

 

 

Sudac

 

Alenka Paus, v.r.