1

Poslovni broj:Gž-485/2019-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marina kao predsjednika vijeća te Irene Lenić, kao suca izvjestitelja  i Krešimira Biljana, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. , OIB …iz P., …, zastupan po punomoćniku odvjetniku N. B. iz P. , protiv I. tuženika O. B. d.d. S. , OIB …, …, zastupana po punomoćnicima iz Z. o. u. G. V. , D. J. , M. I. , I. B. K. , M. V. , V. V. i A. A. iz P. , II. tuženika D. B. OIB …,  iz V. , …,  III. tuženika M. B. OIB …iz M. , ….. i IV. tuženika A. B. OIB …iz V. , …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1501/2018-12 od 20. ožujka 2019. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2020. godine,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1501/2018-12 od 20. ožujka 2019. godine.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

              "  I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-4334/17-2 od 28. kolovoza 2017. donesena od strane Općinskog suda u Puli-Pola na suvlasničkom dijelu od ½ dijela nekretnine k.č.br. 332/1 zgr. upisane u zk.ul. 2293 k.o. V. , proglašava se nedopuštenom.

Nalaže se tuženicima da tužitelju nadoknade trošak parničnog postupka u iznosu od 5.925,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju P. B. naknaditi prvotuženoj O. b. d.d. parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kuna, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev prvotužene O. b. d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.762,50 kuna kao neosnovan. "

              Protiv presude prvostupanjskog suda je žalbu pravodobno podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku presude na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

I.tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane te potvrđivanje prvostupanjske presude.

              Žalba nije osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud utvrđuje da nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. – u nastavku teksta: ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

              Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

              Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze koji su bitni za utvrđenje odlučnih činjenica, a sukladno članku 8. ZPP, a žalbeni razlozi kojima žalitelj drugačije ocjenjuje izvedene dokaze nego što je to učinio prvostupanjski sud ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe u ½ dijela određeno rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli broj Ovr-4334/17-2 od 28. kolovoza 2017.  s osnova zajedničke imovine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice s IV. tuženom.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da su I. tuženik kao vjerovnik, II. tuženik kao dužnik, III. tužena kao sudužnik , IV. tužena i A. S. kao založni dužnici te tužitelj kao založni dužnik zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, za iznos od 100.000,00 EUR-a, kojim su založni dužnici A. S. i A. B. dozvolili I. tuženiku da na nekretnini – kč.br.332/1 na kojem su u vrijeme zaključenja ugovora bila suvlasnice svaka u ½ dijela uknjiži založno pravo u korist I. tuženika. Istim ugovorom su založni dužnici A. S. i A. B. izjavile da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo da nije opterećena teretima trećih osoba, a tužitelj kao supružnik zalogodavca A. B. , je izričito izjavio da je suglasan za zasnivanjem založnog prava za korist banke te se odrekao prava utvrđivanja svog udjela odnosno suvlasničkog djela po osnovi zajedničke imovine stečene u braku.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je na predmetnim nekretninama upisano založno pravo u zemljišnim knjigama temeljem navedenog ugovora 22. kolovoza 2008. godine.

              Na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenim ovrhe na predmetnoj nekretnini na temelju tvrdnji tužitelja da se radi o bračnoj stečevini njega i IV. tužene.

              Naime, prema odredbi čl. 249. tada važećeg Obiteljskog zakona ("NN" 116/0317/04,136/04,107/07), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme stjecanja, u pogledu valjanosti raspolaganja imovine stečene u braku se primjenjuje odredbe općih propisa, u konkretnom odgovarajuće zakonske odredbe o valjanosti pravnih poslova i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o suvlasništvu, sukladno kojim odredbama je za prosudbu pravne valjanosti raspolaganja imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka savjesnost i poštenje svakog sudionika pravnog posla.

Cijeneći utvrđenje da se tužitelj suglasio za zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja je dana u zalog radi osiguranja povrata iznosa kredita podignutog od strane I. tuženika, da se odrekao prava utvrđivanja bilo kakvog udjela po osnovu zajedničke stečene imovine tijekom braka, da je I. tuženik kao založni vjerovnik prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava u ugovorni odnos uključio i tužitelja kao suprugu zalogodavca A. B. koji je izričito pristao na zasnivanje založnog prava, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da  je I. tuženik savjesni stjecatelj založnog prava.

Polazeći od svrhe i značenja odredbi o zaštiti i povjerenju u zemljišne knjige, a budući da je utvrdio da je I. tuženik zakonito i u dobroj vjeri stekao založno pravo, pravilno je prvostupanjski sud prednost dao zaštiti stečenih prava I. tuženika u odnosu na eventualna prava tužitelja s osnova bračne stečevine.

Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 122. ZV-a, kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je trošak pravilno odmjeren u skladu sa čl. 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

              Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točci 1. izreke.

             

 

             

Vukovar, 27. veljače 2020.

 

 

                                                                                                PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                                                                             Željko Marin