Poslovni broj: 11 Gž-287/2020-2

 

Poslovni broj: 11 Gž-287/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Dražena Munđara, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD G. & p., odvjetnicima u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-21/07-35 od 30. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

             

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-21/07-35 od 30. listopada 2019.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova nastalih u žalbenom stadiju postupka.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik plati iznos od 26.840,00 USD u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke               naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 18.437,50 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (30. listopada 2019.) do isplate.

 

Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu u cijelosti i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je neosnovana.

Predmet ove parnice zahtjev je tužitelja radi naknade štete zbog izgubljene zarade. Tužitelj je tvrdio da je tijekom liječenja svoje kćeri K. M. od ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi, bio na neplaćenom dopustu od 13. veljače 2004. do 15. lipnja 2004. odnosno ukupno 122 dana, pa je s naslova izgubljene zarade potraživao od tuženika iznos od 26.840,00 USD u protuvrijednosti kuna.

 

Nakon što je konstatirao da među strankama nije bilo sporno da je kći tužitelja K. M. dana 13. veljače 2004. teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći u Z., kada je na nju kao pješakinju naletjelo vozilo reg. oznake ..., kojim je upravljao M. B., a koje je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika, prvostupanjski sud navodi da se, imajući u vidu dan nastanka štetnog događaja, na odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91).

 

Prvostupanjski sud citira sadržaj odredbe čl. 195. st. 1. ZOO/91 i zaključuje da je tom odredbom određeno da samo neposredni oštećenik, tj. onaj kome je nanesena tjelesna ozljeda, ili kome je narušeno zdravlje, ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ili drugih potrebnih troškova tijekom liječenja. Kako tužitelj nije ozlijeđen u prometnoj nezgodi već je oštećenica njegova kći K. M., to nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. st. 1. ZOO/91 u korist tužitelja, a na teret tuženika, odnosno tužitelj nema pravo na naknadu izgubljene zarade zbog toga što je tijekom liječenja svoje kćeri koristio neplaćeni dopust, slijedom čega prvostupanjski sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. primjenjivog ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Ispitivanjem pobijane presude u smislu citiranih odredbi ZPP-a, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP-a, na koju se tužitelj poziva u žalbi tvrdnjom da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog za prekid postupka do okončanja postupka koji se pred tim sudom vodi pod poslovnim brojem: Pn-4829/06, a da u pobijanoj presudi nema razloga zbog kojih je odbijen takav prijedlog.

 

Sukladno odredbi čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP-a, sud će odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava u prethodnom pitanju (čl. 12.). Sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

 

Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj na ročištu koje je održano 14. svibnja 2018. i na kojem je odbijen njegov prijedlog za prekid postupka, tvrdio da je u postupku koji se vodi pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem: Pn-4829/06, po tužbi tamo tužiteljice K. M., protiv ovdje tuženika, tuženik istaknuo prigovor isključive odgovornosti K. M. za nastanak štetnog događaja, pa da ishod tog postupka posljedično utječe na visinu tužbenog zahtjeva u ovom postupku, time što prvostupanjski sud nije posebno obrazložio zbog čega je odbio prijedlog za prekid ovog postupka, nije počinjena navedena relativno bitna povrede odredaba parničnog postupka.

 

Naime, nema nikakve sumnje da rješenje odnosa povodom istog štetnog događaja (prometne nezgode od 13. veljače 2004.) između oštećenice K. M. i tuženika, nije prethodno pitanje u ovoj parnici, obzirom  da je u ovoj parnici sporno pravno pitanje ima li tužitelj, kao posredni oštećenik, pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, zbog toga što je radi brige i skrbi oko svog djeteta bio na neplaćenom dopustu od 13. veljače 2004. do 15. lipnja 2004., odnosno ukupno 122 dana, te je gubio 220,00 USD dnevno, odnosno ukupno 26.840,00 USD.

 

Tužitelj u žalbi osporava stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju on nije oštećenik, te da je prvostupanjski sud restriktivno i pogrešno tumačio relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima.

 

Relevantna odredba čl. 195. st. 1. ZOO/91 glasi:

 

"Tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja."

 

Stoga i prema pravnom shvaćanju ovoga suda, a suprotno stajalištu tužitelja, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da samo (neposredni) oštećenik ima pravo na naknadu izgubljene zarade, ali ne i posredno oštećena osoba, što je u konkretnom slučaju tužitelj. Izraženo stajalište potvrđuje i relevantna praksa Vrhovnog suda RH u presudama poslovni broj: Rev-1823/2013-2 od 11. listopada 2017. i Rev-1954/2012-2 od 22. studenog 2017.

 

U tom kontekstu, napominje se da se tužitelj u žalbi poziva na odgovarajuće odluke Vrhovnog suda RH, ali da nije riječ o relevantnoj sudskoj praksi.

 

Dakle, kada je riječ o posrednoj šteti, posredno oštećeni nemaju pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO/91, već imaju pravo na naknadu štete samo onda kada je to zakonom izričito predviđeno (primjerice na naknadu nematerijalne štete u smislu odredbe čl. 201. ZOO-a).

 

Zbog navedenog, odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kod čega se napominje da tužitelj odlučnu činjenice u žalbi ne osporava, konkretno da je u štetnom događaju (prometnoj nezgodi) tjelesno ozlijeđena njegova kći K. M..

 

Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tužitelj pobija u žalbi na način da tvrdi da je prvostupanjski sud odluku o navodnoj neosnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva donio još 23. kolovoza 2012. (ili 26. ožujka 2014.) kada je tuženik dostavio podnesak u kojem je istaknuo prigovore i ukazao na sudsku praksu iz koje bi proizlazila ta navodna neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, pa smatra da su sve radnje koje je prvostupanjski sud provodio nakon toga bile potpuno bespredmetne i sud nije smio u odnosu na takve radnje priznati tuženiku trošak zastupanja po punomoćniku (odvjetniku).

 

Međutim, sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP-a, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, pa kako nema nikakve sumnje da je prvostupanjski sud kod donošenja odluke o troškovima postupka imao u vidu da je prvostupanjska presuda donesena 30. listopada 2019., to je uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. čl. 155. i čl. 164. st. 1.-4. ZPP-a, tuženiku dosudio trošak koji se odnosi na zastupanje po kvalificiranom punomoćniku (odvjetniku) i koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i troškovima za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).

 

Pravilno je prvostupanjski sud tuženiku na dosuđeni iznos parničnog troška dosudio i zakonske zatezne kamate tekuće od dana presuđenja do isplate, jer iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik u troškovniku koji je predao u spis na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. listopada 2019., posebno zahtijevao i zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Zbog navedenog, nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnih prava.

 

Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Tužitelj nije uspio u žalbenom stadiju postupka pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova u tom dijelu postupka. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Varaždinu 27. veljače 2020.